Oni su istinski heroji Božića

Ispunile su sve božićne želje: Za 62 djeteta siromašnih obitelji. uspjele su nabaviti čak i polovni laptop za školu 

Punih prtljažnika poklona, i to onih najskromnijih, krenule su na “turneju” po kućama svojih štićenika. Voditeljice udruge Zagrebački humanitarci čine to svake godine prije Božića. Kao prave pomoćnice Djeda Božićnjaka na glavu nataknu i sobovske rogove ne bi li najviše razveselile djecu siromašnih obitelji za koje se brinu. Ivona Lacković, Mia Sofilić Gaćeša, Josipa Cahun i Ana-Marija Paić glavne su u udruzi, u sklopu koje su, kao i prethodnih godina, pokrenule akciju “Čarobna škrinjica božićnih želja”. – Uspjeli smo prikupiti darove za sva 62 djeteta, pitali smo ih što žele za Božić, sve su to skromni pokloni, poput slatkiša, kozmetike, igračaka... Jedina skuplja želja je bio polovni laptop, on je trebao jednom srednjoškolcu za školu.

No naglasio je, ako je to previše, da će mu biti dovoljni i pidžama ili papuče. Usto, obiteljima za koje se brinemo, njih 26, donijeli smo razne namirnice kako bismo im uljepšali blagdanski stol – kaže Ana-Marija Paić te dodaje da su ove godine uspjele prikupiti 30 posto više donacija nego lani. Ljudi su, smatra, medijskim objavama postali svjesniji problema svojih sugrađana, a time i senzibilniji za njihove sudbine. A to su priče u kojima se može naći svatko od nas.

– Obično dignu kredit, pa jedan od supružnika ostane bez posla, ubrzo i drugi. Počnu se gomilati ovrhe i nađu se u začaranom krugu iz kojeg se teško izvuku – ističu djevojke. Među potrebitim obiteljima bude i visokoobrazovanih, poput samohrane majke šestero djece, ujedno i doktorice medicine koja godinama traži posao. Nedavno im se, primjerice, javila strankinja u devetom mjesecu trudnoće koja živi u Hrvatskoj, i to nakon što joj je suprug stradao u prometnoj nesreći. Ležao je u komi u bolnici izvan zemlje, a ona, bez primanja, nije imala gotovo ništa od odjeće za bebu koja se trebala roditi. Javljali su se i oni kojima pomoć nije toliko potrebna, no takvi odmah završe na crnoj listi svih humanitarnih udruga Zagreba.

– Čim nam se netko javi, tražimo svu dokumentaciju, pa ih i nenajavljeno posjetimo. Znalo se dogoditi da ne žive tamo gdje su rekli ili su nam prijavili tuđu djecu – kaže Ana-Marija Paić te dodaje da svoje donatore nastoje naviknuti da doniraju tijekom cijele godine, ne samo pred Božić.     

Kad god osjetim umor, pomislim kako će se ta djeca veseliti dok budu otvarala svoje poklone        

Ravno 250 paketa slatkiša za male Osječane upakiralo je njih četvero-petero za samo pola dana. Volonteri udruge Rijeka ljubavi, koja vodi socijalnu samoposlugu u Osijeku, pred Božić su padali s nogu, ali srce im je, kažu, veliko k’o kuća.

– Kad osjetim umor, pomislim kako će se ta djeca veseliti dok ih budu otvarala! - smješka se Zlata Gitler.

– Danju radimo za građane, a kući se za Božić pripremamo noću – prikazuje Anica Veg. Pogled u paketiće otkriva bombone, kinder jaje, čokolino...

– Najveća su nam nagrada dječje oči kada mu pružimo paketić – nadovezuje se Snježana Perković. U udrugu one, kao i kolege im, dolaze gotovo svaki dan, i nerijetko ostaju od 9 do 17 sati. Brinu se o 1540 osječkih obitelji, u kojima je oko 3500 članova. I oni najbolje znaju jesu li Osječani uistinu gladni. – Dok je nas, sigurno nitko neće biti bez hrane! No, činjenica je da se naši korisnici ne mogu “pokriti” svojim financijama, teško žive jer, kad plate režije, ne ostane im ništa – kaže Dragica Budimir. Potresne prizore često gledaju.

