Čitajući komentare u hrvatskim medijima, moglo bi se lako zaključiti da je hrvatska vlada frankenštajnovsko čudovište u nastajanju, no racionalniji pogled mogao bi dovesti i do zaključka da uopće nije nemoguće da to bude, barem na papiru, do sada najjača hrvatska vlada, s realnim izgledima da taj svoj potencijal na kraju i oživi.
A da je novi mandatar Tihomir Orešković možda u najlagodnijoj poziciji od svih do sada da se usmjeri na svoj program te da ga na kraju i ostvari. Naravno, ispravnu ocjenu neće biti moguće dati prije no što budu poznata imena novih ministara, kao i detalji tog programa koji će mandatar predstaviti Saboru.
Politička križaljka
Za razliku od svih prethodnika, kao mandatari u sjeni, u prvom redu Karamarko, a zatim i Petrov, nisu prisiljeni slušati zahtjeve i ucjene iz svoje stranačke baze i uvažavati unutrašnje odnose snaga u svojim strankama. Uvijek se mogu izvući na mandatara, čija je, kako svi uporno ponavljaju, presudna i zadnja. To je, eto, cijena vlasti.
Zato se na koncu u Vladu na ministarska mjesta mogu provući i oni kvalificiraniji i sposobniji, a pritom trenutačno imaju malu ili gotovo nikakvu političku težinu, odnosno pozadinu. Iz usta buduće opozicije i njima sklonih novinara istovremeno dolaze kontradiktorni prigovori – danas ističu da Hrvatska ima slučajnog premijera bez izbornog legitimiteta koji će postaviti tehnokratske ministre koji također neće imati odgovarajući legitimitet, a sutra iz istih usta dolaze začuđena pitanja da kakav je to mandatar kojemu drugi biraju ministre i to – gle čuda – ljude iz stranaka koje su osvojile vlast.
Naravno, Tihomir Orešković ipak nije Mario Monti, čovjek u potpunosti nametnut izvana, izabrali su ga oni koji drže većinu, Most i stranke okupljene u Domoljubnu koaliciju, kako bi lakše opravdali i provodili svoju suradnju. Dogodilo se točno ono što sam logično najavio odmah nakon izbora: HDZ će formirati vladu s Mostom, ali Karamarko neće biti mandatar, već netko koga će on odabrati. Čak sam na takav ishod osvojio i jednu simboličnu okladu. Kad me je profesor Podolnjak nakon jedne emisije Otvorenog u kojoj smo sudjelovali pitao mislim li da Božo Petrov ima šanse postati mandatar, otvoreno sam mu rekao da vjerujem da je dan poslije izbora to bila vrlo opipljiva realnost, ali se ona gotovo rasplinula nakon slučaja Prgomet, jer je tim rušilačkim potezom Milanović Karamarka ponovno vratio u igru, a sebe na koncu otjerao u opoziciju. Rekao sam mu nedvosmisleno: za Most je najracionalniji mogući izbor bila i ostala koalicija s HDZ-om, jer tu mogu najviše dobiti s najvećim izgledima da se ta suradnja održi do kraja mandata, da Most ostane cjelovit i da se najveći broj reformskih mjera koje oni predlažu ipak i provede. A ponovljeni izbori ne donose baš ništa. Naprotiv, u drukčijem odnosu snaga, Mostu bi i 35 mandata možda bilo moglo donijeti i manje koristi nego današnjih 15.
I na koncu imamo ishod – Karamarko jest ključni, ali jedan od dva mandatara u sjeni. Očekivano, Petrov i Most nisu imali drskosti ucjenjivački za sebe tražiti i mjesto premijera, iako su i dalje to teoretski bez pardona mogli napraviti. Odnosno, imali su dovoljno obraza i časti da to ne zahtijevaju na takav ultimativan način. Kako ne bi ispalo da su samo u utrci za foteljama, ponudili su alternativu: Karamarko se mora povući jedan korak unazad i time platiti cijenu suradnje, a pritom može birati hoće li korak ispred sebe ostaviti Petrova ili nestranačkog mandatara. Karamarko više nije mnogo dvojio i izabrao je čovjeka na kojeg je ionako mjesecima prije toga računao kao na ministra u svojoj vladi. Da pretjerano ne ponavljamo, i Tihomir Orešković u tom je smislu najracionalniji mogući izbor.
