Bivši član Uprave HRT-a: Zašto sam morao otići s Prisavlja

Mnogi koji rade na HRT-u, unatoč svim tamošnjim problemima i previranjima, ni pod koju cijenu ne bi napuštali Prisavlje. Među onima koji su se u jednom trenutku ipak odlučili otići, velik je broj onih koji su se svim silama potrudili, nakon duljeg ili kraćeg izbivanja, na HRT i vratiti. No, ima i onih rijetkih koji su se na HRT-u, iako posve neplanski, odlučili zadržati jako kratko i ne pada im na pamet nikada više tamo kročiti. Jedan od takvih je bivši član uprave HRT-a Marko Ugarković koji je, kako tvrdi, s Prisavlja sam odlučio otići jer je posumnjao u kriminal i pokušao ga spriječiti, ali u tome nije uspio.

Štoviše, prema njegovim riječima, oni koje je razotkrio uzvratili su udarac posve lažnim optužbama na njegov račun zloupotrijebivši pritom i policiju. Inače, Ugarković je nakon 14 godina vođenja različitih internacionalnih korporacija za područje JI Europe 1. prosinca 2010. došao na HRT postavši rukovoditelj prodaje, a 29. rujna 2011. izabran je za drugog člana uprave HRT-a. No, samo šest mjeseci kasnije, točnije 21. ožujka 2012., dao je ostavku na mjesto člana uprave želeći zauvijek napustiti Prisavlje. Nije išlo glatko.

Zašto ste nakon samo šest mjeseci dali ostavku?

Moj dolazak na HRT bio je motiviran, sad to vidim, naivnom i glupom željom da se poslovanje HRT-a dovede do razine svjetskih televizija. Bez obzira na sve što se s tom kućom u prošlosti događalo, HRT je i dalje izuzetno jak brend, a uzmemo li u obzir i vrlo solidne prihode kojima raspolaže – svi uvjeti za dobro poslovanje bili su tu. Bilo je, doduše, potpuno očito da je potrebno provesti dugo odgađano restrukturiranje poslovanja i, vjerujući da tome procesu mogu pridonijeti iskustvom i znanjima, odlučio sam se kandidirati za člana uprave. No, već do ožujka 2012. postalo je jasno da cijela rukovodeća struktura kojoj sam i sam pripadao u javnosti i u političkim strukturama nema podršku da provede taj posao. Tad je već bilo jasno da se unutar HRT-a stvara kaos koji je trebao poslužiti promjeni uprave.

Naime, kako prema tadašnjem Zakonu o HRT-u, uprava koja je izabrana nije mogla biti promijenjena nečijom političkom voljom, a bez zakonske osnove, vjerujem da je trebalo stvoriti kaos i loše stanje kako bi se opravdalo donošenje novog Zakona o HRT-u, čime su onda stvorene pretpostavke za nesmetano postavljanje nove uprave, tj. novog ravnatelja. Formalni povod mojoj ostavci bilo je odustajanje od već prihvaćene odluke o unutarnjem ustroju. Prema prihvaćenom hodogramu provedbe plana restrukturiranja, navedena odluka o ustroju predstavljala je nezaobilazan korak u provedbi cijelog plana pa je odustajanje od već prihvaćenog predstavljalo i odustajanje od provedbe bilo kakvog restrukturiranja. Kolege iz uprave tražili su da se plan ustroja povuče jer okolnosti u društvu i političkim elitama nisu bile pogodne za to, s čime se dijelom i mogu složiti, ali nisam htio pristati na to odustajanje jer sam smatrao da, sve dok obavljamo poslove članova uprave, moramo i raditi ono što smo i predstavili u svojim programima kada su nas na te funkcije birali bez obzira na bilo kakve političke ili druge pritiske. A ako smatramo da za posao koji smo se primili više nemamo podršku u javnosti ili kod osnivača HRT-a (u Saboru), onda je ispravno napustiti tu funkciju. Zato sam tada želio dati ostavku i otići s HRT-a. No, bio sam prisiljen tamo ostati.

