Doista je bilo ohrabrujuće u nedjelju, iz Šibenika, čuti nastupnu besjedu tek ustoličenoga dalmatinskoga episkopa Nikodima (Kosovića) u kojoj je rekao kako će se s predstavnicima Katoličke crkve truditi održavati dobrosusjedske kontakte i odnose te da će se truditi pridonositi pomirenju i suživotu na ovim prostorima.
U tim se obećanjima mogao čuti i osjetiti isti onaj duh, kojega su u svome nastupu sa sobom donijela dvojica episkopa imenovanih prije šibenskoga, tj. mitropolita Porfirija u Zagrebu i Jovana u Pakracu, s kojima je pokrenuta smjena generacija u vodstvu Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i koja je navijestila nove, otvorenije, srdačnije i neopterećenije odnose.
U primjeru dalmatinskog episkopa to je nekako još vidljivije, jer se radi o 36-godišnjaku, što je rijedak primjer povjeravanja tako značajne funkcije kako i u Katoličkoj i u Pravoslavnoj crkvi. Episkop Nikodem očito je znatno iskočio od prosjeka i opravdao svojim dosadašnjim radom ovo novo veliko povjerenje koje mu se ukazuje, a koje je istodobno i navijestilo i doba novih odnosa između pravoslavaca i katolika na ovim prostorima.
Episkop Nikodem u svojoj nastupnoj propovijedi rekao je kako su za njega jedino mjerilo u svjedočenju Božje riječi one apostola Pavla “svima sam bio sve ne bih li nekoga zadobio za Krista”, jer je svaki čovjek vrijedan da čuje riječ Božju zato što su u Gospodinu “svi jedan čovjek i samo čovjek” te nema više “Židova i Grka”, kako je rekao sv. Pavao, a vladika Nikodem ga parafrazirao da nema više “Srba ni Hrvata”.
Jer, kako veli, u eshatonu ćemo svi izaći jednaki pred lice Božje i svakome će se suditi po djelima njegovim, tj. kao što vele Djela apostolska jer “On nije daleko ni od jednoga od nas”.
No, desni su politički krugovi s oprezom dočekali Nikodimovo ustoličenje, izvukavši mu otprije dvije godine izrečene riječi sa šibenskog FALIŠ-a, gdje je rekao kako “stavove poput onih biskupa Košića ili cetinjskog mitropolita Amfilohija, koji je gej paradu nazvao ‚sotonskim smradom’ – a bilo je i gorih izjava iz usta crkvenih ljudi – treba prepustiti sudu Božjem.”
No tada je rekao i kako se on osobno nada “da će se to prevladati s dolaskom mlađih ljudi u Crkve, koji nisu opterećeni ratom i da nećemo više ispaštati zbog toga što su izazvale naše kolege”.
“Naš poziv nije da stojimo na vratima raja i istjerujemo ljude van“, rekao je tada Kosović, zacijelo niti ne pretpostavljajući da će za dvije godine postati episkopom i da će se njegove u budućnosti vagati posebnom osjetljivom mjerom, koja će pred njega postaviti najviša očekivanja.
Očekivanja su to koja su pod teškim bremenom s jedne strane hrvatsko-srpskih političkih odnosa, a s druge strane onih crkvenih, tj. katoličko-pravoslavnih na našim prostorima. Mudrost mladog episkopa u izbjegavanju njihovih zamki i odgovoru na izazove, ogledat će se upravo u nedjelju izgovorenim riječima, koje odišu optimizmom, ali i obavezom da im se do kraja ostane vjeran.
višak optimizma je kao popiti previše mošta. posljedice su osobne naravi.