'Sanader mi je nudio mjesto ministra branitelja, ali sam ga glatko odbio'

Petnaestak je godina otkako je nekadašnji lider Središnjeg stožera za zaštitu Domovinskog rata na hrvatske ulice i trgove izveo stotine tisuća ljudi. Kad je bio na vrhuncu popularnosti, zbog njega su Split posjećivale novinarske ekipe BBC-a i Sky Newsa, a onda je gotovo netragom nestao s medijske scene. Danas umirovljeni pukovnik Mirko Čondić (45) istaknuti je član predsjedništva HSP-a, no u središte medijskog interesa naprasno ga je, svojim intervjuom Večernjem listu, vratio Bojan Glavašević. “Ne bih želio da Đuro Glogoški doživi sudbinu Mirka Čondića”, poručio je pomoćnik ministra branitelja.

:: Kako ste doživjeli izjavu Bojana Glavaševića?

Zapitao sam se kako može suditi o meni a da nikada nismo razgovarali, zapitao sam se poznaje li neke povijesne istine i kako je moguće da u nedostatku argumenata koristi nekakve medijske poštapalice. Izjava izrečena na tako nizak način u meni je umanjila bilo kakvu sliku o toj osobi, neovisno o divljenju koje imam prema njegovom ocu. Bojan Glavašević postavljen je u Ministarstvo da zagovara branitelje... ja sam hrvatski branitelj, stopostotni ratni vojni invalid! Pa zar on prvi ne bi trebao braniti dignitet časnika HV-a, a ne tako, za jednokratne, dnevnopolitičke potrebe, bez argumenata sebe pokazati bitnim. A on je tako nebitan, tako prolazan i očito sudi prema sebi.

:: Dakle, Đuro Glogoški se ne mora bojati da će doživjeti vašu sudbinu?

Mi dijelimo slične sudbine zahvaljujući kolicima, ali straha nema. Da smo se bojali, 90-ih bismo ostali kod kuće, a nismo. A strahovi da će nas netko iskoristiti i odbaciti uistinu su smiješni. Poznavajući ustrajnost Đure Glogoškog i činjenicu da se ne bori za osobnu korist, on i ne može biti iskorišten, kao što ni ja nisam mogao biti iskorišten. Bojan Glavašević ne zna tko je Mirko Čondić.

:: A tko je Mirko Čondić?

Zadovoljan, ustrajan i dosljedan čovjek koji je pod svaku cijenu ostao svoj. Netko tko izriče ogromnu zahvalnost dragome Bogu što mu je omogućio da može sudjelovati u tako plemenitom činu obrane i stvaranja hrvatske države za koju su moji očevi, djedovi i pradjedovi prolijevali krv. Rođen sam u Svibu nedaleko od Imotskog u radničkoj obitelji sa sedmero braće i četiri sestre, koja je nosila stigmu prohrvatske obitelji zbog stradavanja stričeva i ujaka.

:: Kada ste se uključili u Domovinski rat?

Nakon završetka srednje škole u Splitu, u srpnju 1991. priključio sam se uistinu legendarnoj Trećoj imotskoj bojni Četvrte gardijske brigade. Premda Imotski nije bio izložen velikosrpskoj agresiji, premda ondje nije ispaljen ni jedan metak, više od 130 imotskih sokolova ugradilo je svoje živote u temelje hrvatske države. Iz moje obitelji u Domovinski rat otišlo smo nas petorica braće, sudjelujući u deblokadi Dubrovnika. U jednom trenutku, u samo nekoliko kilometara zračne linije, nalazila smo se nas četvorica, dok je peti brat Tomislav, najmlađi od nas, bio na Svilaji. Tada nitko nije znao da se dragovoljno priključio postrojbama HOS-a.

:: Kako ste stradali?