Zašto? Tko vas je prisiljavao?

Prema tadašnjem Zakonu o HRT-u, član uprave mora biti razriješen ako to sam zatraži, ali razriješiti ga se može samo na zajedničkoj sjednici Nadzornog odbora (NO) i Programskog vijeća (PV). Iako je moj zahtjev za razrješenje službeno dostavljen, zajednička sjednica NO-a i PV-a nije nikada više sazvana pa je i moje razrješenje izostalo unatoč mojim opetovanim molbama i upozorenjima da mi HRT čini štetu uskraćujući mi pravo da budem razriješen i napustim tu kuću. Dapače, upozoren sam da moram dolaziti na sjednice uprave i sudjelovati u donošenju odluka inače bih, ako se neke odluke ne budu mogle donijeti i provesti zbog mojeg samovoljnog napuštanja HRT-a, mogao HRT-u prouzročiti štetu za koju bih bio osobno odgovoran.

Kako je uprava bila dosta heterogena te nerijetko podijeljena oko važnih pitanja, bilo mi je jasno o čemu govore. Jer, ako dva člana uprave ne bi imala isto mišljenje o nečemu, bez trećega koji bi činio prevagu stvarno bi bilo moguće da se ne donesu važne odluke, što bi moglo izazvati zastoj poslovanja pa, u drastičnim okolnostima, čak i emitiranja. Nakon što sam cijelu tu situaciju i sam provjerio uzevši i vanjske pravne savjete, uvjerio sam se da nema druge nego i dalje obavljati poslove člana uprave. Stoga sam protiv svoje volje na HRT-u, kao član uprave, bio sve do 9. srpnja 2012. kada sam konačno razriješen prema odredbama novog Zakona o HRT-u. Nakon što su konačno stvorene pretpostavke za moj nesmetani odlazak s HRT-a, dao sam otkaz te HRT napustio 31. kolovoza 2012. nakon što sam iskoristio godišnji odmor.

A tko je na HRT-u stvarao kaos i što je tome bio cilj?

Tada je predsjednica NO HRT-a bila Silvija Luks i vjerujem da je ona tamo i došla da bi bila generator kaosa. Način na koji je vodila sjednice NO-a, na kojima sam nažalost morao biti prisutan, navodi me na zaključak da joj je primarni cilj bila opstrukcija rada prave.

No, vaš odlazak s HRT-a obilježio je dolazak policije i vaše odvođenje s Prisavlja uz optužbe da ste s još nekoliko sudionika pokušali s HRT-a odnijeti nekakvu dokumentaciju?

Najprije bih rekao da je 6. srpnja 2012. na dan donošenja novog Zakona o HRT-u policija pod vrlo jakim naoružanjem ušla na HRT i počela uzimati dokumentaciju, najviše iz pravne i kadrovske službe. Sa mnom tada nisu razgovarali. Iako me iznenadila silina i naoružanje policije, ipak sam sve to skupa, malo naivno, promatrao kao dio folklora potrebnog da bi se opravdalo donošenje novog Zakona.

Vjerujem da je Silvija Luks tada došla za predsjednicu Nadzornog odbora HRT-a da bi bila generator kaosa

No, 10. srpnja dobivam informaciju da jedan djelatnik kuće, točnije Krešimir Zubčić, koji je tada radio na odabiru dječjeg stranog programa, širi glasinu da zamjenica rukovoditelja proizvodnje programa Sabina Škrtić, rukovoditeljica pravnih i kadrovskih poslova Zrinoslava Delić i ja iznosimo veliku količinu registratora i stavljamo ih u privatna vozila na VIP parkiralištu. Uzgred, nas troje smo na parkiralištu imali dodijeljena mjesta jedno do drugoga. O toj glasini odmah sam obavijestio sve nadležne rukovoditelje, no ništa se nije poduzelo. Svi su to otklanjali kao idiotski trač.

Jeste li iznosili neku službenu dokumentaciju u auto i jeste li Zubčića pitali zašto širi tu glasinu?

