Hrvatski biskupi ovih su dana razmatrali pogubne demografske trendove. U dramatično intoniranom apelu najširoj javnosti i svim relevantnim društvenim čimbenicima ističu i sljedeće: „Iz godine u godinu raste broj umrlih u odnosu na broj rođenih. Ako se nastave aktualni trendovi, po ozbiljnim procjenama demografa, Hrvatska će sredinom ovoga stoljeća imati oko milijun stanovnika manje. Za otprilike 40% opast će broj stanovnika mlađih dobnih skupina. Drastično smanjenje radno sposobnog stanovništva uzrokovat će nesagledive društvene i makroekonomske promjene. Stoga je potrebno uvažiti upozorenja demografskih stručnjaka i ne prepuštati situaciju stihiji koja neminovno vodi u demografsku propast Hrvatske".
Biskupi su u pravu. Demografski trendovi u Hrvatskoj doista su katastrofalni. Na svjetskim tablicama stopa nataliteta nalazimo se oko 200. mjesta, s manje od 9 rođenih na 1000 stanovnika. Na tablicama stopa mortaliteta smjestili smo se oko 30. mjesta sa 12 umrlih godišnje na 1000 stanovnika. Ova jednostavna bilanca rezultira sa 12.000 manjim stanovništvom svake godine, ne računajući ostale čimbenike.
A ti su ostali čimbenici u novije vrijeme još i gori! Migracijski saldo nam je duboko negativan, radilo se o tjednim, godišnjim ili trajnim migracijama. Lakoća iseljavanja je nebrojeno puta olakšana. Ne samo da više nema žice i mitraljeskih gnijezda na granici, nema ni granica prema onim zemljama koje nam vabe najproduktivnije stanovništvo. Jezične barijere su nestale. Danas su rastanci drugačiji, lakši. Nema više „suze za zagorske brege". Razvitak telekomunikacija omogućio je gotovo besplatne video-kontakte uživo s kraja na kraj svijeta (1984. godine mogao sam si, nasuprot, priuštiti iz Amerike tek jedan telefonski razgovor s obitelji tjedno, u trajanju od tri minute). Bežični internet opasao je svijet. Potpuno je svejedno s koje će od milijarde baznih stanica krenuti elektronska komunikacija. Privlačna snaga rodne grude, kraja i zavičaja, domovine nekako je oslabljena.
Nekad se iseljavalo uglavnom zbog doslovno shvaćene gladi, danas se iseljava i zbog nijansi kvalitete života. Nema više ni tolikog useljavanja. Prestala je za Hrvatsku raditi „tvornica djece" zvana Bosna i Hercegovina. Nema više opasnosti od „najezde Hercegovaca". Što je došlo, došlo je. Rezimirajmo.
Prirodno opadanje broja stanovnika i iseljavanje rezultiraju u doista katastrofalnim demografskim trendovima. Takva demografija pak ne može podržati gospodarski rast, toliko je loša. A kako je za bolju demografsku sliku potreban (ne i dovoljan!) gospodarski rast, napravili smo puni krug, vratili se na početak. Demografski trendovi su dugoročni po prirodi. Nije ih lako preokrenuti. Upravo zbog toga potrebno je izraditi istinsku nacionalnu populacijsku strategiju. Ne nekakve stranačke politikantske uratke koji staju na različitim modelima rasipanja proračunskog novca. Ne. Novi život se ne može kupiti novcem, naštampanim ili drugačijim. Potreban nam je širok društveni konsenzus u izradi dugoročne, sveobuhvatne, nadstranačke strategije. Čega? Opstanka hrvatskog naroda! Na to se svodi. Svi su pozvani dati doprinos. Potom treba desetljećima provoditi tu i samo tu strategiju, tko god bio na vlasti, lijevi ili desni.
Ipak, sretna je okolnost to što će dijelovi demografske obnove zahtijevati upravo one dugoročne strukturne reforme o kojima toliko puno pričamo, a tako malo ih provodimo. Kada dovoljno dobro uredimo gospodarska igrališta u Hrvatskoj, kada delegiramo nepotkupljive suce, kada „navijači" prestanu progoniti igrače i trenere – rast će BDP i svi dohoci od kojih se sastoji. Čak i profiti. Iz kojih nastaju nove investicije. Ali, ne znam više kako bih to na stopedesetisedmi način rekao – presudno je da se te utakmice igraju kod nas, a ne samo u Njemačkoj. BDP znači DOMAĆI proizvod. Ovdje, kod nas, pa čak i u Plominu, na Srđu, u Pločama, u Zagrebu. Ovaj domaći proizvod je najšira porezna baza, za sve naše – mirovine, zdravlje, vrtiće, škole... Onaj pak gastarbajterski hrvatski nacionalni proizvod, ostvaren u Njemačkoj, nije naša porezna osnova. Razlika je drastična.
Opstanak naroda ne da se kupiti. Može ga se jedino trajno čuvati, kontinuiranim stvaranjem onih uvjeta poslovanja koji će preokrenuti migracije. One su pak najpouzdanije mjerilo uspješnosti država.
>>Kamo vodi stihija ulične i trgovske 'direktne demokracije'
>>Trebamo li se ugledati na Singapur? Ako mene pitate, naravno
Ništa od ovoga nije od jučer. Nepovoljni demografski trendovi u Hrvatskoj su započeli još početkom 1970.ih, prije svega zbog teških ekonomskih uvjeta i komunističke indoktrinacije koja je svako dodatno dijete proglašavalo nazadnjačkim. Potom je tu bilo i gastarbajtersko iseljavanje radno sposobnog stanovništva koje je tešku situaciju samo pogoršalo. U dvadeset godina problem se ignorirao, potom je došao rat i tranzicija. Potom je tu i taj prokleti zaostali i provincijalni mentalitet, čak i u jednom glavnom gradu u kojem se broj stanovnika poveća za bijednih 1,7 posto između dva popisa stanovništva, a onda se to u u medijima naziva "demografskom eksplozijom". Jednostavno, ovo je sve rezultat izgubljenog dvadesetog stoljeća. Od 1918. Hrvatska je krenula u potpuno pogrešnom smjeru. Izgubivši vezu sa Zapadom utopila se u balkanskoj močvari. Teško će to biti ispraviti. Izumiranje je samo posljedica posve krivih izbora.