Odoru hrvatskog vojnika nosio sam 15 mjeseci, sve do ranjavanja 22. listopada 1992. godine. Bila je to posljednja akcija oslobađanja Dubrovnika, dva dana kasnije državni i vojni vrh održao je smotru HV-a u Gružu u oslobođenom gradu. Ranjen sam u zaleđu, na brdu Vlaštica, u zauzimanju važnih kota kada smo izloženi jakoj tenkovskoj paljbi. Od iste granate koja me ranila poginuo je moj najbolji prijatelj Mate Vučak Čigra. Prije nego je izdahnuo rekao je: “Ja umirem, neka živi Hrvatska”. Ležali smo na nekoliko metara razbacani, bio je tu i moj kum Milan Klarić. Nisam znao gdje su mi noge, a gdje ruke. Dobio sam brojne gelere u leđa, kralježnicu, ruke i vrat, a i danas ih nosim. Bilo mi je tako hladno da sam se s vremena na vrijeme svjesno pomicao da iz mene isteče topla krv da se malo ugrijem. Naše izvlačenje trajalo je 26 sati i ja ih ni danas nemam potpuno posložene. Sjećam se nekih šest sati, ostatak vremena bio sam u bunilu, na trenutke i klinički mrtav, ali pamtim kako su tutnjale naše maljutke, ostavljajući crvene tragove na nebu, čuo sam i silovite udare njihovih tenkova. Poslije su mi kazali da nas je, mrtve i ranjene, iznosilo 12 suboraca, među njima i moj brat, dok su se još vodile žestoke borbe i da mi nisu mogli odvojiti prste od nosila. Prebačen sam u Dubrovnik, pa preko Ploča i Rijeke helikopterom u Zagreb.

:: Jeste li od prvog trenutka bili svjesni da ste nepokretni?

Jesam, ali da ću biti nepokretan cijeli život, to sam shvatio tek nakon godinu dana. Uvijek sam gajio nadu u oporavak, ali prihvatio sam invaliditet. Najteže mi je padalo što neću igrati nogomet, ali nikad nisam postavljao pitanje zašto sam baš ja u kolicima, nisam optuživao ni osuđivao. Dao sam zdravlje za plemenit cilj, a moj život i prije i poslije ranjavanja ispunjen je s toliko lijepih stvari, događaja, uspjeha, ciljeva, časti i ponosa, uz sve one negativne i teške za mene i moju obitelj, koja je uvijek, kao i moji bliski prijatelji, uvijek bila uz mene. Puno je puta bilo teško, ali nikada nismo gubili nadu.

:: Tko su vaši najbliži?

Jednim od svojih uspjeha smatram i to što sam tijekom 20-ak godina svog javnog djelovanja uspio zadržati privatnost, pa ću samo kratko reći da supruga Bosiljka radi u zdravstvu, starija kći Magdalena studira socijalni rad u Zagrebu, a Barbara je splitska gimnazijalka.

:: Možete li barem reći kako ste upoznali suprugu?

Bilo je to 1993. u Varaždinskim Toplicama, vjenčali smo se godinu kasnije.

:: Kako je došlo do formiranja Stožera za zaštitu digniteta domovinskog rata?

Već 2000. godine s promjenom vlasti javljaju se negativne pojavnosti oko Domovinskog rata i svega onoga što simbolizira. Premda legalna i legitimna, Račanova je koalicija krenula u formiranje balkanske unije, s ciljem zajedničkog ulaska u EU, a kao preduvjet ostvarenju tog cilja otpočinje neviđen obračun relativiziranjem i redefiniranjem karaktera Domovinskog rata. U Zagrebu se održavao Balkanski summit koji okuplja sve zemlje bivše Jugoslavije, a istodobno su krenule stizati optužnice iz Haaga, kamo tadašnji predsjednik države Stipe Mesić dila lažne transkripte. Kreću privođenja i uhićenja zapovjednika iz Domovinskog rata, a u režimskim medijima kreće svakodnevno provlačenje teze o građanskom ratu, jednakoj krivnji žrtve i agresora. Kao predsjednik Hvidre Imotski sudjelovao sam u osnivanju koordinacije braniteljskih udruga iz koje je nastao središnji Stožer, a ja sam izabran za predsjednika. Ustali smo protiv progona hrvatskih branitelja, upirući da naša budućnost mora ležati u samostalnom pristupu Europskoj uniji, a ne ovisiti o sudbini svih zemalja iz bivše tamnice naroda. Tako smo organizirali kampanju i skupove “Za europsku Hrvatsku protiv balkanskog krvnika”, a dogodine se dogodila i splitska riva, skup potpore “Svi smo mi Mirko Norac” sa 150 tisuća ljudi.