Apsolutno ništa nisam iznosio iz zgrade i stavljao u auto. Taj sam dan sasvim slučajno te kolegice sreo na parkiralištu. Sa Zubčićem nisam imao takav odnos da bih ga išta pitao jer sam imao velikih profesionalnih neslaganja i s njim i s njegovim nadređenim Đelom Hadžiselimovićem te Marijom Nemčić, koji su zajedno sudjelovali u nabavi stranog programa.

Što je bio razlog tim neslaganjima? Često se moglo čuti kako pri nabavi stranog programa dolazi do namjernog napuhivanja cijena i velikih troškova za HRT, no da dio novca završava u privatnim džepovima. Jeste li vi možda došli do nekih konkretnijih spoznaja o tome?

Pa, nemam konkretnih dokaza za takvo što, no susretao sam se s različitim nepravilnostima u nabavi programa. I prije dolaska na HRT, radeći na drugim televizijama, bavio sam se nabavom stranog programa tako da imam iskustva o procedurama i cijenama prema kojima se taj program nabavlja. No, nisam istražitelj i nisam želio istraživati što se događalo prije nego što sam postao član uprave, ali sam zahtijevao da se od trenutka kada sam došao na to mjesto program nabavlja prema procedurama koje vrijede na svim svjetskim televizijama. Ipak, nisam uspio postići da se ta procedura poštuje i dobivao sam na potpis raznorazne zahtjeve za nabavu stranog programa koje nisam htio potpisivati jer sam ih smatrao štetnima.

Tko vam je donosio te zahtjeve?

Urednik stranog programa Hadžiselimović i njegovi tadašnji djelatnici. Uvijek sam ih upozoravao da to tako ne može ići. Zapravo, moj je problem bio što sam od Đele tražio da poštuje proceduru.

A kakva je trebala biti procedura?

Rekao sam im da najprije trebaju prezentirati programske potrebe razvrstane po količini i tipu programa. Recimo, za iduću godinu treba nam x sati dramskih serija, y sati humorističnih serija, određene količine A i B filmova... Drugo, trebaju prezentirati stanje lagera, tj. što već imamo na raspolaganju iz ranije kupljenih paketa, a kako bismo prekinuli praksu propadanja, već plaćenih prava za sadržaje koji se nisu stigli emitirati ili pak emitiranja tih skupo plaćenih sadržaja usred noći samo zato što prava za njih istječu vrlo skoro. Tek bismo tada imali pretpostavke vidjeti što nam zaista nedostaje, kako bismo onda mogli prikupiti ponude i odlučiti što je najpovoljnije i za HRT i za gledatelje. No, problem je bio što to nikada nije učinjeno pa nisam uspio dobiti sliku o potrebnim količinama za nabavu, a odbijao sam dati suglasnost na arbitrarne zahtjeve. Često sam naglašavao da nemam namjeru utjecati na ičije uredničke slobode, ali urednička sloboda se, po meni, ne ogleda u pristupu “želim baš sada reprizirati baš tu američku komediju” jer na taj način će cijena biti svakako viša. Smatram da su njihovi zahtjevi za nabavu sadržavali nepotrebne i preskupe nabave.

Je li razlog tome bilo punjenje nečijih privatnih džepova?

To ne mogu dokazati jer bih u suprotnom odmah prijavio nadležnim institucijama. Vjerujem da je moguće da su se u nekoj mjeri punili i privatni džepovi, no svakako vjerujem da je moguće da se u nekoj mjeri šteta HRT-u radila i za jedan dobar ručak u Cannesu samo kako bi se netko osjećao važan na svom poslu. No nije sve ni u novcu. Mogao je netko na taj način kupovati i pozicije unutar EBU-a.

Mislite li tu na Mariju Nemčić, koja je bila visoko pozicionirana u EBU?

Da, govorim o njoj.

Kolika je šteta napravljena HRT-u takvim ponašanjima pojedinaca?