– Kad smo dijelili banane, jedno ju je dijete zagrizlo s korom, nije moglo dočekati da mu je mama oguli – prisjeća se Snježana.

U sedam godina rada ujedinili su Hrvatsku. Dubrovčani su im jesenas poslali pet tona raznih stvari, a donacije su stizale i iz Zagreba, s Brača, Korčule... Izborili su lani i projekt vrijedan čak pet milijuna kuna, iz europskog socijalnog fonda, a koji je istekao 30. rujna.

– Tih godinu dana, dok je trajao projekt, oko 3500 Osječana odlazilo je iz našeg dvorišta sretno, zadovoljno i s punim torbama, svakoga mjeseca! Nije bilo redova jer su znali da ih njihov paket, težak 20 kilograma, čeka. Kada je projekt istekao, zavladala je panika jer znaju kako je biti gladan – navodi Štefica Čučak, čelnica Rijeke ljubavi.

– Mnogi ne shvaćaju da je socijala hodajuća bomba, pitanje je samo kad će eksplodirati i više to nitko ne može zaustaviti. A gladni se ljudi zamrače – upozorava Čučak. Nisu na proračunima, dodaje, ni gradskih vlasti ni županije, i poanta je da su ih ljudi prepoznali, u cijeloj zemlji, ali i izvan nje. Zaposlili su ove godine i 130 svojih korisnika, sezonski u branju jabuka ili grožđa. 

Na 46 štandova 556 volontera skupilo je 73.000 kuna za beskućnike. Split je grad solidarnosti 

Zahvaljujući udruzi MoSt, splitski beskućnici i najsiromašniji građani ni ovoga Božića nisu ostali zaboravljeni. Upravo suprotno. Na tradicionalnom božićnom buvljaku “A di si ti” kao da se okupio cijeli grad. Svi su htjeli nešto darovati ili kupiti neku sitnicu kako bi uljepšali Božić ljudima koji su se našli na ulici. Osim što im pomažu, MoSt-ovi volonteri već 17 godina strpljivo se i uporno bore protiv predrasuda nastojeći upozoriti kako se u ovo današnje vrijeme socijalne nesigurnosti svatko može naći u situaciji da izgubi tlo pod nogama te da zaslužuje pomoć zajednice.

Tako je na 46 štandova 556 volontera prodavalo donirane knjige, DVD-ove, CD-ove, rukotvorine, suvenire i ostale potrepštine po simboličnim cijenama od 5 do 20 kuna, a prikupljeno je 73.580 kuna, dovoljno sredstava za dostojnu proslavu Božića u splitskom prihvatilištu za beskućnike kao i za punjenje polica socijalne samoposluge.

– Nikome nismo uputili pozivnicu. Split je još jednom pokazao koliko je poseban. Mit o Splitu kao gradu solidarnosti koji je potpuno lud i poseban i koji će u pravom trenutku na pravi način reagirati opet se dokazao – oduševljena je bila Đordana Barbarić, predsjednica MoSt-a, koji je u 17 godina postojanja uspio senzibilizirati Splićane za probleme beskućnika, čiji se broj na žalost ne smanjuje.

– Brojke rastu iz godine u godinu. Trenutno je 35 ljudi stalno smješteno u našem prihvatilištu, a kreveti nikada nisu prazni. Oko 120 ljudi u beskućništvu i na rubu beskućništva gravitira našem centru. Dolaze zbog različitih usluga, borave u dnevnom boravku, imaju priliku otuširati se, promijeniti odjeću i najesti se – kaže Dado Lelas voditelj prihvatilišta za beskućnike. U današnje vrijeme kredita, ovrha, malih plaća i nesigurnih poslova tanka je nit do beskućništva, u što se volonteri MoSt-a uvjeravaju gotovo svakodnevno. Zahvaljujući MoSt-ovcima, Splićani 365 dana kuhaju večere za beskućnike, a tradicionalna je postala i akcija koju organiziraju sportski novinari “Tona hrane za splitske beskućnike”. Vrijednost hrane i higijenskih potrepština koju su predali Đordani Barbarić i Dadi Lelasu na Poljudu je oko 70.000 kuna. 