:: Za dio javnosti riva će ostati upamćena kao politički poligon za destabilizaciju tadašnje vlasti. Odande je pozvano i na prijevremene izbore.

Da, jer smo procijenili da hrvatska vlast radi na izdaji strateških nacionalnih interesa, ali Stožer je bio iznadstranačka organizacija. Naš poziv upućen je svim pojedincima, udrugama, sindikatima, sportašima, umirovljenicima, studentima, vjerskim ocima, a prvi i posljednji put, i svim političkim strankama koje su protiv kriminalizacije Domovinskog rata. Na splitskoj rivi okupio se hrvatski narod.

:: Živjela je ta teza, za mnoge i danas, da je Stožer pomogao dovesti HDZ na vlast?

To je ta percepcija koja se konstantno provlači, ali nikada namjera Stožera nije bila raditi za jednu stranku ili pojedince. A sasvim je jasno da smo svojim djelovanjem ogolili protuhrvatsku politiku tadašnje vlasti i posredno otvorili vrata oporbi.

:: Iz današnje perspektive, možete li se složiti s percepcijom da je rivu ponajviše kapitalizirao budući premijer Ivo Sanader?

Da, na žalost, za mene je to vrlo shvatljivo. Tadašnja vlast radila je to što je radila, naravno da će to u političkom životu iskoristiti opozicija. Moglo je biti i obrnuto. No tadašnja vlast putem medija radi najveću manipulaciju koja traje do danas, mistificirajući ulogu Ive Sanadera na rivi. On je samo jedan gost, jedan govornik, jedan predsjednik jedne političke stranke. S njegovim kasnijim postupcima koje je činio, provodio akcijske planove, uhićivao, Stožer s njima nema ništa. Sada ću prvi put reći u javnosti da mi je dan uoči splitske rive Ivo Sanader rekao da, ako se okupi manje od 20 tisuća ljudi, neće ni izaći na binu.

:: Drugim riječima, osjetili ste da su njegove riječi sutradan izrečene ispred 150 tisuća ljudi...

...obično licemjerje. I da neće raditi na zaštiti digniteta Domovinskog rata. Ali u tom vremenu, u toj opčinjenosti, nije bilo lako prenositi svoja uvjerenja. Mnogi su se s pravom mogli zapitati: kako to da ti ne odgovara Račan, ni Mesić, ni Tomčić, ni Kramarić, ni Sanader. Pa tko tebi odgovara? Trebalo je vrijeme proći da ljudi uvide da je on bio velika obmana, ali ja sam već otada sumnjao u njegove iskrene namjere.

:: No u javnosti je percipiran kao vaš politički pokrovitelj.

Optužba da sam doveo Ivu Sanadera na vlast je jedna od najvećih gebelsovskih objeda. Naš posljednji razgovor vođen je pred izaslanstvom HDZ-a 2003. kad je već vladala sveopća percepcija da će doći do promjene vlasti. Pitao sam ga u prisutnosti Vladimira Šeksa i drugih hoće li, kad postane premijer, Deklaracija o Domovinskom ratu ući u preambulu Ustava. On govori: “Neće.” Hoćete li raspisati referendum o suradnji s Haaškim sudom? On kaže: “Neću.” Hoćete li vi kao budući premijer nazvati sve predstavnike središnjeg Stožera, njih 17, i zahvaliti na svemu onome što su činili i čine u zaštiti nacionalnih interesa? Kaže: “Neću.” I to je bilo to. Zar se mene uopće može povezivati s takvim čovjekom? Središnji stožer uoči parlamentarnih izbora 2003. upravo zbog takvih medijskih insinuacija donosi odluku o gašenju, da se ne bi zloupotrijebila potpora bilo kojoj stranci.

