Optužnice, zatvor... biračima malo znače, oni sude po onoj ‘ako je krao, i nama je dao’

Sve bum vas tužil, tako, hipotetski, Željko Sabo, bivši, a možda i budući gradonačelnik Vukovara, može slobodno “prijetiti” svojim političkim oponentima, ali i medijima te javnosti. Jer, iako je godinama javno poznata stvar da je Sabo zbog političke korupcije, odnosno kupovanja jedne HDZ-ove vukovarske gradske vijećnice bio pravomoćno osuđen te je kaznu i izdržao, tu činjenicu nitko od njegovih oponenata, a bome ni medija, u predstojećoj kampanji za lokalne izbore neće moći koristiti protiv njega. Razlog tome je njegova rehabilitacija koja je na snagu stupila 28. prosinca 2020. Sabo je 2. rujna 2014. bio osuđen na djelomičnu uvjetnu kaznu od godinu i dva mjeseca zatvora. Od izrečene kazne sedam mjeseci morao je provesti u zatvoru, a ostatak mu je bio zamijenjen uvjetnom kaznom uz rok kušnje od dvije godine. Presuda mu je postala pravomoćna 8. prosinca 2015. godine. Neuvjetovani dio kazne od sedam mjeseci izvršen je 28. prosinca 2015., a 28. prosinca 2020. prošao je zakonski rok od tri godine od isteka njegove djelomične uvjetne osude. To zapravo znači da je Sabo, sukladno Zakonu o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, po sili zakona rehabilitirana osoba. Odnosno, kako je to objasnio njegov odvjetnik Anto Nobilo, Sabo je sada osoba za koju se “treba smatrati da nije počinila kazneno djelo, a njegova prava i slobode ne mogu se razlikovati od prava osoba koje nisu počinile kazneno djelo”.

Rehabilitacija kao pojam, tumače pravni stručnjaci, ima korijene u latinskim riječima re i habilis i u doslovnom prijevodu znači ponovno uspostavljanje sposobnosti. Intencija našeg pravnog i penalnog sustava je da se osuđena osoba nakon izražene kazne reintegrira u društvo, a rehabilitacijom osuđena osoba postaje punopravni član društva. Zakon točno propisuje kada i kako nastupa rehabilitacija, pa ona po sili zakona za najteža kaznena djela nastupa 20 godina od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne. Pod uvjetom da osoba koja se rehabilitira, tijekom vremena do početka rehabilitacije nije počinila neko drugo kazneno djelo. Rehabilitacijski rokovi se, ovisno o kaznenom djelu koje je počinjeno, kreću od tri do 20 godina, s tim da su ti rokovi dvostruki kada je u pitanju seksualno zlostavljanje djece. No, iako je rehabilitirana osoba pred zakonom čista te su joj i zakonom i Ustavom zagarantirana sva prava koja imaju i drugi neosuđivani građani, ona zapravo nema nikakve garancije da će ljudi u njezinu okruženju doista sve to shvaćati i prihvaćati.

S druge strane, rehabilitirane osobe imaju pravo svoj život u svakom smislu početi iz početka pa se i politički aktivirati te kandidirati na izborima ako to žele. Upravo je to sada učinio Sabo, protiv kojeg se, usput budi rečeno, vode još neki postupci. Pravno gledano, ne postoji ni jedna prepreka za njegovu kandidaturu na sljedećim izborima na koje će, najavljeno je, ići kao nezavisni kandidat jer je upravo zbog cijele naprijed obrazložene priče nedavno izbačen iz SDP-a. Hoće li Sabina “dodatna prtljaga” smetati biračima, tek treba vidjeti. Jer, ako je njegova kandidatura pravno čista, moralno je možda ipak upitna.

– Što se prava tiče, moj je klijent pred zakonom neosuđivana osoba i nema nikakve zapreke za njegovu kandidaturu. Njegov je slučaj specifičan jer ni prije ni poslije njega nitko nije bio osuđen za to djelo. A kada govorimo o moralnoj komponenti tog slučaja, on bi možda mogao biti moralno problematičan kada bi postojali standardi po kojima se svi ponašamo. Moral mora jednako vrijediti za sve, ne može to biti standard koji se primjenjuje na samo jednog čovjeka – obrazlaže Nobilo.

Objašnjava da u našoj politici postoje ljudi koji taj posao obnašaju s kaznenim prijavama, pokrenutim istragama, podignutim optužnicama i presudama i, bez obzira na to, na izborima, lokalnim ili nacionalnim, postižu solidne rezultate.

