Orwell u Haagu

Da je doživio naše vrijeme, engleski antiutopist George Orwell imao bi sasvim dovoljno poticaja da napiše nastavak svoje osebujne “1984.“. U svijetu prepunom svakovrsnih iščašenja ne bi mu manjkalo izazova za njezin nastavak. Možda bi mu okosnicu činila i nevjerojatna, zdravom razumu neshvatljiva presuda Haaškoga suda, apsurd da je sustavno planirani zločin sveden na genocid u jednoj općini, a sveopći zločin na pojedinačno ludilo i surovost. Ako bi neki bosanski Orwellov Winston Smith i preživio rat u Bosni, vjerojatno bi poslije haaške presude – ako mu brojni svjetski O’Brieni nisu do kraja isprali mozak – na kraju ipak poludio. Sve što su dosad međunarodni kontrolori misli učinili na “ažuriranju prošlosti“ na ovim prostorima nadmašeno je najnovijom haaškom presudom, a svim ovdašnjim Winston Smithovima nedvojbeno je poručeno da je nužno da i oni “zavole“ suvremenu reinkarnaciju Velikog Brata.

Haaški suci su presudili ne samo da se u BiH nije dogodio genocid nego da nije bio niti planiran! Dokaze nisu našli – jer su utvrdili da nedvojbeno Adolf Hitler nikada nije živio u Bosni. A nigdje nije pronađen ni neki Mein Kampf. Kako je Memorandum SANU napisan na ćirilici, vjerojatno je to ljudima u crnim togama bila dodatna zapreka da ga ozbiljno proučavaju. Ako je nacistički program Hitleru “netko diktirao u pero“ pa ga on napisao “preko noći“, akademici SANU svoju su inačicu sličnog programa pisali godinama. A oslanjali su se na gotovo stoljetne želje svoje čaršije. Počelo je s lingvističkim ekspanzionizmom Vuka Karadžića i “Načertanijama“ Ilije Garašanina, nastavilo prijetnjom Nikole Stojanovića “do istrage vaše ili naše“, a potom i da “ideja Kupinca nikada neće pobediti ideju Kajmakčalana”. Završilo se pomnim planovima o “etničkom čišćenju” Stevana Moljevića i Draže Mihailovića.

Nastavljači politike spomenutih “političkih klasika” nisu se u Hrvatskoj i BiH okušali samo kao praktičari njihovih teorija nego i kao inovatori zločina. Nakon stvaranja prve Jugoslavije u jednom razgovoru kipara Ivana Meštrovića i jednog od najobrazovanijih srpskih političara Stojana Protića, Meštrović je spomenuo i problem bosanskih muslimana, na što je Protić hladno na njegovo zgražanje “ponudio rješenje“ – “nešto poseći“, nešto prevesti “na veru pradedovsku“, a ostatak “proterati u Tursku!” Poslije prvih slobodnih bosanskih izbora današnji ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Drašković jednako toleranto “svakome ko digne turski barjak” poručuje kako će “ostati i bez ruke i bez barjaka”. Cjelokupno se provođenje takve politike u Hrvatskoj, a napose u BiH, i doslovce provodilo kao “seča”.

Haaški suci u srpskoj politici u BiH nisu našli fašizma, a tek natruhu genocida u Srebrenici!? Kao da Karadžić, Plavšićeva, Krajišnik i kompanija nisu ponavljali Hitlerove, Goebbelsove i Himmlerove fašističke obrasce. Stvaranju konclogora, protjerivanju “nearijevaca“, širenju “lebensrauma“ i zatiranju korijena, oni su dodali i masovna planska silovanja kao svoj doprinos perverziji zla. Zar stjerivanje Bošnjaka i Hrvata u žice Manjače i Trnoplja, sustavno mučenje i izgladnjivanje, nije bio nakana genocida? Srebrenica je bila samo krajnji trijumf te zloćudnosti. Ona nije bila nikakav ograničeni plan s lokalnom izvedbom, kao što se može razabrati nakon Haaga. Ali, ako se dogodi – kao u “1984.“ – da laž bude prihvaćena kao istina, da ona postane dokumentom, “tada će laž ući u povijest i postati istinom“. Tada bi bila ostvarena perfidna “duplozofska” parola: Tko vlada prošlošću, vlada budućnošću. Da bi se do kraja postigla takva “regulacija zbilje”, vjerojatno nam slijedi nametanje “niza pobjeda protiv vlastitog pamćenja”.