Orden manjku mjere

Dodijeli li predsjednik države odlikovanje premijerki, Jadranka Kosor će valjda biti ženom s najviše državnih i inih odličja. Ono što je ove godine u svjetskom nogometu učinio Leonel Messi, u hrvatskoj je politici učinila Jadranka Kosor. Nogometaš je dobio sve titule, a premijerka pokupila sve moguće hrvatske nagrade. A kako je do kraja godine još desetak dana, mogla bi i nemoguće. Nakon što se dosjetljivi Vladimir Šeks sjetio da bi je, Stipe Mesić prije nego li ode, trebao odlikovati i visokim državnim ordenom “za borbu protiv korupcije“, možda će premijerku, još netko dovitljiv poput Šeksa, predložiti za još neko važno odličje. Jer, kao što se prije pola godine na Jadranku Kosor nije ni obaziralo, sada je se primjećuje, čak i kada je nema.

Stihovi naše stare budnice: “Još Hrvatska ni’ propala, dok mi živimo”, kao da ne svjedoče samo o našemu trajanju nego i žilavosti jednog mentaliteta, naše “stare navade“, tj. da nemamo mjere.

Pa – i s premijerkom nam Jadrankom Kosor. Samo prije pola godine moglo se slušati kako “ženska nema tri čiste“. Kada je, do neporeciva genijalca napuhani Ivo Sanader, otišao “na frišku ariju“, da bi se valjda nadisao ozona i nahranio svoje (pre)cijenjene vijuge, ostavljenoj Jadranki Kosor na premijerskom mjestu nije davano ni groša. Možda su među tim mrzovoljnim gunđalima bili baš i oni koji su je ovih dana proglasili političarkom i osobom godine, koji je predlažu i za nova odlikovanja. U Hrvatskoj, gdje valjda svaka bolja šuša ima neko odlikovanje, još jedno i nije neko iznenađenje. Pa ni moguće odličje Jadranki Kosor. Dijeljenja odlikovanja šakom i kapom obezvrijedilo je i kriterije, i odličja, pa i odlikovane. Gotovo tko god je u ratu vidio pušku dobio je i neko odličje, pa su se na koncu doimala kao hrpa bezvrijedna pleha. Pogotovo onima koji su ih zaista zaslužili.

Uobičajeno je da političari dijele državne ordene. Pa i jedni drugima. Samo to ponekad djeluje i malo dvolično. Ali, neiskrenost se zna pokrivati političkim načelima, državnim razlozima, čak i boljim običajima. Ponekad je to znalo djelovati i kao ironija i kao parodija. A prilikom svojedobnog Šeksovog odlikovanja Mesiću i kao mala farsa. Šeks, tada predsjednik Hrvatskog sabora, kaže Mesiću da bi njegov prvi predsjednički mandat bio tabula rasa, neispisani bijeli list papira, a Mesić mu odvrati da on ne razlikuje bijele miševe od bijelog papira. Ali nakon takva međusobnog čašćenja predsjednik Sabora svečano i ceremonijalno odlikuje predsjednika Republike “za nemjerljive zasluge“ u stvaranju Hrvatske! I srdačno se predsjednici zagrle, kao da ništa nije ni bilo. U isto vrijeme Stipe Mesić svoju tadašnju protukandidatkinju prozove Suzanom. A sada bi, po Šeksovoj zamisli, trebao odlikovati tu istu Suzanu! A ona se pak na svečanoj dodijeli praviti kako je sve lijepo, iskreno, spontano i idilično.

Kao ni naši političari ni mi često nemamo prave mjere. Olako i neumjereno uzdižemo – ali možda i brže i žustrije rušimo. Od Sanadera su poltroni učinili svoga idola. No, kad je otišao, a oni shvatili da se više neće (moći) vratiti, počela je pljuvačina.

Kao što su mu se do tada uvlačili u stražnjicu, nakon toga su ga šutnuli u tu istu stražnjicu. Kod nas se ide iz krajnosti u krajnost. Nema sredine. Primjer tome, gotovo egzemplar, jest i premijerka Kosor. Dok nije postala premijerkom mahom je se doživljavalo kao dežurnu državnu plačljivicu. Kada je postala premijerkom ni tada joj se nije vjerovalo da je za nešto sposobna. Nisu u to vjerovali ni njezini stranački mudrijaši i mudronje.

A kada je pokazala da nije plačljiva lutka, počeli su i nju veličati i uzvisivati preko svake mjere. Da bi je jednoga dana sa što višega mogli srušiti. Gomila pohvala i nagrada Jadranki Kosor više govore o nama, nego o njoj.