Pred nama su dva državna praznika i jedan vjerski blagdan, zbog kojih se osam dana godišnjeg odmora lako protegne na 16 neradnih dana. Spajanje je češće u javnim i državnim ustanovama, ali tome su se prestali opirati i veliki sustavi.
Nitko u zemlji ne bi smio imati manje od 20 dana godišnjeg odmora (četiri tjedna), što je zakonski minimum, a prema kolektivnim ugovorima i internim aktima, godišnjih ima i duljih od 30 radnih dana.
Povrh toga Hrvatska ima 14 državnih praznika i blagdana, nešto više od europskog prosjeka. Prema istraživanju Eurofounda, fondacije za poboljšanje životnih i radnih uvjeta, zaposleni u EU imaju 25 dana plaćenog godišnjeg odmora i 11 praznika.
Najdulji su plaćeni godišnji odmori u Danskoj i Njemačkoj – 30 dana, a najmanje se odmaraju Slovaci, Rumunji, Estonci i Ciprani – od 20 do 22 dana. Godišnji se odmori moraju platiti i radnici se tog ustavnog prava ne mogu odreći. Sprečavanje radnika da koristi odmor ili sklapanje sporazuma o odricanju od prava uz isplatu naknade najteži je prekršaj poslodavca koji se kažnjava sa 60 do 100 tisuća kuna.
već je pomalo dosadno čitati te kritike na račun državnih službenika koji su očito svi redom neradnici (s čime se ne slažem) i o spajanju godišnjih odmora. Kao prvo, u gotovo svim državama EU, SAD-u a i šire, državni službenici su u povlaštenijem položaju u odnosu na privatni sektor. Kao drugo, praznici se spajaju svugdje, a ne samo u Lijepoj našoj. I kao treće, je li autor ovog teksta siguran da RH prednjači po broju praznika?