Osim o pristojnoj formi, ne znamo ništa o političkom sadržaju koji nudi Kolinda

Jedna, umalo ne napisah “naša”, jer točno bi bilo reći “strana banka s velikim udjelom na hrvatskom tržištu”, reklamira u zadnje vrijeme zgodnu ponudu pod nazivom “vremenski trezor”. Omogućuje korisnicima da do rujna, kada se trezor zatvara, donesu neku uspomenu, svjedočanstvo vremena, dragocjenost manjih dimenzija, koje će banka pohraniti na cijelo stoljeće i za sto godina, kad se trezor opet otvori, uručiti osobama koje budu posjedovale certifikat. Teško je i zamisliti što će od stvari koje se nama danas čine normalnima 2114. šukununucima izgledati neobično, egzotično, glupo ili dragocjeno. Današnjim mladima to je već i ručni sat, kao neekonomična sprava sa samo jednom funkcijom. Svatko tko je navršio izvjesne godine vjerojatno je već imao iskustvo nehotičnog vremenskog trezora, tj. situacije kad nađemo nešto što smo davno zagubili, a što nam s vremenskih odmakom, kad ga pronađemo, baci novo svjetlo na promjene koje su se dogodile.

Nedavno sam, prekopavajući za potrebe nastave jedno izdanje Danteova “Čistilišta”, našao u njemu umetak Večernjeg lista iz 1995., objavljen nakon parlamentarnih izbora, s detaljnim prikazom novog saziva Sabora. Tada sam, kao tinejdžer, ta četiri lista nehotično ostavio u knjizi koju dugo nisam otvarao jer sam poslije nabavio bolja izdanja. Iz mog brucoškog “Čistilišta” mi je, nakon dva desetljeća, zabljesnula svijest o tužnoj dekadenciji hrvatske političke scene u posljednjih 19 godina. Čitajući danas stari Večernjakov prilog, prije svega iznenađuje kvaliteta sastava Sabora iz 1995. u usporedbi s današnjim. I u redovima tada vladajućeg HDZ-a, i u redovima oporbe, prevladavali su ljudi koje se, bez pretjerivanja, moglo označiti starinskim izrazom “krema društva”. Nije riječ samo o titulama, tj. činjenici da su u Saboru sjedili akademici, sveučilišni profesori, istaknuti umjetnici, gospodarstvenici, dokazani ljudi u svim granama suvisle ljudske aktivnosti, već prije svega o tome da su tadašnji zastupnici HDZ-a, SDP-a, HSLS-a i drugih stranka, većinom bili javnosti prepoznatljive osobe, s imenom i prezimenom, stavom, političkim mirisom i okusom. Bez pretjerivanja, i uz čast izuzecima, može se reći da je tadašnji sastav Sabora bio tri koplja iznad današnjeg.

Što se iz toga može zaključiti? Zašto je došlo do dekadencije političke klase? S jedne strane radi se o globalnom fenomenu jer je sfera ekonomije progutala sferu politike, pa prava moć, a s njom i jaki igrači, sve manje sjede u parlamentima i vladama, gdje su ih zamijenili bezlični činovnici. Davne 1995., kad sam pohranio Sabor u Čistilište, bilo je nezamislivo npr. da ministar vanjskih poslova Austrije može biti mladić od 27 godina koji izgleda kao da mu je 17.

Na stranu globalne tendencije, u Hrvatskoj se čini da je to srozavanje političke klase rezultat logike po kojoj i danas funkcioniraju stranke. Na počecima višestranačja, kad su se tek osnivale, u stranke su ulazile jake osobnosti. S vremenom je mehanizam i unutrašnja logika malih (post)komunističkih partija činila svoje. Stranke su se punile bezveznjacima kojima je partijsko laktarenje i poslušnost bila glavna referencija pa kao rezultat toga dobijemo danas pun sabor anonimusa, pukih dizača ruku prema naputku stranačkih šefova. Tendencija se s vremenom prelila i na Vladu, u kojoj imamo tipove koji, izvan partije i politike nisu radili ništa, a ministarski mandat im dođe kao stažiranje, tijekom kojeg se malo praksiraju na narodu za valjda ozbiljnije buduće poslove.