:: Jeste li u to vrijeme za sebe priželjkivali kakvu funkciju?

Nikada, apsolutno nikada mi nije ni u primisli bilo da bih kapitalizirao svoje javno djelovanje ili svoje stradalništvo, a poglavito znajući o kakvoj se osobi radi, pritom mislim na Sanadera, jer nisam želio pristati na pakt s licemjerom.

:: Je li vam Sanader nešto ponudio?

Da, na spomenutom sastanku 2003. dobio sam konkretnu ponudu vezanu uz sudjelovanje u izvršnoj vlasti, ali ja sam to glatko odbio, svjestan da sam sudjelovanjem u izvršnoj vlasti mogao konkretno utjecati na položaj branitelja. Međutim, nisam želio pristati ni pod koju cijenu, znajući da će nastaviti s progonom hrvatskih branitelja.

:: Je li to bila funkcija ministra branitelja?

Točno.

Moj odnos s Glogoškim je prijateljski. želim mu da ustraje i bude dosljedan

:: Zašto tada niste o tome progovorili?

Itekako sam progovorio, upravo tada. Nisam imao nikakvu namjeru baviti se politikom, nego proširiti aktivnosti Stožera. Ali upravo takav stav Ive Sanadera prisilio me je da javno progovorim o tome da on nije rješenje za hrvatski narod i zbog toga sam naprasno zadnje sate prijava lista pristao biti na listi na izbore 2003. godine. Cijelu kampanju sam ovo govorio, ali nitko nije htio prenijeti jer je već tada cijeli medijski prostor ušao u nemoralni pakt s budućim premijerom. Znao sam dobro tko je Ivo Sanader i što će tek postati. Bio sam svjestan te opčinjenosti Sanaderom, hvalospjeva brojnih medija, desnih, kao i lijevih kolumnista. U tom vremenu govoriti drugačije nije bilo lako. Tadašnji član predsjedništva HDZ-a Frank Bilaver tada javno poziva na moj linč, citiram: “Za sve što je Mirko Čondić učinio u Domovinskom ratu i nakon njega treba mu dignuti spomenik od zlata, ali za to što nije podržao HDZ treba ga objesiti o taj spomenik”. Nije lako bilo ni kada je politolog iz New Yorka u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, tjedan dana nakon napada na tornjeve blizance, izjavio da je Mirko Čondić hrvatski Bin Laden, pa kad su moja djeca došla iz škole i pitala tko je to. Nije lako kad vam netko pošalje prašak aludirajući na antraks, nije lako primati prijetnje smrću, čitati naslovnice, slušati to medijsko etiketiranje “na pravdi Boga” da sam fašist, falangist, koljač, ubojica, neobrazovan, neuk, marioneta.

:: Pa ipak, dugo vas je pratio glas da ste iskorišteni, izmanipulirani, instrumentalizirani za jednokratnu političku uporabu?

Uvijek sam bio svoj i ostao svoj. Naveo sam niz pokazatelja i lako ih je sve provjeriti. Aluzija o istrošenosti totalno je promašena, potpuna opsjena. Ja sam sretan i ponosan na sve ono što sam činio i sve što činim sada kao dužnosnik HSP-a. Moji ciljevi i ciljevi Stožera, oni vitalni koji su supstanca ove države, ostvareni su: Hrvatska je članica NATO-a i Europske unije, međunarodnim presudama potvrđeno je ono što smo mi znali i ranije, da su generali heroji, da je Hrvatska bila izložena velikosrpskoj agresiji i da nije stvorena na zločinu i da ima budućnost.

:: Je li Hrvatskoj 2015. ponovno potrebna zaštita digniteta Domovinskog rata?