Angažirao sam prijatelje, obitelj, gazde restorana i općinu jer ne mogu sam pomoći našim iskricama      

Miroslav Kačić (69) s Krka i članovi Udruge za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama Vukovarske iskrice dokaz su koliko je malo potrebno za jedno veliko i iskreno prijateljstvo puno ljubavi. Ovaj Vukovarac, koji godinama živi na Krku, prvi put za „iskrice“ čuo je na televiziji.

– To su već šest godina moja djeca pri čemu ne pravim nikakvu razliku između njih i moje biološke djece. Za njih sam u svakom trenutku spreman napraviti sve što je u mojoj moći – kaže Kačić dok teško zadržava emocije. Ubrzo nakon tog priloga na TV-u uslijedio njegov poziv članovima Vukovarskih iskrica da ljetuju besplatno u njegovim apartmanima u Dobrinju na Krku. Od tada „iskrice“ redovito svake godine ljetuju na moru, što im svima predstavlja pravi praznik. Tijekom tih dana članovi Iskrica imaju organizirane posjete po cijelom Krku, primanje kod načelnika općine, karaoke, ručaju uvijek u drugom restoranu… Kačić nije stao na tome pa članovima udruge redovito za Božić i Uskrs šalje i prigodne paketiće, a pomaže i u svakodnevnom radu.

– Volio bih da mogu i više pomoći kao i da pomognem još više djece i udruga, ali nažalost ne mogu. Pomažem koliko mogu. Najveće priznanje mi je kad se vidimo i kada me djeca izljube i izgrle kao i ja njih. To je nešto što se ne može opisati riječima niti platiti bilo kakvim novcem – kaže Kačić. Za iduću godinu planira novo ljetovanje za Vukovarske iskrice, ali razmišlja i da im organizira i posjet karnevalu u Rijeci.

– Sam ne mogu pa mi veliku pomoć i podršku daju članovi obitelji, prijatelji, vlasnici restorana kao i Općina Dobrinj. Sve se može kad se nešto želi i hoće – rekao je Kačić. Predsjednica Vukovarskih iskrica Lilijana Radobuljac dodaje kako je to neočekivano i nenadano prijateljstvo koje je preraslo u nešto posebno, što vraća vjeru u ljude.

– Naše iskustvo naučilo nas je da postoje ljudi koji su spremni podijeliti svoj ugled, ime, dobra i sve drugo s čime raspolaže za nepoznatu djecu – rekla je Radobuljac. Kačić je na svečanosti u povodu pet godina rada Vukovarskih iskrica dobio i posebno priznanje kada je proglašen kumom udruge.     

Za obitelj Dugalić stigli hrana, pokrivači i higijenske potrepštine. Drugi dio plana je sagraditi im novu kuću 

Ovi ljudi su predivni. Želim samo da znate da niste zaboravljeni i da još uvijek ima ljudi kojima je stalo do vas i koji će napraviti sve što mogu da vam pomognu – kazala je studentica velikog srca Ana Vondraček. Na ove njezine riječi u očima Zlate Dugalić zaiskrila je suza.

– Nemam riječi kako da vam zahvalim. Nemamo nekih velikih želja, samo da ovo malo života što nam je preostalo proživimo barem donekle sretni – kazala je ganuta gospođa Zlata (60). Zajedno s kolegama s Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti, Ana je pokrenula veliku dobrotvornu akciju za pomoć obitelji Dugalić iz Slavonskog Broda, koja u 21. stoljeću živi u neljudskim uvjetima. Njihova derutna kućica oštećena je još u ratu. S vremenom se rascijepila i počela prokišnjavati, a prije dvije godine se i urušila. Od tada žive u preostalom stražnjem dijelu koji je također u očajnom stanju i nedostaje mu pola zida. Otac Muharem (68), dragovoljac Domovinskog rata, osjeća se poniženo. Zbog dijabetesa ostao je bez obje noge i već dvije godine uopće ne silazi s malog dvosjeda u kutu njihove ruševine. Majka Zlata također boluje od dijabetesa, angine pektoris i artroze. Kći Viktoria (18) ima Downov sindrom, vedra je i pozitivna, ali slabo čuje. Dok su se mogli kretati, Dugalići su skupljali sekundarne sirovine. Danas žive od skromne suprugove mirovine kojom jedva pokrivaju hranu i režije, a o drvima za ogrjev i lijekovima da se i ne govori. Troje starije djece se odselilo, a druga kći, koja jedina živi u blizini, obilazi ih i pomaže koliko može.