Kako sam već rekao, nisam istražitelj. Koliko znam, razne državne institucije su u više navrata istraživale nabave stranog programa na HRT-u pa bi ih možda trebalo podsjetiti da bi bilo zgodno da konačno i završe te višegodišnje istrage. Sudeći prema zahtjevima za nabavu koje nisam odobravao pa ako takvo ponašanje preslikam u prošlost, vjerujem da je u posljednjih desetak godina HRT-u mogla biti napravljena šteta od više desetaka milijuna kuna. I sve druge nadležne rukovoditelje često sam upozoravao na to.

No, vratimo se ponovnom dolasku policije na HRT i vašem privođenju.

Bilo je to 12. srpnja. To je trebao biti moj predzadnji radni dan na HRT-u. Bio sam na sastanku u gradu kada me nazvala tajnica uprave rekavši da je policija opet došla na HRT, da sada žele razgovarati sa mnom i poručuju mi da se vratim na HRT jer će me čekati koliko god treba. Vrativši se oko 16 sati, dočekala su me dva policajca i obavijestila da moram poći s njima u policiju u Heinzelovu. Na pitanje zašto mi nisu rekli da direktno dođem u Heinzelovu, uzvratili su da imaju nalog da me odvedu s HRT-a. Pitao sam ih potom jesam li uhićen, imaju li ikakav nalog te o čemu je zapravo riječ. Odbili su mi reći o čemu je riječ. Rekli su da nisam uhićen, no da imaju naredbu da me odvedu u policiju kako bih im pružio neke informacije. Ipak, pristao sam otići s njima kada su mi kazali da će razgovor biti kratak, no usprotivio sam se rekavši da nemam nikakvu namjeru ulaziti u njihov automobil ako nisam uhićen. Ipak, pod prisilom i prijetnjom smješten sam u policijsko vozilo i odveden, a tada su mi upućene i ove riječi: “Nemojte se zajebavati! Ići ćete našim autom jer imamo takav nalog. Ovo može biti gotovo relativno brzo, ali budete li pravili probleme, znajte da ćemo vam zakomplicirati život na 24 sata jer imamo takve ovlasti.”

I što je onda bilo na policiji?

Tamo su sa mnom razgovarala ista ona dvojica koja su me i privela, čemu sam se usprotivio jer sam se odmah na samom mjestu želio nekom nadređenom potužiti na takvo postupanje. Uglavnom, rekli su mi da imaju informaciju da sam 10. srpnja s HRT-a iznosio neke registratore i stavio ih u svoj auto. Dao sam im na znanje da znam za tu glasinu i ispričao im sve ono što sam maloprije i vama kazao. Uputio sam ih da moje navode provjere pregledom snimki videonadzora. Na to su mi uzvratili da su snimke već pregledali i da znaju da je riječ o lažnoj prijavi te da bi oni sad morali po službenoj dužnosti podnijeti prijavu zbog kaznenog djela lažnog prijavljivanja. Kazao sam im kako ne vjerujem da će to i učiniti jer će ih u tome spriječiti isti onaj koji im je i naložio da me protuzakonito privode.

Koliko znam, nikada nisu postupili po službenoj dužnosti i uime policije podnijeli kaznenu prijavu zbog lažnog prijavljivanja. Odmah mi je bilo jasno da se sve to radi da bi se stvorio privid uhićenja na HRT-u i kako bi o tome mogli izvijestiti svi mediji te time pomoći određenim interesnim skupinama u borbi za preuzimanje vlasti na HRT-u pa sam ih na tu sramotnu činjenicu više puta i upozorio. Iako je taj razgovor trajao manje od 20 minuta, nije mi dopušten odlazak iz prostorije. No tijekom boravka na policiji tu dvojicu policajaca nekoliko je puta na telefon zvao netko koga su oslovljavali s “Marko” i “šefe”, a oni su se otvoreno čudili zašto ih taj Marko zove na privatne, a ne na službene mobitele. Inače, taj Marko bio je tadašnji načelnik sektora krim-policije Marko Mikulić. Na HRT sam vraćen tek oko 19 sati. Naknadnim uvidom u nalog za pretragu poslovnih prostorija HRT-a utvrdio sam da su policajci prema meni postupali posve izvan opsega tog naloga jer je nalog izdan samo za pretragu određene prostorije na HRT-u gdje se čuva kadrovska arhiva te da se nigdje u nalogu ne nalaže moje privođenje ili odvođenje.

