Orbanov strah od Jobbika i od suza radosnica bijesnih birača

Kada bismo do kraja banalizirali sutrašnje parlamentarne izbore u Mađarskoj, situacija bi se lako mogla usporediti s izborima u Zagrebu. Pitate li građane, nekako će u većini prevladavati mišljenje kako je svima dosta aktualnog gradonačelnika koji “osigurava poslove kumovima i prijateljima, koji samo gradi fontane po gradu i koji ušminkava centar grada i kvartove u kojima je njegovo biračko tijelo, dok vitalni projekti nikako da dođu na red”, a onda na izborima taj isti gradonačelnik već po pravilu dobiva većinu na izborima. Poslijeizborno objašnjenje već se uobičajilo – “on ipak nekaj radi, a ovi ostali se samo grebu za vlast da bi i oni mogli krasti”.

Slična atmosfera prevladava u Mađarskoj kada je aktualni premijer Viktor Orban u pitanju, no šalu na stranu, izbori koji su pred Mađarima mogli bi biti i najneizvjesniji u posljednjih desetak godina. Iako se vladi bliski mediji trude pokazati da Fidesz i Orban imaju i više nego premoćnu većinu.

Ipak se može

Informacije s terena ipak pokazuju malo drugačiju situaciju i Orban bi se ovoga puta mogao susresti sa situacijom u kakvoj već dulje vrijeme nije bio. U prilog tome ide i podatak kako je prije nešto više od mjesec dana na lokalnim izborima održanim u Hódmezővásárhelyu, gradu na jugoistoku Mađarske od oko pedeset tisuća stanovnika, pobjedu odnio nezavisni kandidat dr. Péter Márki-Zay, kojeg su podržale sve oporbene opcije, i to osvojivši šesnaest posto glasova više od “vječnog” Fideszova gradonačelnika Jánosa Lázára, koji je samo dan ranije prema “anketama državne televizije” imao premoćnu većinu.

Rezultate izbora građani su dočekali sa suzama radosnicama u očima, ponajviše zbog toga što su dokazali kako se “ipak može”. Upravo od tih suza radosnica Orban posebno strahuje, što pokazuje i ubacivanje u šestu brzinu predizborne retorike posljednjih nekoliko tjedana.

Udaranje po oporbi, ilegalnim migrantima, Europskoj uniji, činovnicima bruxelleske birokracije, pa čak i Sjedinjenim Američkim Državama, a posebno po Georgeu Sorosu, špijunima, antidržavnim elementima, unutarnjim i vanjskim neprijateljima... teme su koje je Orban u najvećoj mjeri koristio i, ovisno o situaciji, isticao u predizbornoj kampanji. No neke od njih sada bi mu se mogle poput bumeranga vratiti u glavu. Posebno kada se zna da Fidesz kao stranka desnog centra zapravo nema ozbiljnog oponenta na lijevom političkom spektru.

Orbanu je glavna prijetnja desni Jobbik na čelu s Gaborom Vonom koji je mudro u kampanji napravio odmak od protuimigrantskih parola i mađarskog nacionalizma jer se to u habitusu te stranke već podrazumijeva. Oni su se okrenuli kritiziranju samog Orbana kao sinonima za krađu i korupciju u Mađarskoj, s naglaskom na njegove kumove i rođake u dobivanju javnih natječaja i poslovanja s državom, pa čak i pronevjeru novca dobivenog na natječajima i iz fondova Europske unije. I čini se kako su odabrali pravi put jer afere povezane s Orbanovim “poslovanjem” iskaču sad već svakodnevno.

– Očekujemo pobjedu Jobbika na nedjeljnim izborima jer Mađarska treba obnovu – kazao je njihov čelnik Gabor Vona za Večernji list.

Analiziramo li na početku odnos Fidesza i Jobbika, izgleda kao da su dvije stranke krenule u zamjenu mjesta na političkoj pozornici. Nekad krajnje desni Jobbik svojim je programom i istupima, prije svega antikoruptivnim, ali i snažnim projektima i programima za ravnopravnost radnika, posebno mađarskih i srednjoeuropskih u odnosu na one sa Zapada, usmjerio svoje djelovanje prema biračima centra ili desnog centra (koji su primarno Fideszovi), pa čak i prema lijevom biračkom korpusu.

I sudeći prema nekim neovisnim istraživanjima glasačkog raspoloženja, u tome su uspjeli.

Nitko, naravno, ni na trenutak nije pomislio da se Jobbik zbog socijalnih i protukorupcijskih projekata odrekao zaštite granica, podrške podizanju žice i slično, samo je dio građana prihvatio poruku koju je Gabor Vona još prošle godine iznio u razgovoru za Večernji list, kako je “Orban u ovom trenutku veći problem za Mađarsku od migranata”.

Bitka na tri fronte

S druge strane Orban je upravo na sve optužbe vezane za krađu, korupciju i afere odgovarao još snažnijom retorikom protiv ilegalnih migranata, Bruxellesa i Sorosa, što je kod dijela Mađara urodilo plodom, no to su većinom birači koji bi ionako glasali za njega i Fidesz. Izgleda da krajnje desnom retorikom ipak nije uspio privući dio glasača krajnje desnice. Oni su ipak ostali vjerni izvornoj desnoj opciji.

Na drugom, lijevom oporbenom krilu, formirale su se pak tri stranke koje prelaze izborni prag, od kojih su najozbiljniji i najsnažniji socijalisti iz MSZP-a koji imaju potporu 11,7 posto građana. Socijalisti su u prvi plan gurnuli Gergelya Karacsonya i Agnes Kunhalmi koji su se dokazali na lokalnim izborima, s Karacsonyem kao kandidatom za premijera.