– Ovo je zaista tužno. Kad smo prvi put bili kod njih, dugo smo razgovarali. Otvorili su nam dušu i ispričali svoju tešku životnu priču. Nitko nije zaslužio živjeti u ovakvim uvjetima – rekla je Adriana Marinović. U akciji su studentice prikupile 14 tisuća kuna. Donirale su im i nešto pokrivača, hrane i higijenskih potrepština te božićni paketić za Viktoriju. Nadaju se kako će im tako barem malo uljepšati blagdane. Na tome, međutim, ne misle stati. Njihov sljedeći cilj je izgraditi im novu kuću. U suradnji s udrugom Dobra volja predano će raditi na realizaciji te plemenite ideje sve dok Dugalići ne dobiju novi dom u kojemu će živjeti životom dostojnim čovjeka. 

Štef je odličan majstor pa nas uči graditi, a od milke učimo kuhati. Imamo i vrt iz kojeg radimo zimnicu 

– Svaki bi veći grad trebao imati ovakvo mjesto kamo svatko tko se nalazi u životnoj krizi može doći, boraviti, biti na toplom i sigurnom dok se situacija u životu ne popravi. Biti kod rodbine, prijatelja, u trenutku kada ostaneš bez svoga, nije dugoročno rješenje, jer brzo postaneš opterećenje. Ovdje toga nema; nema osuđujućih pogleda ili riječi. Govorimo o tome što napraviti da stvari postanu bolje – govore nam korisnici karlovačkog Centra za beskućnike koji vodi Udruga Milosrđe.

U Centru je trenutačno 20 korisnika, od najmlađeg Matea, do bake Kate. Gotovo 80 posto sadašnjih korisnika u Centru će vjerojatno biti dok su živi, mlađi ipak pronađu posao, skrase se. Kažu nam, u ovim hladnim i blagdanskim danima, svima je važno da imaju krov nad glavom, osiguranu hranu, higijenu. Sjetili su ih se ovih dana i Karlovačka županija, Zajednica žena Katarina Zrinski koji su im donirali kutije pune higijenskih potrepština i hrane, Dukat im pomaže čitavu godinu, kao i Spar koji im dijeli kruh, a blagdanski ručak već im godinama osigurava restoran Kvaka. Gradska četvrta Gaza, tvrtka Zelenilo i djeca iz vrtića okitili su im bor, dolaze im KUD-ovi da ih razvesele pjesmom.

– Živimo kao velika obitelj u kojoj se brinemo jedni o drugima, ali i gdje postoje obaveze i zaduženja. Provodimo takozvanu radnu terapiju koja ima velikog učinka jer cijenimo njihova znanja i vještine. Primjerice, Štef je odličan majstor i uči i druge o gradnji, a od Milke učimo kuhati. Ona je kod nas završila i za njegovateljicu. Imamo veliki vrt s plastenicima i voćnjak koji planiramo širiti i tu naši korisnici rade. Pomažu nam i kod uređenja odmarališta u Jadranovu koji ima Hvidra, pa su ove godine naši beskućnici išli i na ljetovanje. Sami proizvodimo vlastitu zimnicu od voća i povrća. Nikada nikoga nismo ostavili na cesti, svatko tko se nađe u takvim životnim prilikama, na dan, dva, mjesec, godinu, može živjeti kod nas. Svake godine za ovih hladnih dana pripremimo i dodatne ležajeve u slučaju da još netko dođe. Inače, tijekom godine kroz Centra prođe 50-ak ljudi. Osim njih 20 u Centru, tijekom dana k nama dolazi i 15-ak ljudi po kruh ili hranu. Oni imaju stanove, ali nemaju novca uvijek i za hranu – kaže nam Petar Banić, predsjednik Udruge Milosrđe.

Pogledajte i galeriju: Evo kako se građani Hrvatske pripremaju za Božić