Zašto je onda sve to izvedeno? Je li to trebala biti neka predstava?

Upravo tako. Vjerujem da su vrlo prozirni razlozi zašto je sve to napravljeno i zašto se već dvije i pol godine ne sankcioniraju ljudi koji su kršili zakon na moju štetu. Ja u tom trenutku više nisam bio važan, svi su znali da odlazim s HRT-a, no tom je predstavom trebalo pokazati svim zaposlenicima HRT-a kako prolaze oni koji se usude propitkivati eventualne privatne interese određenih grupa i pojedinaca na HRT-u.

Poslije ovog intervjua mogao bih završiti u nekom istražnom zatvoru čak i zbog krivog prelaženja ceste

A onda je poslije trebalo poduzeti sve da bi se spriječilo sankcioniranje ljudi koji su radili kaznena djela na moju štetu. Jer, ako bi se dopustilo njihovo procesuiranje, a ja imam neosporne materijalne dokaze da su činili kaznena djela, onda bi im se cijeli sustav urušio. Tko bi se više usudio činiti kaznena djela kad bi znao da neće biti zaštićen, da će prije ili kasnije biti procesuiran. Čvrsto sam uvjeren da je to pravi razlog i samog događaja i zataškavanja događaja.

Jeste li podignuli kakve tužbe?

Podnio sam pritužbe na postupanje policije. Obratio sam se načelnicima PU zagrebačke i Odjela za unutarnju kontrolu MUP-a, ministru Ranku Ostojiću, Povjerenstvu za rad po pritužbama MUP-a, Saborskom Odboru za predstavke i pritužbe, Pučkom pravobranitelju... Pokrenuo sam kazneni postupak protiv Zubčića zbog klevete i on se vodi po privatnoj tužbi. Podigao sam i dvije kaznene prijave. Jednu zbog lažnog prijavljivanja protiv N. N., no imam razloga vjerovati da je riječ o bivšem članu uprave HRT-a Zoranu Mihajloviću, i drugu protiv načelnika Mikulića zbog zloporabe položaja i ovlasti. Vjerujem da je upravo on bio ključni instrument policijskog pritiska na HRT.

Kako to znate?

Gledajte, neposredno nakon mog nezakonitog privođenja puno se govorilo o tome da je Silvija Luks telefonski razgovarala s Mikulićem dok sam sjedio u policiji. To sam i naveo u kaznenoj prijavi protiv Mikulića te i službeno zatražio zaštitu dokaza u tom postupku kako bi se sačuvali ispisi Mikulićevih telefonskih poziva, no nemam saznanja je li tom zahtjevu udovoljeno te jesu li ti ispisi u međuvremenu uništeni. Kako god bilo, i taj podatak isto navodi na zaključak da je riječ o dobro organiziranoj i moćnoj skupini. Naime, ispada da je S. Luks rukovodila policijskom akcijom, a dosta se već pisalo o njezinoj povezanosti s raznim tajnim službama iz različitih sustava, a znam i da ona održava kontakte s bivšim šefom HRT-ove pravne službe Antom Obuljenom.

Ako ste vi u pravu, zašto svi ti ljudi onda do sada nisu procesuirani?