Dekadencija Sabora i figure saborskog zastupnika mogla bi se zaustaviti promjenom izbornog zakona. Taj možda najveći dugoročni problem hrvatske demokracije uvidjela je, i još jednom se pokazala kao najozbiljniji novi politički akter u Hrvatskoj, ekipa okupljena oko Željke Markić. Najavili su pokretanje referendumske procedure kojom bi se uvelo preferencijalno glasovanje kao model i za parlamentarne izbore. Ta inicijativa mogli bi konačno donijeti promjenu političke paradigme u Hrvatskoj. Česti prigovor kako se još uvijek sve naše stanke ponašaju kao male komunističke partije u kojoj se ulizuje nadređenom, a gazi podređenog, i u kojem nema inicijativa odozdo, već partijski vrh vedri i oblači, moguće je potkrijepiti brojnim primjerima iz svih stranaka. Fokus nije na individualnoj kvaliteti i prepoznatljivosti kandidata, radu i dokazivanju u bazi, već na milosti partijskog šefa koji kroji listu, a time i primjenu volje birača. Preferencijalno glasovanje, uz umjereno smanjivanje izbornog praga značilo bi više demokracije i odgovornosti. Ovako nekoliko ljudi skroji izbornu ponudu izvan koje nema prelaska praga i stvar se čini unaprijed izrežirana. Na koncu biramo između dvije redateljske opcije istog ili sličnog filma ili, ako je to zgodnije zamisliti, prelijevamo istu limunadu između dvije veće i nekoliko manjih posuda. Nova inicijativa izazvala je do jučer nezamislivu potporu Željki Markić nekih liberala koji su je donedavna sotonizirali jer su imali drugačiji stav o eksperimentiranju s institucijom braka, kao i znakovito kmečanje gongovaca.

Ako se referendum o preferencijalnom glasovanju i diskusija oko njega ozbiljno zahukta, a Željka Markić i šire prepozna kao najjača osoba izvan postojeće oligarhije i uhodanih shema, njena spominjana predsjednička kandidatura postaje puno ozbiljnija priča. Ako do nje dođe, bez obzira na to pobijedila, prošla u drugi krug ili ispala u prvom, ta kandidatura i teme koje bi otvarala uzburkala bi političku scenu i otvorila ponešto drugačije perspektive i za parlamentarne izbore. Ako stvari krenu u tom smjeru, konzervativna, demokršćanska opcija dobila bi autentičnog predstavnika, što je za artikuliranje političke scene dobro, kao što bi bilo dobro da autentično lijevo hrvatsko biračko tijelo dobije svoga Ciprasa, a ne da se svaki put zadovoljava najnovijim SDP-ovim disidentima.

Inače predsjednička kampanja odavno traje. Započeo ju je Ivo Josipović, koji po nekima nikada nije ni prekinuo onu započetu 2009., pa ga zlobnici zbog fokusiranosti na vlastitu popularnost prozvali Rejting Efendija. HDZ kao trenutačno najjača oporbena stanka napokon je i službeno odredio kandidatkinju – Kolindu Grabar Kitarović. Mediji inače neskloni HDZ-u, znakovito joj već tjednima rade kampanju. Prema većini medija kampanja je već svedena na sraz Josipović – KGK. Ostavlja se dojam da je Grabar Kitarović sudbinski bila predodređena za kandidaturu iako, osim o pristojnoj formi, ne znamo ništa o političkom sadržaju koji nudi. Neprihvatljivo je bilo predugo vagati između činovničkog mjesta u NATO-u i kandidature za predsjednicu hrvatske države. To ili hoćeš ili nećeš, taj žar i želju imaš ili nemaš. Proteklih se tjedana imao loš dojam kao da se KGK dvoumi između dva radna mjesta u službi američke administracije, jednog sigurnog i jednog važnijeg, ali neizvjesnog. Sada će se morati brzo odrediti prema bitnim političkim temama, od “realnih” do simboličnih. Glas američkog igrača koji je prati ne mora biti negativan, ali se, upravo zato, ona mora jasno odrediti i o nezgodnim “američkim” temama, od Ukrajine, preko stanja u Iraku i Libiji danas, pa sve do za Hrvatsku najvažnijeg, a to je političko eliminiranje Hrvata u BiH koje je aktivno podupirala američka administracija, a o čemu slutim da bi moglo biti prijepora. Ono što je sigurno jest da bismo mirne duše danas u vremenski trezor mogli pohraniti predviđanje da će politička jesen biti vrlo burna i da će, ako novi referendum prođe, puno toga biti drugačije, a već predsjednički izbori odigrani unutar bitno drugačijih koordinata nego što ih kreiraju mediji danas.