Prošlotjedna kolumna u kojoj sam ukazao na nerazmjer u izvještavanju naših medija o dvije samovoljne smrti naišla je na nerazumijevanje nekih čitatelja. Ponekom konzumentu globalne medijske papice očito treba nacrtati zašto bi vijest o šehidskoj smrti mladog Bošnjaka Emraha Fojnice u Iraku hrvatskoj javnosti trebala biti ponešto važnija od samoubojstva komičara Robina Williamsa.
Hrvatska dijeli tisuću kilometara granice s državom iz koje se najmanje 140 dragovoljaca trenutačno bori u islamističkim redovima u Siriji i Iraku, u kojoj postoje već duboko ukorijenjene ekstremne islamističke zajednice i u kojoj su mudžahedini u sastavu Armije BiH u prošlom ratu izvršavali ritualna ubojstva odsijecanjem glave zarobljenim Hrvatima i Srbima, na isti način kao na snimci dekapitacije američkog novinara koja je ovaj tjedan potresla svijet.
Vijest o tome da je mladić iz susjedstva izvršio, na društvenim mrežama ranije najavljeni, samoubilački napad u Iraku stoga zaslužuje veću pozornost nego smrt holivudskog komičara. Ne radi se o bizarnom, izoliranom slučaju, već su odlasci u džihad na Bliski istok poprimili tolike razmjere da je u BiH prije nekoliko mjeseci donesen poseban Zakon o zabrani odlaska na inozemna ratišta. Koliko god nekome pokojni komičar osobno bio drag, nerazumijevanje teze da to nije trebala biti vijest dana pokazuje koliko živimo u virtualnom svijetu i bježimo od stvarnosti. I to ne od jučer. Početkom devedesetih sapunica “Santa Barbara” imala je brojne gorljive sljedbenike. Jedan od njih u ratu je kao civil krive nacije zarobljen i odveden u logor. Nakon tjedan dana dovedena je nova skupina zatočenika. Prvo što ih je nesretnik pitao kad su dovedeni bilo je što se u međuvremenu događalo u “Santa Barbari”.
Dobro osmišljen performans s odsijecanjem glave američkom novinaru Jamesu Foleyu čini se da cilja upravo na tu publiku, jer plastično “crta” što se događa i što se želi. Situacija nije dobra. Papa pozdravlja zadnju američku intervenciju i bombardiranje ISIL-a. Uz to, iz Vatikana pozivaju vjerske vođe muslimana, s kojima inače sjede na međureligijskim vijećima, da osude ubijanje kršćana i Jezida u Iraku. Skidaju se rukavice i minimum globalnog razumijevanja čini se nepovratno izgubljen.
Pitanje je koliko su Amerikanci i sami krivi za stanje proizvedeno nakon pada niza režima u arapskom svijetu, i koje još posljedice može imati njihova opsesija da svoj model demokracije šire svijetom. Kao što su osamdesetih podržavali mudžahedine dok su se borili protiv sovjetske vojske u Afganistanu, da bi se dva desetljeća kasnije o jadu zabavili s vlastitim proizvodom, na sličan način su do prije samo nekoliko mjeseci podržavali islamiste u Siriji u borbi protiv Assada, e da bi sada došli do takvog poniženja da moraju tražiti suradnju s Iranom i Assadom ne bi li obuzdali Islamsku državu.
Kako sretniku koji misli da je trenutačno najvažnija stvar na svijetu lančano, ekshibicionističko polijevanje hladnom vodom za neku humanitarnu akciju, objasniti da je važnije ono što se događa u Iraku i Siriji? Da će rat potrajati i da se Hrvatska kao članica NATO-a može naći u situaciji da postane meta napada, te da onaj tko je spreman otići kao bombaš samoubojica na Bliski istok, može istu stvar napraviti u bliskijem mu Zagrebu ili Dubrovniku? Koliko je javnost svjesna da su Hrvati već bili mete islamskog terorizma? Sjeća li se još itko pokolja dvanaest radnika Hidroelektre u Alžiru 1993. Ili terorističkog napada koji je u listopadu 1995. organizirala Al-Gama al-Islamija u Rijeci, nakon što je Hrvatska izručila njezina čelnika? Tada se bombaš samoubojica automobilom-bombom zabio u riječku policijsku stanicu, ranjeno je trideset ljudi, a pravo je čudo da žrtava nije bilo i više, jednako kao i dvije godine kasnije kada je izveden teroristički napad u Mostaru. U Splitskoj ulici u zapadnom dijelu Mostara tada je eksplodirala autobomba s 30 kg TNT-a. Napad je organizirao Ahmed Zuhair Handala, islamist koji je kasnije završio u Guantanamu. Ista ekipa je nakon rata sustavno ubijala hrvatske povratnike u Srednjoj Bosni, a nešto pozornosti tradicionalno usnule hrvatske javnosti pobudio je tek zločin iz 2002., kad je vehabija Muamer Topalović na badnju večer pobio povratničku obitelj Anđelić u Kostajnici kod Konjica. Širu, svjetsku pozornost, privukao je vehabija Mevlid Jašarević koji je 2011. usred dana pola sata pucao po američkoj ambasadi u Sarajevu.
Terorizam je oduvijek oružje slabije strane. Tako i danas, slabiji nastoji impresionirati pojedinačnom okrutnošću, dok jaki skriva krvave detalje. Mi ne vidimo snimke žrtava američkih dronova, kao što nismo vidjeli desetine tisuća iračkih vojnika koje je pobila američka tehnologija u Prvom zaljevskom ratu, koji nam je 1991. na CNN-u prezentiran kao videoigra, bez krvi i raskomadanih tjelesa, gotovo sterilan.
