Osim: Neiskustvo je uvijek najlakši izgovor, igrači su se prestrašili šanse

U zemljama bivše Jugoslavije, ali i u Japanu, Austriji i još ponegdje, riječ Ivice Osima (73) itekako se poštuje. Po uzoru na stihove Đorđa Balaševića, koji svakog zaljubljenog klinca ili klinku pogode u danima zaljubljenosti, tako bi se i pojedine izjave velikog Švabe trebale lijepiti po društvenim mrežama kako se nikad ne bi zaboravile, donosi Max!.

Svaka njegova je zlatna, a zlatnija od njegove samo ona njegove supruge Asime koja je šefov šef. Ako Asima kaže da će razgovor trajati 10 ili 15 minuta, on će otprilike toliko i trajati iako je Ivica Osim, kad se već javio na telefon, spreman razgovarati i satima na temu nogometa. Valjda zato i ne želi nositi mobitel sa sobom, kako ne bi cijele dane provodio razgovarajući s novinarima i svima onima koji bi htjeli čuti zrno mudrosti od Straussa. Nije to zapravo samo zrno, to su tone i tone mudrosti, baš kao da ih čita iz neke knjige i onda misli i aforizmi lete li lete, sve dok šef nad šefom ne kaže kako je Ivica umoran i kako ne bi trebao trošiti energiju na priču o nogometu.

A nogomet ga je i spasio, ali zamalo i ubio. Legenda kaže kako je Švabo u Japanu dobio moždani udar za vrijeme gledanja utakmice na TV-u, a prvo što je upitao kada je nakon operacije otvorio oči, bilo je: „Kojim je rezultatom završila utakmica?“ Pametnom dosta jer je svakako suvišno govoriti o tome koliko Švabi znači nogomet. On ga zapravo živi i osjeća i nikad ga nije dosadno slušati na tu temu jer uvijek ima nešto novo i poučno za reći.

Bez kondicijskog trenera

Tako je bilo i ovaj put, kada smo ulovili naših 15 minuta za razgovor o SP-u. Bilo je to nakon buđenja, poslije fizikalne terapije, odnosno prije utakmice između BiH i Irana u kojoj su zmajevi slavili s rezultatom 3:1 i tako ubilježili svoju prvu pobjedu na svjetskim prvenstvima.

Prvo pitanje bilo je i najlogičnije: je li BiH sazrela za sve ono što donosi jedno veliko natjecanje s obzirom na neiskustvo. Onda je krenulo...

– Zrelost ne dolazi sama od sebe – kaže Švabo dodajući kako je nezrelost uvijek izgovor i lako opravdanje.

– Ova ekipa kao da se prestrašila šanse koja im se pružila. Nitko nije bio na razini. Ni igrači, ni novinari, ni navijači, nitko.

Iskustvo?

– Pa iskustva sigurno nemamo, ali moramo biti malo spremniji na to da neiskustvo nadoknadimo drugim stvarima – kaže Osim koji ne misli da je problem to što BiH nije imala kondicijskog trenera za vrijeme priprema za Brazil. Nije ga imao ni on kada je vodio Jugoslaviju na SP iako su mu ga neki pokušavali nametnuti.

– Zamolio sam ljude iz Saveza da mi ne guraju kondicijskog trenera u ekipu. Probali smo bez njega i bili smo prilično spremni, a mislim da je otad Safetu ostao taj trend da se ekipa može spremiti i bez kondicijskog trenera – kazao nam je Osim kojem smo se ipak usudili proturječiti, čisto kako bismo malo zakuhali.

Ali ekipa se pripremala za sasvim drugačiju klimu nego što je europska i izgledala je prilično nespremno?!

– Jest, bila je druga klima, ali mislim da im je više trebao psiholog nego kondicijski trener. Zapravo, i to ti ovisi o sastavu ekipe. Meni nije trebao, ali igrači i treneri moraju znati skinuti pritisak sa svojih leđa, a ako to nisu u stanju uraditi sami, onda je psiholog dobrodošao. Oni se moraju zapitati gdje je pošlo naopako i tek kada se pogledaju u oči i kažu: “E tu smo pogriješili”, može se ići naprijed.

Švabo nimalo ne voli novinare. Svaku priliku koristi da upozori na njihovo štetno pisanje, a opet ne može bez njih. Nikad ne odbija izjave. Međutim, u mnogim stvarima, barem kada su u pitanju novinari koji pišu o reprezentaciji BiH, bio je u pravu. Hvalio se poraz od Argentine, kudio se onaj od Nigerije u kojem je BiH oštećena nakon što je čisti gol Edina Džeke poništen.

Iste sekunde počeli su novinarski obračuni s igračima, izbornikom, a pale su i teške riječi. Čini se da je Švabo došao na svoje. Zapravo, Osim, prije ili kasnije, uvijek dođe na svoje.