A činjenica da se radi o čovjeku neovisnom o hrvatskoj dnevnoj politici, već o iznimno sposobnom menadžeru koji nadrasta naše lokalne okvire, jamči nam da neće biti puka lutka na koncu, da neće trebati trbuhozborce barem za one ključne gospodarske politike zbog kojih je i došao u ovu vladu. Posve je jasno da su pritom potpuno promašene primjedbe onih koji uporno ističu da Orešković ne sudjeluje na svim tim bilateralnim pregovorima između Mosta i HDZ-a, kao da je to nekakav dokaz da on zapravo ništa ne bira već da prihvaća već unaprijed odabrane.
Naime, koliko god sličnosti bilo, država nije korporacija, niti je Vlada isto što i uprava nekog poduzeća. No, čak i vrhunski CEO bira samo dio tima oko sebe, a itekako se oslanja na one kadrove koji su dugogodišnji proizvod njegove tvrtke, ljude koji su tu možda bili mnogo prije nego što je on došao. Nitko ne dovodi cijeli tim sa strane. Vladi u kojoj bi sjedili samo stručnjaci koji nemaju nikakve političke pozadine nedostajala bi važna poluga pri donošenju i provođenju odluka koje su u svojoj suštini uvijek političke.
Za tu transmisiju političkih utjecaja Oreškoviću ne bi bilo dovoljno da ispod njega ili uz njega stoje Karamarko i Petrov kao potpredsjednici koji mu osiguravaju politički legitimitet. Uopće ne smije biti dvojbeno da njegova vlada mora biti proizvod onih stranaka koje drže saborsku većinu, a time u svakom trenutku i ključeve vlasti. Most i HDZ-ova koalicija bi iz tog procesa mogli biti isključeni samo u mašti onih koji ne razumiju bit političkih procesa. Ili onih koji priželjkuju brzi neuspjeh cijelog projekta. A takvih također ne nedostaje. Orešković tako na stolu ima mnoštvo imena, o čijem političkom legitimitetu on sam ne mora uopće razmišljati.
Naporni dio zadaće u svakom slučaju je osobni razgovor sa 60-ak kandidata za taj posao. Naravno da za većinu njih intervju neće biti presudan, već da će poslušati sugestije Karamarka i Petrova i time zadovoljiti i njihovu političku križaljku, dok će za uži gospodarski tim odabrati one ljude među njima za koje procijeni da on sam može s njima najbolje surađivati. One koji mu mogu isporučiti rezultate i o kojima neposredno ovisi uspjeh ili neuspjeh njegova mandata. Pri tome je zasigurno u daleko boljem položaju nego što je Milanović bio 2011. godine.
Za početak, Milanovića gospodarstvo uopće ne zanima, niti o financijama nešto relevantno zna. Vladu je napučio svojim stranačkim aparatčicima, a minornom HNS-u dao više no što je Karamarko ovih dana “dao” Mostu. Zapravo, HNS je umnogome bio Milanovićev Most. Samo je trebao odabrati hoće li gospodarstvo prepustiti svojem stranačkom “specijalcu” – Slavku Liniću, kojeg mu je protiv njegove volje nametnuo riječki lobi, ili pak “specijalcu” iz svojeg Mosta, njemu mnogo bližem Radimiru Čačiću. Na koncu je “najprviji” od svih potpredsjednika Vlade očekivano postao baš Čačić, a Milanović je prigodno sebe umjesto socijaldemokratom proglasio liberalom i u potpunosti mu prepustio upravljač.