Islamisti su novinare uhitili prije gotovo dvije godine i čuvali su ih kao trofej za pravu prigodu. Američko bombardiranje ISIL-a bio je odličan povod za krvavi performans, s pomno osmišljenom režijom i koreografijom. Scena koja će ostati utisnuta u imaginarij ove generacije prikazuje Amerikanca obrijane glave u narančastom kombinezonu kakav inače viđamo na zatočenicima u Guantanamu, kako kleči svezanih ruku u pustinji. Pored njega, u crnom, s kapuljačom na glavi i nožem u ruci, kao nindža stoji gospodar njegova života i smrti. Foley izgovara zadnje rečenice u kojima poziva prijatelje i obitelj da ustanu protiv “pravih ubojica, američke vlade” i krivi nju za ono što će mu se dogoditi. Govori znajući da je gotov, no ipak kazuje ono što njegovi krvnici žele. Onda terorist u crnom uzima riječ. Govori s britanskim naglaskom, kaže kako je odrubljivanje glave odmazda za američke napade u Iraku. Otkida glavu Jamesu Foleyu, a potom se obraća izravno američkom predsjedniku Obami i kaže kako život drugog američkog državljanina, Stevena Sotloffa, kojeg pokazuje, ovisi o njemu. Scena kao iz Tarantinovih filmova. Mogla bi se interpretirati kao crnohumorna da nije jezivo stvarna.
Snimke ritualnih pogubljenja poniženih zapadnjaka služe za strašenje protivnika i dizanje morala svojima. Na Zapadu izazivaju zgražanje i osudu za barbarstvo valjda primarno zato što kidaju glavu nožem, umjesto da ubijaju izdaleka, kao u videoigri, bespilotnim letjelicama.
Američki predsjednik Obama kaže: “ISIL ne govori u ime nijedne religije. Nijedan bog ne bi trpio ovo što su oni jučer učinili”. Teza je besmislena i pokazuje njegovo očajničko nastojanje da ne pomuti svoju new age sliku svijeta, koji će kad-tad biti sav demokratski po američkom modelu, a sve religije učit će kako biti dobar. ISIL-ovci Boga poimaju drukčije i uvjereni su da to rade u njegovo ime.
Britanski ministar vanjskih poslova Phillip Hammond kaže da ga veoma uznemirava činjenica da je ubojica sa snimke najvjerojatnije britanski državljanin. Mogla ga je i prije uznemiriti činjenica da u zemlji ima već treću generaciju potomaka imigranata koji nemaju nikakav osjećaj pripadnosti zemlji u kojoj žive i društvu iz kojeg se osjećaju isključeni. Ameriku koja je, eto, izabrala prvog crnog predsjednika, opet potresaju rasni nemiri, jer crnac može postati predsjednik, ali ne i lokalni policajac tamo gdje su crnci golema većina. Britanija je puna mladića kojima je ISIL bliži od kraljevske obitelji, a Amerika očajnika kojima je sve bolje od sadašnjeg poretka u kojem ne vide nikakvu priliku. Opće je mjesto da će se propast Zapada dogoditi iznutra.
Koje su posljedice glavosjeka čija je snimka obišla svijet? Prije svega, izazvan je snažan učinak zgražanja zapadne javnosti i bit će je lakše pridobiti za sve vrste budućih vojnih intervencija. Otežana je situacija Palestincima u Gazi, a stvara se dodatna stigma muslimanima na Zapadu, koje se sve zlokobnije proziva da dokazuju lojalnost. Svijet iz godine u godinu postaje sve lošije mjesto za život. Hrvatska je na rasjedu geostrateških interesa, blizu američkog protektorata punog neriješenih konflikata i potencijalnih terorističkih baza. Amerikanci su ne tako davno ubojstvo Bin Ladena predstavljali kao vrhunac i kraj borbe s terorizmom. Kao da je pitanje islamističkog terorizma bilo individualno, a ne strukturno, te da neće i dalje živjeti isti poriv koje je nagnao Bin Ladena da, umjesto povlačenja po mondenim destinacijama i kockarnicama, kao saudijski princ koji nas je nedavno posjetio, posveti život borbi protiv Zapada.
>> Je li nam bliži komičar Robin Williams ili bošnjački šehid Emrah Fojnica?
Mislim da ovo nije bila poruka tvoga prethodnoga članka, Raspudiću, ali razumijem određeno reteriranje nakon napada koje si zbog njega sigurno imao. Žalosno je što su te ljudi glasno uglavnom napadali zbog onoga što u tom članku nisi uopće rekao (prozvali su te zbog tobožnjeg hvaljenja terorističkog čina Fojnice, iako je tvoj članak govorio o nečemu sasvim drugom), no u sebi su te napadali zbog onoga što JESI rekao, ali im je bilo neugodno reći da im zapravo to u tvome članku smeta: tvoje prozivanje zapadnjačkog materijalizma i načina života zbog kojeg cijeli zapad tone u mračnu rupu depresije i gubitka ikakvog smisla života. Sve to, i izrečeno i neizrečeno, pokazuje samo to da nam u medijima JAKO nedostaje pravih tekstova i analiza, koji bi trebali ipak biti malo dublji od zadržavanja na prekratkoj haljinici neke pjevačice.