– Iz toga zaključujem da su građani prihvatili postojeći klijentelistički sustav u kojem se sav smisao politike svodi na to da se javno koristi kao privatno. Cijeli naš politički sustav kontaminiran je korupcijom što građanima očito ne smeta jer se to prihvaća kao sastavni dio hrvatskog političkog sustava. Da je tome tako, dovoljno se sjetiti priče s imovinskim karticama povećeg broja ministara u Vladi Andreja Plenkovića. Svi oni ministri koji su na kraju morali otići iz Plenkoviće Vlade nisu otišli zbog toga što je netko u tome vidio potencijalni koruptivni problem, već zbog toga što je svakodnevno pričanje i pisanje o tome nanosilo političku štetu HDZ-u – kaže Nobilo.

S druge strane, Sabin slučaj ukazao je na neke zanimljivosti koje dovode do niza pitanja. Ili, bolje rečeno, nedoumica. Jedna od tih nedoumica je i je li jače njegovo pravo na rehabilitaciju u kojoj mu se ne smije spominjati počinjeno kazneno djelo čak ni kad ulazi u političku arenu ili je jače pravo javnosti da zna koga bira? Sabin slučaj može se primijeniti ne samo na politiku već i na druge dijelove društva poput, recimo, ekonomije. Pa se možemo pitati i ima li Vlada, koja imenuje predsjednika uprave neke tvrtke, pravo znati da je osoba koju žele postaviti na tu funkciju pravomoćno osuđena pa rehabilitirana zbog gospodarskog kriminala? I je li situacija u kojoj se ne zna i ne smije se zbog rehabilitacije spominjati nečija kriminalna prošlost gora kada nekoga neposredno biramo ili kada se netko po političkom ili nekom drugom ključu imenuje na neku javnu ili manje javnu funkciju? U krajnjem slučaju, je li pravo tzv. običnih ljudi da svojim poslodavcima zataje da su rehabilitirani zbog nečega jače od prava osobe koja se želi uključiti u političku arenu iako je rehabilitirana za političku korupciju?

– Cijeli smisao rehabilitacije, bilo čije, jest da se saniraju štetne posljedice nekog djela. Ako bi se nekom stalno moglo spočitavati da je počinio neko djelo, iako je svoju kaznu odslužio, poništila bi se svrha i sudskog postupka i presude i rehabilitacije. Država je osudom napravila sve da sankcionira neko djelo, a svrha svega toga je da se netko poslije vrati u društvo i normalno živi. Kad bismo mu stalno spočitavali ono što je bilo i zbog toga mu onemogućavali da normalno živi i radi, zapravo bismo ga stalno kažnjavali. Time bismo obesmislili i cijeli pravni i cijeli rehabilitacijski postupak. Ako smo se odlučili za pravnu državu i zakone, onda postoje pravni postulati kojih se svi moramo držati – kaže odvjetnica Ljiljana Planinić.

I dok Sabin slučaj u javnom prostoru otvara raspravu o tome koliko je legitimno pa, ako hoćete, i moralno, da on ulazi u izbornu utrku a da njegovi potencijalni birači ne znaju da je osuđivan zbog političke korupcije, s druge strane rezultati bilo lokalnih bilo nacionalnih izbora proteklih godina pokazali su da se birači u Hrvatskoj ne zamaraju previše ni pravom ni moralom kada na izbornim listićima zaokružuju imena kandidata. Ne zanima ih je li kandidat za kojeg glasaju za nešto osumnjičen ili optužen, vuku li se za njim ili njom repovi afera te koliko je uopće moralno glasati za nekoga koga čeka “rat” s državom zbog, uglavnom, optužbi za izvlačenje javnog novca koji se potom koristi u privatne svrhe. Zbog tog stava koji je u široj javnosti prepoznat pod egidom “ako je krao, i nama je dao” i na svibanjskim lokalnim izborima naći će se poveći broj kandidata koji su zbog nečeg kazneno prijavljeni, protiv kojih je pokrenuta istraga ili podignuta optužnica, a neki će čak pred birače izaći i s nepravomoćnim presudama.