Naravno da je potrebna jer se konstantno, više ili manje intenzivno, radi na redefiniranju karaktera Domovinskog rata pa je uvijek opravdano upozoravati na to kroz prosvjede ili okrugle stolove i pronalaziti rješenja u zakonima. Ne može Vlada nastupati prema Bruxellesu zajedno s Documentom i Vesnom Teršelič, s njima tumačiti uzroke i posljedice Domovinskog rata. Ne može hrvatski dužnosnik, uz pravomoćne presude iz Haaga, i dalje lamentirati o etničkim čišćenjima i progonima. Krajnje je vrijeme da institucije hrvatske države kažu gospodinu Pupovcu da je kažnjivo blatiti ugled Hrvatske unoseći neistinite i dokazano protupravne teze. Treba upozoravati i pronalaziti rješenja, a HSP će sigurno sudjelovati u tome i može jamčiti da će donijeti Ustavni zakon o hrvatskim braniteljima. Zar nije sramota hrvatske države da se prošle godine na 19. godišnjicu Oluje u Vodicama raznese hrvatski časnik u sedam ujutro, zagrljen s bombom da ne bi netko drugi stradao, jer nema budućnost i nema priliku osigurati egzistenciju svoje obitelji, jer je prezren od institucija i medija koji stalno dovode u sumnju opravdanost njegove žrtve koju je podnio za hrvatsku državu? Groblja su puna branitelja i to je zastrašujuće. Zbog koga? Zbog političkih licemjera, farizeja, lupeža. Kakvi su to ljudi koji kradu i pljačkaju vlastitu djecu i narod?

:: Znači li to vašu podršku prosvjednicima iz Savske 66?

Apsolutno. Uime HSP-a i moje osobno ime imaju potporu u svojim nastojanjima. Bio sam u šatoru dva puta, to su moji prijatelji i suborci, ali ne treba zanemariti da sam ja dužnosnik jedne političke stranke pa svoj posjet nisam dao na sva zvona, ne želeći zloupotrebljavati šator i ne htijući na taj način skupljati političke bodove.

Zapitao sam se kako Bojan Glavašević može suditi o meni, a da nikada nismo razgovarali. on je nebitan i očito sudi prema sebi

:: Kakav je vaš odnos s predsjednikom Udruge 100-postotnih HRVI Đurom Glogoškim?

Odličan, prijateljski. Želim mu da ustraje i bude dosljedan i vjerodostojan, bez obzira na to kolika bila cijena. Koliko god nekad ne uspijevali artikulirati svoje ciljeve, želim im uspjeh u traženju svih zahtjeva. Za mene kao čovjeka, 180 dana ustrajnosti vrijedno je divljenja.

:: Branitelji iz Savske najavljuju prosvjed 2. svibnja. Može li se ponoviti splitska riva otprije 15 godina?

Želim da im dođe četiri milijuna Hrvata, imaju svu moju potporu, ali nisam prorok. Teško je procijeniti brojke jer su se vremena promijenila, postoji određen umor i beznađe. Neki vitalni problemi su od rive naovamo riješeni, ali mnogi nisu.

:: Nakon silne eksponiranosti u ono doba, kako podnosite ovu medijsku tišinu koja je nastupila? Prepoznaju li vas i danas građani i kakve su reakcije?

Koliko god je bilo lijepo i ugodno putovati cijelom Hrvatskom od sjevera do juga, upoznavati ljude koji slušaju i čestitaju, potpuno sam izgubio svoju privatnost. Kontinuitet javnog djelovanja uvijek podrazumijeva medije, s kojima sam prošao kalvariju, pa mi sada odgovara stanovita izoliranost jer živim mirnije i bez stresa, ispunjen obitelji, prijateljima i stranačkim radom. Usprkos mom 20 godina dugom javnom radu i znajući da nisam bio po volji mnogima, zanimljivo, na ulici nikada nisam doživio ni najmanju neugodnost. Ljudi će uvijek prepoznati ako radite za istinu, ako to radite časno i od srca.

>> Bojan Glavašević: Ne bih želio da Đuro Glogoški doživi sudbinu Mirka Čondića