Iva iznosi čaše na stol, Nora donosi kekse, a Lucija sok. Samo se mimoilaze po kući, smješkajući se. Utrčavaju taman u dvorište najmlađe sestre Marta i Klara.
– Kod nas je to tako, organizacija je pola posla jer suprug i ja ne bismo sve stigli sami. Ne kažemo im da nešto odrade jer bi onda prebacivale odgovornost, nego svakoj ponaosob podijelimo obveze – započinje 37-godišnja majka Katarina.
Obitelj je to Galić iz Piškorevaca nadomak Đakova. Katarina i Antun, inače đakovački dogradonačelnik, roditelji su pet kćeri. Nori je 16, Ivi 13, Luciji 10, Marti 6, a Klari su 4 godine. Na početku nove školske godine veliki je izazov pred njima.
– Dvije su u vrtiću, tri školarke, od toga jedna srednjoškolka, obaveza je puno. Marta i Klara su obje tek krenule u vrtić, prvi put, tako da nam je svima to nova situacija. No cure su velike, odgovorne, pomažu nam, vjerujem da će sve biti u redu – optimistična je Katarina.
Usto, ova se majka za desetak dana vraća na svoje radno mjesto, nakon sedam godina rodiljskog dopusta. Odjevni je tehničar po struci, ali zaposlena je kao blagajnica.
Buđenje do 7 sati
Iza njih je ljeto u kojem su se uspjeli opustiti i odmoriti, no školsko će zvono sutra potpuno drukčije odrediti svakodnevicu.
– Moje je radno vrijeme nepredvidivo, supruga će raditi i prvu i drugu smjenu, a oboma su nam roditelji stariji, nema nam tko često uskočiti. Najviše smo oslonjeni na starije kćeri. Dosad smo se “krpali” s jednim automobilom, ali morali smo kupiti drugi. I jedva čekamo da Nora položi vozački ispit – smješka se Antun, također 37-godišnjak.
Buđenje je najkasnije do 7 sati. Katarina je učenica drugog razreda Matematičke gimnazije u Đakovu, a u taj grad u vrtić idu i najmlađe joj sestre Marta i Klara. Iva i Lucija pohađaju školu u Piškorevcima.
– Kad mi je nastava u prvoj smjeni, tata me ponekad poveze do Đakova. Ako idem autobusom, on polazi u 7.15 sati, vozimo se desetak minuta i od kolodvora do škole hodam još deset do petnaest minuta. Nije mi to problem, ima nas više, ekipa smo pa bude i zabavno – kaže gimnazijalka Nora.
Nije im otpremanje u školu ili vrtić jedini zadatak. Pod istim krovom žive i Antunovi roditelji Jozo i Zora, njemu su 83, a njoj 75 godina. Teško su pokretni pa se brinu o njima. I to nije sve...
– Obrađujemo deset hektara zemlje, zasadili smo nešto voćnjaka i lješnjaka, ali primarni nam je uzgoj tovnih svinja – navodi Antun.
– Organizirani smo, to jednostavno tako mora biti u velikoj obitelji. Mi smo poput male firme – slikovita je Katarina.
Negoduju li ponekad djevojke?
– Naravno! Ali prihvate obveze i odrade – iskreno kaže mama.
No, upita li ih se koji su im kućanski poslovi mrski, sestre će gotovo u glas odgovoriti: “Nama ništa nije teško.”
– Najviše volim kuhati pa mami pomažem u kuhinji. Bez problema me ostavi da samostalno skuham ručak. Sama sam joj ljetos rekla da želim češće kuhati. Tjesteninu s tunjevinom baš volim pa nju često pravim – opisuje Nora.
– A ako trebate bilo kakav odvijač, kliješta, čekić, naša će ih Lucija bez problema pronaći! Stvarno je vješta s alatom – ponosno se nadovezuju roditelji. Lješnjake su sadile i kopale sve sestre, ali Luciju je posao na polju najviše oduševio. Iako sve tri priznaju da baš i ne vole ići u školu, s učenjem nemaju tegoba. Kroz osnovnu školu sve su prolazile kao odlikašice. Nora je prvi razred gimnazije završila s vrlo dobrim uspjehom, ali nada se da će joj druga godina biti lakša.
– Samostalne su sve, volimo to naglasiti, ni s jednom ne sjedimo i učimo, tako smo radili samo u prvom razredu. Ako zaborave zadaću, to je njihov problem, kasnije će razmišljati – kaže mama Katarina. Pitamo cure jesu li strogi roditelji, a na to diplomatski ulijeće Nora: “Pa, dovoljno!”
Sve spremno za školu
A koliko je naporno odgajati petero djece?
– Planirali smo veliku obitelj. Teško je, ali kada ti vrate nečim dobrim, zaboraviš sve teško. Naporan nam je dan, u 22 sata svi smo već umorni. Okupljamo se kod kuće tek iza 20 sati – opisuje Katarina. Iva, naime, trenira odbojku, Nora je bila tenisačica, a donedavno su sve, od najveće do najmanje, plesale i u folkloru...
– Lakše je, barem mi tako vjerujemo, što živimo na selu. Jednostavnije je dijete odgajati u Piškorevcima nego u Đakovu. Srednju sam školu pohađao u Zagrebu, a studirao sam u Osijeku i znam što je veće mjesto. Nama je olakotno i što mjesna Osnovna škola “Matija Gubec” radi samo u jednoj smjeni – uspoređuje Antun, inače rođeni Piškorevčanin.
Kada konačno svi sjednu za isti stol, vole kartati ili zaigrati društvene igre.
– Ima nas dosta pa se uvijek skupi dovoljno za partiju – smiju se oni.
Sestre se znaju i posvađati, ali jako su bliske i sve brzo izglade. Onima koji se dvoume o proširenju svojih obitelji Katarina poručuje da se ne plaše. No Antun ističe kako je to osobni izbor.
– Znaju me pitati kako izdržavam s petero djece, a moram reći da ni ne razmišljam o tome. Hvala Bogu, zdravi smo, ne možemo se žaliti da u nečemu oskudijevamo, ali i ne dobijemo uvijek sve što želimo niti nam je cilj tako odgajati kćeri.
Za novu je školsku godinu sve spremno, od nove odjeće do udžbenika. Na knjige nisu puno potrošili jer su četvrtašici Luciji i sedmašici Ivi besplatne, a Norine su stajale 390 kuna u antikvarijatu. Grad Đakovo je, pak, osnovnoškolcima poklanjao vaučere od 600 kuna. Besplatna je i prehrana u osnovnoj školi pa, kad se sve stavi na papir, nemalena je to ušteda godišnje.
– Možda ja nisam objektivan, ali mislim da je danas lakše školovati dijete nego u moje doba – smatra otac.
Svaka pohvala za petero djece ali jako ljigavo djecu koristiti u propagandu za političke svrhe. Mali je ionako samo potrčkalo svog mentora Vlade Galića, odbačenog kolindinog špjiun savjetnika, koji očito gori od želje da se osveti Plenkoviću. Sada radi promociju nećaku ali zanimljivo ne spominje da je proizvod HDZ-a ili možda da mu je on mentor.. 'Nevini' Vlado radi promociju i gradi sada nećaka iz Đakova za buduću listu za Sabor kako bi ojačao svoju poziciju s kumom Vasom s kojim je u Sabor uhljebio i nećaka Mikulića iz Osijeka. Jednostavno. Udbaška posla iz Hercegovine.