Otkad je "pala Krajina", u Beogradu od 1995. ne prestaju optužbe na račun Hrvatske za protjerivanje „250 hiljada Srba". Gdje su za vrijeme Oluje bili Tomislav Nikolić, aktualni predsjednik Srbije, i četnički vojvoda Aleksandar Vučić, srpski premijer, gdje je bio „mali Sloba" Ivica Dačić, koji je nekoć bio glasnogovornik Miloševićeva SPS-a, teško je znati. Oni su danas propagatori „istine" o progonu stotina tisuća Srba. Oluja je za njih „egzodus" i „genocid". Kritička razmišljanja o tim događajima u Srbiji su posve rijetka, ali ih ima. Beogradski tjednik Vreme cijeli je 251. broj, objavljen 14. kolovoza 1995., posvetio Oluji, odnosno "padu Krajine".
Velikosrpska pozicija
"Događaje oko Krajine jedni sad tumače kao moment otrežnjenja, drugi misle da baš sad treba da se potpiri još veći plamen, a najekstremniji bi na tu vatru umesto čuvenog paljanskog vola čitav srpski narod. U stvari, traži se grobar koji je voljan da brzo pokopa lešinu. Ima pravde u tome da to bude baš Milošević, političar kojeg sad najviše osuđuju oni koji su ga na vlast doveli smatrajući da će taj komunistički aparatčik obaviti posao za njih, a da će ga oni potom lako najuriti", pisao je nakon Oluje Dražen Žarković u uvodniku srpskog tjednika Vreme od 14. kolovoza 1995.
Milisav Sekulić, geostrateg, general-major koji je do 1993. bio u Generalštabu JNA, a potom u Glavnom štabu Srpske vojske Krajine, u svojoj knjizi "Knin je pao u Beogradu", objavljenoj 2000. godine, posvetio se „istoriji" i padu Krajine. Knjiga je objavljena u Bad Vilbelu pokraj Frankfurta na Majni jer se bojao tiskati je u Srbiji, unatoč tome što Sekulić ni jednog trenutka ne odustaje od velikosrpske pozicije. Bio je jako ljutit prema tadašnjem službenom Beogradu koji je, kako tvrdi, „Krajinu pustio niz vodu".
"Slobodan Milošević koristi Srbe u Hrvatskoj kao sredstvo da se sa što manje posledica izvuče iz kaše koju je i sam zakuvao. Pritom prećutkuje autorstvo nad politikom koja je Srbe digla na ustanak, da bi svi živeli u jednoj državi", poentira Sekulić. Knjiga Milisava Sekulića svakim danom dobiva na važnosti. U njoj nema ni riječi o protjerivanju Srba iz Hrvatske, nego o „srpskoj bežaniji" na temelju odluke o evakuaciji civilnog stanovništva koju je donio Vrhovni savjet obrane Republike Srpske Krajine (RSK) od 4. kolovoza 1994.
Unatoč tipičnom srpskom nacionalističkom pogledu na događaje iz 90-ih, Sekulić ipak pošteno navodi bitne činjenice koji su, prema njegovom mišljenju, rezultirali padom Krajine i u vojnom i političkom pogledu. Osim važnih političkih odluka, spominje srpske vojne poraze od Miljevačkog platoa 1992. preko „iznenadne agresije Hrvatske vojske na Severnu Dalmaciju (Maslenica, Zemunik) u januaru 1993"., pa akcije Peruća, Divoselo i Medački džep, Bljeska i, konačno, Oluja. Sudeći po njegovim zaključcima, operacija Maslenica bila je prekretnica u ratu po mnogočemu. Bio je to početak kraja Krajine. U toj su akciji sudjelovali i brojni srpski „dobrovoljci".
U siječnju 1993., uz JNA i TO, na prostoru Krajine bilo je oko 4300 „dobrovoljaca" – članovi Srpske radikalne stranke (četnici), Kosovsko-toplički odred, Arkan i njegovi „tigrovi", Vukovi s Vučjaka, četnici Jove Ostojića, četnici Siniše Martića Štita, Srpska garda SPO-a Vuka Draškovića, dobrovoljci Dragana Vasiljkovića (Kapetana Dragana) i drugi.
