Kad predstavnici tzv. najviše hrvatske politike (predsjednik, premijer...) idu u posjet papi u Vatikan, onda su oči javnosti itekako uprte u taj susret. Za Svetu Stolicu čini se kao da joj nije važno tko je u hrvatskoj na vlasti, ljevica ili desnica, liberalna ili konzervativna opcija, već sve prima s jednakom otvorenošću.
Ipak, kada papi uime Hrvatske dolazi netko tko je deklarirani i praktični katolik, kao što će to u ovome slučaju biti za posjeta premijera Tihomira Oreškovića papi Franji, onda su očekivanja od toga susreta ipak veća. Zašto?
Sveta Stolica, naime, od Hrvatske očekuje ono što drugi ne očekuju. Ni Europska unija, ni SAD, ni Rusija, ni Kina... Vatikanu je, uza sve demokratske standarde koje od nas očekuju drugi da ih prihvatimo, jako stalo da ti standardi počivaju na kršćanskim vrijednostima, koje su posve izblijedjele u mnogim europskim zemljama tradicionalne kršćanske i katoličke baštine.
Hrvatska je, uza sve svoje mane i nedostatke, nezrelosti i nesnalaženja, odana i vjerna svojim kršćanskim korijenima. Možda čak više u očima Vatikana nego u vlastitim. I kada su na vlasti praktični vjernici, kao što je sada od predsjednice države preko premijera i predsjednika Sabora do lidera vladajuće koalicije, Vatikan od njih traži više nego od neke lijeve i liberalne vlasti.
Također, Hrvatska je uvijek imala podršku Vatikana. Osobito u teškim i ključnim trenucima.
A sadašnji trenuci, prema mnogima, presudni su za hrvatsku budućnost. Zato i sada treba očekivati papinu podršku. Što bi premijer Orešković mogao iskoristiti i za poziv papi da kardinala Stepinca proglasi svetim upravo u Hrvatskoj. Prihvati li, bila bi to nova pobjeda vatikanskog povjerenja u našu zemlju. Povjerenja koje bi nam podignulo razinu vjere i samopouzdanje koje nam je u ovim trenucima možda najpotrebnije.