Oni su otkrili da je Paravinja zao, a ne bolestan

U bolničkoj sobi ih je osam, kreveti su im tik jedan uz drugog, u prosjeku svaki od njih tamo će ostati dvije i pol godine, a nema gdje doslovno spremiti si ni cipele. Svi su oni počinili neko kazneno djelo, ubojstvo, pokušaj ubojstva, silovanje i liječe se na Odjelu za forenziku Klinike za psihijatriju Vrapče jer je utvrđeno da u trenutku počinjenja djela nisu bili ubrojivi, nisu mogli shvatiti što rade ni upravljati svojim postupcima stoga – ni pravno ni medicinski nisu počinili kazneno djelo.

Odjel je uvijek potpuno popunjen tako da je i u ovom trenutku u “devetki” Vrapča, kako se naziva derutna zgrada forenzike, njih 68. Odluka o gradnji nove zgrade donesena je prije 20 godina, a čak je i građevna dozvola spremna već cijelo desetljeće. Ali svoju buduću zgradu osoblje ovog odjela gleda samo kao maketu i ispraća svaku novu vlast s novim obećanjem.

Je li bio ubrojiv?

Nije tu riječ samo o komforu pacijenata nego o osnovnim ljudskim pravima svih – o sigurnosti liječnika i sestara, a i samih pacijenata. Ako ostave otvorena vrata sobe s jedne i druge strane hodnika u slučaju nekog ekscesa, napada pacijenta, nitko im ne može pomoći jer se ne može proći. – Sigurnosni su uvjeti nikakvi. To su pacijenti koji se liječe zato što su počinili neko kazneno djelo i opasni su za okolinu. Posljednjih se 20-ak godina mnogo govori o ljudskim pravima i kad bi nas naši pacijenti tužili Europskom sudu za ljudska prava, mi bismo im sigurno morali isplatiti štetu. Pa, on ovdje dolazi na tri godine, a nema ni ormarić – kaže prof. dr. sc. Vlado Jukić, ravnatelj Vrapča, jedine ustanove koja provodi i institucionalna vještačenja okrivljenika u čije se duševno zdravlje sumnja. Je li bio ubrojiv kada je nekog ubio, teško ozlijedio, silovao – otkrit će tim liječnika forenzike Vrapča. Intervju pacijenta sa psihijatrom prvi je i glavni korak u tom zahtjevnom procesu. Uslijedit će, ovisno o pojedinom slučaju, i neke dijagnostičke pretrage. No, odluka će se donijeti zajednički. Tako su ovi liječnici otkrili da Dragan Paravinja i Edi Mišić nisu duševno bolesni i da su znali što čine. Ovih 68 u “devetki” nisu znali što čine.

– Osnova je razgovor. Iz razgovora izvlačimo podatke i uz ostalu dokumentaciju rekonstruiramo njegovo psihičko stanje – objašnjava psihijatar dr. Alexander Haid. Njegova odgovornost i odgovornost osoblja “devetke” nemjerljiva je – svojim potpisom jamče da nekom opasnom čovjeku treba pomoći liječenjem, a ne strpati ga u zatvor. Strahuju li od pogreške, nije li moguće da im se provuče netko tko glumi ludilo?

Pravo ludilo vrlo je teško glumiti

– Mnogi se to pitaju ali, vjerujte, pravo ludilo vrlo je teško glumiti – odgovara dr. Haid. – Mi ne procjenjujemo govori li netko istinu ili ne nego njegovo psihičko stanje – dodaje njegova kolegica dr. Nadica Buzina. Pacijent kojeg vještače na kraju procedure dolazi pred cijeli forenzički tim koji mu postavlja pitanja. Potom se donosi konačan zaključak koji se mora obraniti i na sudu. Ipak zadnja je riječ suca. Ako prihvati njihovo mišljenje, tada pacijent dolazi na liječenje čije je trajanje individualno, ovisno o njegovu stanju, kaznenom djelu, je li narkoman i nizu drugih okolnosti. No, ovim ljudima – liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima, socijalnim radnicima, psiholozima, terapeutima – cilj je izliječiti ih što uspješnije. U tom smislu provode intenzivnu terapiju, a dan započinje buđenjem u 7.15.

– Uređuje se krevet i odlazi na doručak nakon kojeg slijedi radna terapija pa ručak. Onda opet slijedi terapija i neki kratki dio slobodnog vremena do okupacione terapije. Nakon večere mogu gledati televiziju, družiti se i u 22 sata odlaze na spavanje – opisao je Boris Majetić, glavni tehničar koji je na forenzici već 28 godina.

Kontrola ljutnje

Dio terapija koje navodi provodi Ivana Jolić, prof. socijalni pedagog koja najviše, objašnjava, radi na tome da pacijente motivira da shvate kako im je liječenje potrebno. – Otpor je najčešća prepreka jer smatraju da nisu bolesni i doživljavaju me kao nekog tko ih progoni i svaki oblik tretmana kao kaznu. Treniramo socijalne vještine, većina ima problema s kontrolom ljutnje, a tematske grupe ovise o tome tko je u grupi. Ako su to pacijenti s problemom obiteljskog nasilja, onda je to tema jer većina njih, primjerice, smatra nasiljem samo kad nekog jako izudaraš – opisuje prof. Jolić. Liječenje se skratilo upravo zahvaljujući ovako intenzivnoj i opsežnoj terapiji, a pacijenti pohađaju i likovne, tkalačke radionice, uređuju zelene površine i slično. – Oni ovdje žive, trebamo im osmisliti život – dodaje prof. Jolić.Dio tog smisla daje i Andrijana Mužek, socijalna radnica koja pacijente s forenzike jednom tjedno odvodi na izlet u grad. Idu na izložbu, u botanički vrt...

– Prošetamo Gornjim gradom i zapalimo svijeću na Kamenitim vratima da što prije ozdrave – kaže. Ma što da su učinili, oni su uglavnom mladi i teško bolesni ljudi s kojima radi godinama. Kako će reći, osobno joj je teško ako se nekomu od njih nešto dogodi, a sretna je kad vidi ili čuje da su godinama poslije dobro i zaljube se.

>>Prije odluke o produljenju pritvora prvo moraju odlučiti o izuzeću sudaca

>>Paravinja na sud došao kao da ide na kupanje