„Arkanova jedinica bila je van kontrole komandovanja Srpske vojske Krajine, ponašala se paravojno i arogantno. Nastupao je s pokrićem iz Beograda. Na ratištu zapadnog dela RSK počinili su tako i više neprihvatljivog što je spadalo u kriminal", opisuje, među ostalim Sekulić. Među srpskim dragovoljcima bilo je i međusobnog obračunavanja, s ubojstvima i ranjavanjima. Što se pak tiče Dragana Vasiljkovića iliti Kapetana Dragana, Sekulić i o njemu ima mišljenje. „O Kapetanu Draganu i njegovim specijalcima ispičano je mnogo priča s više ili manje romantike. Tako se svesno i planski stvarao mit o nenadmašnom specijalcu koji čini čuda", pisao je Sekulić naglašavajući da je postrojba Kapetana Dragana „bila na brojnom stanju Glavnog štaba Srpske vojske Krajine".
„Smatran je za čoveka koji je radio po zadacima Službe državne bezbednosti Srbije, i da su mu lično pretpostavljeni Jovica Stanišić i Radmilo Bogdanović", napominje Sekulić. Osim kaosa i straha koji su sijale razne paravojne srpske formacije podržavane iz Beograda, Sekulić navodi i pojave defetizma u Srpskoj vojsci Krajine: dezerterstvo u Srbiju, samovoljno napuštanje položaja, samoubojstva srpskih vojnika, pijanstva, užasno loše materijalne prilike itd.
Defetizam koji se 1994. uvukao među Srbe, posebno među vojsku, za Krajinu je bio više nego razarajući. Srpske elite bile su posvađene. Mnogi su bili za ujedinjenje s Republikom Srpskom, a realnost je bila takva da je Hrvatska bila međunarodno priznata.
Svjestan situacije, Milošević se 1994. odlučio na pregovore između Zagreba i pobunjenih Srba.
Dana 29. ožujka 1994. sklopljen je Zagrebački sporazum o prekidu neprijateljstava. Kako su se te godine bosanski Srbi požurili da osvoje Bihać, u borbama su sudjelovali i hrvatski Srbi, no pretrpjeli su velike gubitke. I dok je trajala srpska operacija oko Bihaća, s druge strane, HVO je početkom prosinca 1994. oslobodio Kupres. Bio je to uvod u ozbiljnije napredovanja hrvatskih snaga s juga.
Političke odluke
Nakon Zagrebačkog sporazuma o prekidu vatre na vidiku je bilo potpisivanje ekonomskog sporazuma. Milošević je kao svoga eksponenta angažirao Borislava Mikelića. Gospodarski sporazuma između RH i RSK potpisan je 2. prosinca 1994., potpisali su ga Hrvoje Šarinić i Borislav Mikelić. Važan dio sporazuma odnosio se na otvaranje autoceste Zagreb – Beograd koja je dijelom prolazila preko područja pod kontrolom Srba, a otvorena je 21. prosinca 1994. Mikelić je požurivao otvaranje autoceste kako bi Zagrebu izbio argumente da reagira vojnom akcijom. Njemu se, prema nekim srpskim izvorima, suprotstavljao Milan Martić, no, „vojna bezbjednost" je na vrijeme otkrila Martićev plan.
Mikelić je u međuvremenu na prostru pod kontrolom Srba kao platno sredstvo uveo jugoslavenski dinar, a krajinski potpuno izbacio. Lukavo trgujući s hrvatskom stranom, u pregovorima je isposlovao puno toga za Srbe. Podigao je industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju. Imao je budžet od 100 milijuna maraka. Počeo je dijeliti plaće prosvjetnim radnicima i miliciji. Angažirao je svoje ljude da se na prijelazima prema Srbiji i RS uvedu „carine". Tako je ukinut monopol nad trgovinom i švercom raznim robama preko Karadžićeve Republike Srpske. Tražio je i dobio podršku Miloševića da Arkan napusti Erdut i ode u Beograd.
Mi sve to znamo, a znaju i Srbi. Uglavnom sretan i njima novi praznik - 05. kolovoza !!!