Uz MSZP tu su još i lijevo-liberalni LMP sa 7,1 posto glasova prema anketama i DK bivšeg premijera Ferenca Gyurcsánya sa 7 posto. LMP na čelu s Akosom Hadhazyjem možda je i najveće iznenađenje s obzirom na to da se radi o građanskim udrugama koje su prerasle u stranku, a popularnost temelje na nezadovoljstvu Orbanovom, kako kažu, korupcijskom i antieuropskom politikom, no i oni su, izgleda, oteli dio kolača strankama s lijevog političkog spektra.

U ovakvom rasporedu snaga gotovo je sigurno da lijevi blok, i ako uspije formirati koaliciju, neće moći pobijediti Orbana bez pomoći Gabora Vone i Jobbika, a to je, prema sadašnjem stanju na terenu, ravno znanstvenoj fantastici.

A osim Jobbika, koji je na prošlim izborima 2014. godine osvojio više od 20 posto glasova i postao druga parlamentarna stranka iza Fidesza koji im puše za vratom, mađarski se premijer mora zapravo boriti na nekoliko fronti koje je sam otvorio, i to s različitim motivima i razlozima.

Prvi je otvorena kampanja protiv Georgea Sorosa i njegova financiranja različitih udruga lijevo-liberalnog spektra, koje je Orban riješio zakonskom zabranom pri čemu je imao potporu i drugih konzervativno-desnih opcija, ali i većine javnosti. Iako mu neki spočitavaju da je i taj potez licemjeran jer je dobar dio ministara u Orbanovoj vladi završio fakultete iza čijeg financiranja stoji upravo Soros.

Drugi je sukob s Europskom unijom, odnosno Bruxellesom, kojem mađarski premijer prije svega u sklopu Višegradske skupine zamjera maćehinski odnos prema državama članicama iz srednje i istočne Europe. Na tom polju Orban traži saveznika i u Austriji s čijim kancelarom Kurzom želi parirati njemačko-francuskom dvojicu Merkel-Macron. No razloge za obračun s Bruxellesom treba tražiti i u stalnom pritisku središta EU na Orbana zbog pronevjere europskog novca koju je utvrdilo istražno tijelo Unije.

Naime, dok Orban po pitanju migranata šalje otrovne strelice prema Europskoj uniji uspoređujući birokrate u Bruxellesu sa sovjetskim politbiroom, u javnost je procurila priča kako od istog tog Bruxellesa i njegovih izdašnih fondova obitelj i suradnici mađarskog premijera imaju i te kako veliku korist. Orbanov je zet István Tiborcz, prema navodima istrage, ilegalno prisvojio milijune eura kroz nepravilnosti vezane za promjenu javne rasvjete u mađarskim gradovima. Prema podacima istrage koju vodi OLAF (Ured EU za suzbijanje korupcije), 35 mađarskih gradova zatražilo je promjenu javne rasvjete za što je EU izdvojio 43,7 milijuna eura, a posao je išao preko Tiborczeve tvrtke Elios Innovativ, pri čemu su nepravilnosti i, kako se navodi, “organizirani oblici korupcije” zabilježeni u slučajevima 17 od 35 navedenih gradova. Na međunarodnom planu Orban, osim s Bruxellesom, muku muči i s Washingtonom jer ga se percipira kao najvećeg Putinovog prijatelja od svih država članica EU iako vlada u Budimpešti inzistira na tome da posebni odnosi s Moskvom ne postoje. Također ne treba zaboraviti da je Budimpešta optužila SAD da se upliće i želi utjecati na rezultate parlamentarnih izbora nakon objave State Departmenta da će sa 700.000 dolara financirati projekte koji “mađarskim građanima omogućavaju pristup objektivnim informacijama”.

U tom kontekstu treba spomenuti i veliki osobni udarac koji je Orban primio od svog dugogodišnjeg prijatelja i saveznika, izvan Mađarske rijetkima poznatog medijskog mogula, oligarha i premijerova prijatelja iz djetinjstva Lajosa Simicske.

Obračun s poraženima

Simicska je još davne 1988. zajedno s Orbanom osnovao Fidesz i svih ovih godina djelovao iz sjene, ne želeći se eksponirati u javnosti. Prije četiri godine označen je kao jedan od najmoćnijih i najbogatijih Mađara čije je Fideszu naklonjeno medijsko carstvo uvelike pomoglo osvajanju izbora.

A onda je prošle godine zbog privatnih razmimoilaženja puklo prijateljstvo Orbana i Simicske, a mogul je svoje medijske trupe stavio u službu Jobbika, što je postala Orbanova noćna mora. Iz premijeru bliskih krugova može se čuti kako će u slučaju pobjede na izborima upravo Lajos biti prvi na Viktorovoj listi za obračun.

Sagledamo li sve elemente, poraz za Fidesz i Orbana nije opcija. To je gotovo svakome u Mađarskoj jasno jer u slučaju njegova pada kreće i lančana reakcija pada svih onih koji su pupčanom vrpcom financijski i dužnosnički vezani uz njega.

Neki analitičari idu toliko daleko da kao jedini scenariji u slučaju Orbanova pada za njega vide višegodišnji zatvor. No u slučaju da Orban premoćno osvoji izbore mogao bi uslijediti njegov obračun sa svima koji su mu okrenuli leđa. I tu teško da će biti milosti za bilo koga od njih.