– I novinari i igrači spustili su se na ružan nivo. Kad se dođe na tu razinu da se uopće o tome govori kako tko koga gleda, onda je jasno da tu nešto nije u redu. Nismo mi jedini kojima se to događa. Evo vidiš Hrvatsku. Slično je i kod njih. Jedan te dan slave, drugi te dan kopaju pod zemlju, ali tako je to u nogometu. Kod nas nikakva kritika ne prolazi jer je nema tko dati, a ponekad jer prelazi granice kritike i ide u drugom smjeru. Ovisi sve o tome kako to netko vidi i prihvati, ali treba imati na umu da je ljudski griješiti i da se svima greške događaju – objasnio nam je Osim.

Želja igrača nije upitna

Nismo mogli ne upitati jesu li kritike na račun nezalaganja igrača u susretu protiv Nigerije na mjestu.

– Meni nije sporna želja kod igrača. Niti se sve mora napisati. Naša raja sve vjeruje što pročita. Nigerija je pobijedila. Malo sudac, malo nesreća, malo loš dan i poklopi ti se sve. Čudno je to kako nekad neke stvari odu u krivom smjeru, a narod ne shvaća da netko tko zarađuje najviše od svih ne mora uvijek davati najviše. Kod nas ti je mišljenje, ako zarađuje najviše, odmah mora davati mnogo više, a to što je netko zabijao u Njemačkoj, nikad nije fakt da može davati golove u svakoj utakmici. Nesklad želja i moći najveći je argument kod navijača, a ne ide to tako...

Osim je prije nekoliko dana kazao kako BiH nema vrhunskih igrača jer, da bi netko bio vrhunski, mora tako i zarađivati. Pitali smo ga što je onda Edin Džeko, koji odlično zarađuje u Cityju, koji je u tri godine dva puta osvojio naslov i bitan je igrač engleskog prvaka...

– Po zaradi Džeko je vrhunski igrač. Kod takvih igrača se zna – koliko novca, toliko muzike, a mi očito nismo došli do toga da znamo procijeniti koliko tko treba jer nogomet igra 11, a ne jedan igrač. Ljubomorni smo i zavidni na one koji zarađuju mnogo i od njih očekujemo da i daju najviše jer, pobogu, oni to moraju s obzirom na zaradu – kaže Švabo, koji je u BiH tek jedan od četiri milijuna izbornika.

Je li to točan broj izbornika u BiH?

– Nije! Ima ih i više, ali ima tu i sreće. Zamisli da smo Indija ili Kina, koliko bi onda bilo izbornika. Doduše, tada bismo možda imali i više igrača za odabir.

A je li njegov učenik Safet Sušić dobro odabrao, Švabo nije želio govoriti. Niti ga hvali niti ga kudi. No, jedna njegova rečenica u kojoj kaže da se njemu “učinilo da Safet dobro vidi”, mnogo toga govori. Švabi se učinilo da Safet dobro vidi može značiti kako to možda i nije baš tako. Možda i nije dobro uvidio neke stvari.

Hrvatska i BiH preslikani

– Ako Safeta uspiješ shvatiti, s njim postane lako. Takav je bio i kao igrač. Znao je često biti neshvaćen, ali kada ga shvatiš, onda je lako – kaže nam nekadašnji izbornik Jugoslavije koji je Safeta očito shvaćao s obzirom na to da ga je u poznim igračkim godinama poveo na SP 1990 u Italiji. Bilo je to posljednje veliko natjecanje na kojem je Jugoslavija igrala kao zajednička država. Poslije je Švabo podnio ostavku zbog granata u svojem Sarajevu i otisnuo se u Austriju. Ostalo je povijest, baš kao i poništeni gol Edina Džeke protiv Nigerije.

– Ne možemo se stalno izvlačiti i vraćati na poništeni gol. Problem nije bio samo u tome. Nitko se zapravo nije pitao kakvi ti to suci dijele pravdu, i nama i Hrvatskoj. Oštećeni smo i mi i oni i, da je bilo drukčije, možda bismo prošli dalje, a igrači bi bili pošteđeni kritika. Fifa i Uefa moraju se zapitati jesu li ti suci najbolje što imaju, a mi smo uvijek spremni izmisliti milijun razloga zbog čega nismo napravili dobar rezultat. Postava momčadi bila je takva kakva je bila, a Safet je pokušao odgovoriti na njihovu igru tom postavom, ali nije uspio. Nije ta Nigerija bauk i trebalo je i igrače u to uvjeriti, ali očito je da to nije uspjelo – kazao je Švabo, koji je na prijedlog da usporedi ispadanje BiH i Hrvatske sa SP-a samo dodao:

– Sve što sam rekao za BiH, samo preslikaj na Hrvatsku. Isti je to problem. 

>> Sušić: Nikada nisam želio otići, spreman sam i dalje voditi BiH