Možda se paradoks hrvatskih izbornih navada najbolje vidi na primjeru Ivana Čehoka, aktualnog gradonačelnika Varaždina. On je na tu poziciju izabran 2017. godine iako mu je u tom trenutku trajalo suđenje zbog optužbi za razne gospodarske zloporabe u kojima je Varaždin financijski znatno oštećen. U krajnjem slučaju zbog tih je optužbi bio i uhićen 2013. te pritvoren, a da bi izašao iz pritvora, uz jamčevinu je “ponudio” i gradonačelničku funkciju jer je tada dao ostavku. No kako je naše pravosuđe poslovično sporo, nepravomoćna presuda Čehoku donesena je tek 2018., kada je osuđen na dvije godine zatvora. U tom trenutku Čehok je ponovo bio gradonačelnik Varaždina jer se sudskom postupku usprkos i optužbama za korupciju kandidirao na izborima 2017. i pobijedio. Građanima njegov sudski postupak tada nije smetao, a hoće li im 2021. smetati nepravomoćna presuda kojom je osuđen na dvije godine zatvora, tek treba vidjeti. No možda veći problem od birača Čehoku bi mogao biti Vrhovni sud koji će o njegovoj nepravomoćnoj presudi raspravljati krajem ožujka. Pa bi se Čehoku, ovisno o tome kad i ako mu kaznu potvrde, moglo dogoditi ili da u zadnji tren mora odustati od kandidature ili da u slučaju da bude izabran, mora odstupiti nakon izbora bude li pravomoćno osuđen na dvije godine zatvora. Prema Zakonu o lokalnim izborima, prepreka za kandidaturu pravomoćna je presuda, uvjetna ili bezuvjetna, u kojoj je izrečena kazna od najmanje šest mjeseci, dok je jedan od razloga za prestanak mandata i pravomoćna sudska presuda kojom je netko osuđen na bezuvjetnu kaznu zavora višu od šest mjeseci.

Problema sličnih Čehokovima ima i Milan Bandić koji se s godinama pretvorio u eklatantan primjer kako vrlo ozbiljne optužbe za korupciju političarima uopće ne štete. Zagrebački gradonačelnik u službenim je problemima sa zakonom od listopada 2014. godine, kada je bio uhićen i pritvoren, dok se neslužbeno za njega razne korupcijske afere lijepe od prvog dana zasjedanja u fotelju prvog čovjeka Zagreba. Od tada do danas Bandiću nisu naštetile ni pijane vožnje ni bijeg pred policijom ni megakorupcijske afere u kojima se njega i njegove suradnike u više postupaka tereti da su Zagreb oštetili za stotine milijuna kuna, pa je u jednom trenutku bio i vrlo važan kotačić u održavanju Plenkovićeve saborske većine.

Zašto ljudi poput Bandića i Čehoka kroz sve afere prolaze neokrznuti te zadobivaju povjerenje birača, pojašnjava filozof i politički analitičar Žarko Puhovski.

– Politika je u Hrvatskoj cinična jer birači sve češće zauzimaju stav da su svi političari isti, odnosno da su svi korumpirani i loši. Takvo razmišljanje dovodi do podjele na naše i vaše. I u toj podijeli logika birača svodi se na to da je bolje birati moga, a ne tuđeg lopova – kaže Puhovski.

Objašnjava da takav sustav posebno prolazi kod političara kao što su Milan Bandić ili Željko Kerum koji u javnim istupima sebe predstavljaju kao one koji rade za druge, a ne za sebe. U takvoj prezentaciji političara birače ne zanima ni politika ni moral.

– Postoji razlika između prava i morala jer je pravo minimum morala. Pravno suspektne ili amoralne stvari u politici nisu samo hrvatska specifičnost jer se događaju diljem svijeta. Za vrijeme OI u Brazilu gradonačelnika Rio de Janeira zvali su Korumpinjo pa mu korupcijske afere nisu bile prepreka da bude reizabran. Korupcijske afere nisu bile prepreke ni Borisu Johnsonu da postane premijer – kaže Puhovski.

Prema njegovu mišljenju, jedan od problema hrvatskog društva i politike je i to što sudski postupci u kojima su političari optuženi za korupciju predugo traju.

– Jedna afera slijedi drugu pa pažnja medija i javnosti ne može na tome opstati ni nekoliko dana, kamoli nekoliko godina. Kako vrijeme prolazi i grijesi političara u očima birača blijede pa se sve počne shvaćati po principu svetačkih hagiografija. U hagiografijama i sveci griješe. Ako mogu sveci griješiti, kako onda ne bi i političari koji su ipak samo ljudi koji se s vremenom mogu popraviti. Sve to je očito primamljivo biračima pa imamo to što imamo – zaključuje Puhovski.

VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"

Video: Zajednica poduzetnika i obrtnika