Zato što imaju moćne zaštitnike. Izgleda da je cijela akcija bila pomno planirana. Lažna prijava da iznosim dokumentaciju podnesena je Županijskom državnom odvjetništvu (ŽDO) što je neuobičajeno jer svi ostali bi, kad bi se posumnjalo u neko kazneno djelo, to prijavili policiji, a ne ŽDO-u. Imam razloga vjerovati da je lažnu prijavu podnio upravo Zoran Mihajlović iako DORH uporno pokušava zaštiti identitet te osobe. A Mihajlović je najbliži suradnik Marije Nemčić koji je nakon svake sjednice uprave išao k Nemčić izvijestiti je što je bilo na sjednici. A vrlo bliski prijatelj M. Nemčić i, prema mom vjerovanju, čovjek s dovoljno moći da organizira ovakvu akciju jest Obuljen koji je, prema mojim saznanjima, ili pripadnik ili bliski suradnik različitih tajnih službi, kako u prošlom tako i u sadašnjem sustavu. Kako ga i osobno poznajem te mi se više puta hvalio svojim prijateljstvima s moćnim i utjecajnim ljudima, ne sumnjam da i sada raspolaže dovoljnom moći za postizanje različitih ciljeva. Vjerujem da je on tu mogao odigrati ključnu ulogu i biti poveznica. Ukratko, riječ je o moćnoj i dobro organiziranoj skupini koja svoje interese, pa čak i živote, trajno veže uz HRT već jako dugo vremena, a i osobno sam se osvjedočio na što su sve spremni kako bi stekli i zadržali kontrolu nad HRT-om. No, još nešto. Vrlo je zanimljivo i indikativno promatrati tijek karijera Zubčića i Mihajlovića na HRT-u nakon donošenja novog Zakona o HRT-u i promjene upravljačke strukture. Odmah nakon donošenja Zakona i stupanja na dužnost novog v.d. ravnatelja HRT-a, Zubčić je postavljen za urednika stranog programa umjesto Hadžiselimovića, i to na nemalo iznenađenje mnogih poznavatelja prilika na HRT-u, pa čak i medija koji su tu vijest prenijeli. Vrlo brzo nakon toga, Mihajlović je, uz Hadžiselimovića, postao stalni član Povjerenstva za odabir sadržaja te ključna kontakt-osoba za vanjske partnere HRT-a koji na natječajima nude sadržaje bilo kakve vrste. Smatram da ovakav tijek događaja upućuje na nagrađivanje te dvojice djelatnika za aktivnosti koje su obavljali, a ujedno ih se strateški i pozicionira na mjesta koja presudno utječu na odabir programa koji se na HRT-u emitira, bilo kupnjom gotovog programa bilo narudžbama za proizvodnju. A što se tiče Silvije Luks, čuo sam da je nakon odlaska iz NO-a intenzivno dogovarala s Marijom Nemčić honorarni angažman vezan uz arhivu HRT-a. Kako HRT ima dovoljno zaposlenih, vjerujem da je bilo otpora unutar kuće takvoj kombinaciji pa ne znam jesu li uspjele to i realizirati. No, vidim da joj je HAVC odobrio novac za razvoj scenarija za nekakav film o golubovima pa će biti jako interesantno pratiti hoće li HRT otkupiti taj film i pod kojim uvjetima. Naravno, ako ga Luks ikad snimi.

Vjerujete li da će ovaj istup u javnosti pomoći da se vaš slučaj konačno riješi?

Iskreno govoreći, nisam baš optimist. Iako postoje neoborivi materijalni dokazi za procesuiranje navedenih osoba, DORH ne želi niti podići optužnice niti odbaciti te prijave. Čekaju da sve ode u zastaru jer je očito da je na njih izvršen pritisak. Dapače, posve sam svjestan da nakon ovog intervjua mogu završiti jako dugo u istražnom zatvoru, recimo zbog krivog prelaženja ceste, jer kod nas stvari, očito, tako funkcioniraju. Nažalost! No, vjerujem da ipak stalno treba upozoravati na očite nepravilnosti u sustavu ako se kao društvo želimo razvijati i napredovati. To je, smatram, civilizacijsko pitanje. Iako vjerujem da je javnost svjesna na koje se sve načine sustav zloupotrebljava, opetovanim javnim upozoravanjem na te zlouporabe ipak će se tijekom vremena unaprijediti demokratski standardi. Barem tako želim vjerovati.

>>Kako su me na HRT-u lažno optužili, priveli i osramotili

>>U Upravi HRT-a uz Popovca i Mihajlovića sjedit će M. Ugarković

>>Član uprave i šefica pravne službe HRT-a na razgovoru u policiji