Kad je pak Čačić doslovce izgubio nadzor nad volanom, to mjesto i dalje je ostalo u kvoti HNS-a, a sam Milanović nije imao baš nikakvog utjecaja na izbor sljedećeg ministra gospodarstva, kao ni tko će biti sljedeći Pe-Pe-Vrh. Popuštanje stranačkog ključa bilo je vidljivo jedino u trenutku kad se Milanović javno zakrvio s Jakovčićem pa na koncu novog ministra turizma iz pukog inata izabrao sam, ali opet iz kvote IDS-a, ne konzultirajući se uopće s Istranima. Jedino mu se mora priznati da je nakon nemilosrdne likvidacije Slavka Linića izborom Borisa Lalovca doista odabrao čovjeka koji mu je u sljedećim mjesecima donio mnogo pozitivnih političkih bodova, iako je zapravo bilo potpuno nejasno u kojem smjeru vodi ta umnogome kontradiktorna financijska politika i kako bi se nastavila da je Milanović kojim slučajem uspio osvojiti i drugi mandat. U svakom slučaju, Linić je suvereno odradio najbolji i najgori posao ove vlade na odlasku: fiskalizaciju i predstečajne nagodbe, a Lalovac medijski najisplativiji i socijalno najosjetljiviji: zakon kojim je na banke prebacio teret slučaja Franak.
Preusmjeravanje zahtjeva
Kontradiktornosti u ovom trenutku ima mnogo i u raznim najavama buduće gospodarske politike između Mosta i HDZ-a. Pogotovo je zbunjujuće što mnogo suprotstavljenih ideja dolazi i iz izjava iz samog Mosta. Što znači da je potpuno jasno otkuda za Oreškovića dolaze najveći politički izazovi. Težak zadatak imat će i sam Petrov koji će morati preusmjeravati razne zahtjeve koje neće biti moguće realizirati. Profesor Ivan Lovrinović tako će se, naprimjer, morati pomiriti da u ovom trenutku ne može preuzeti HNB, ali će se možda zasad zadovoljiti ulaskom u Vladu.
Odakle itekako može dugoročno pokušati utjecati na redefiniranje uloge HNB-a, što je, kako mi je ovog tjedna ponovio, glavni cilj njegova ulaska u politiku. Iako je isticao odlučnost da izabrani zastupnici Mosta ostanu u Saboru i ne ulaze u Vladu, Petrov je očito na koncu popustio i za ministre ipak predlaže nekolicinu Mostovih zastupnika. To znači da ćemo u Saboru imati i neke nove nepoznanice, no oko toga se još ne moramo previše uzbuđivati, jer ni većinu aktualnih zastupnika nismo stigli upoznati. Ono što raduje jest da mandatar nipošto ne spava na lovorikama, očito u potpunosti svjestan kakav ga težak izazov čeka, pa i prije no što je dobio potvrdu u Saboru hita na razgovor s predstavnicima najvećih hrvatskih vjerovnika u Kitzbühelu.
U trenutku zaključenja ovog teksta još neće biti poznato kakav će biti ishod tog njegova prvog javnog veleslaloma, no, mjerimo i prolazno vrijeme, a ono je zasad obećavajuće. Oštra svijest da je potrebno hitro djelovati kako se ne bi nastavio sunovrat hrvatskog kreditnog rejtinga u razdoblju kad će zaduživanje na svjetskom tržištu i bez toga poskupjeti, dolazi upravo iz njegovih iskustava vrhunskog menadžera. Mjesto predsjednika Vlade nije i ne smije biti ceremonijalna dužnost niti karijerni spektakl. Političko iskustvo u tome bilo bi samo na teret. Da, političar bi o tome itekako držao govore pred kamerama, ali bi umjesto u Kitzbühel taj dan na skijanje otišao u Schladming, Kranjsku Goru ili na Kupres, daleko od stvarnih problema. S rotirkama ili bez njih.