Predsjednik Vlade Zoran Milanović i ministar financija Boris Lalovac proteklih tjedana iz teškog oružja tuku po bankama tako da se ponečeg od onoga što su ispalili ne bi posramili ni članovi pokreta Occupy Wall Street. A na početku mandata ove vlade, prije samo tri godine, vođenje boja s bankama bila je prilično marginalna, pa čak i utopijska tema.
Tako je u travnju 2012. tjednik Forum ugrabio priliku da sedam dana od objave vijesti o prvoj kolektivnoj potrošačkoj tužbi izađe s ekskluzivnom pričom o tomu što, kako i zašto traži udruga Franak, pri čemu je odvjetnica Nicole Kwiatkowski kao potpisnica hrabre tužbe uspoređena s američkom heroinom ekološkog pokreta Erin Brockovich. Odvjetnica je na novinarsko “ki bi da bi” ustvrdila kako se u slučaju pobjede nad bankama više nikad ne bi moglo dogoditi da vam kući posve neočekivano, temeljem internih akata banke, stigne obavijest: “Digli smo vam kamatnu stopu!”.
"Pet minuta slave"
Pa čak i kad je samozatajni sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Radovan Dobronić prihvatio tužbeni zahtjev Potrošača protiv osam banaka, analitičari u vodećim medijima to su pripisivali njegovoj potrebi “za pet minuta slave” te su davali katastrofične najave o tomu kakva bi kataklizma mogla zateći banke postane li presuda pravomoćna. Potpredsjednik Vlade Branko Grčić tada je navukao gnjev pravdoljubivih jer je rekao: “To nam ne može ići u prilog, posebno u situaciji kada je dostupnost kredita jedan od ključnih aspekata za oporavak gospodarstva.”
Premijer je tada tumačio kako su ljudi vrlo često spremni prečuti bitnu informacije kad pregovaraju s bankama i da nisu bili izmanipulirani i prevareni. Predstavnici banaka tada nisu imali potrebu izlaziti u javnost jer su i vlast i mediji govorili u njihovo ime. Govorilo se o milijardama kuna odštete koje će uništiti bankarski sustav budu li banke primorane nadoknaditi preplaćeno, a danas i sam ministar financija argumentira: “Ako jedna poslovna banka može u svojim bilancama otpisati četiri milijarde kuna kredita, mogu i prema građanima provesti jedan dio otpisa".
Uživajte do izbora
Nedavno je Novi list objavio da su vodećim menadžerima šest banaka u deset kriznih godina isplaćene plaće, bonusi i nagrade od oko 1,7 milijardi kuna. Da nije bilo tužbe, i presude suca Dobronića, bez obzira na to što onaj dio koji se odnosio na valutnu klauzulu nije pravomoćno potvrđen, već samo dio koji se odnosio na jednostranu promjenu kamatne stope, država, a onda ni banke, ne bi promijenili stajališta o problemu švicarskog franka. Koliko je politički unosna uloga borca protiv banaka, postalo je očito s uspjehom predsjedničkog kandidata Ivana Vilibora Sinčića, koji je bez ikakve podrške medija upozorio političku elitu da narod cijeni suprotstavljanje bankarskim moćnicima.
Da svega toga nije bilo, ni premijer se ne bi hvalio što je osobno on učinio političkom intervencijom u dvostrani ugovorni odnos, koliko god to bila socijalno neselektivna i ustavnopravno oboriva mjera, što je uoči izbora najmanje važno. Ni ministar financija ne bi dobio priliku pružiti nadu osiromašenima govoreći da nismo u 18. stoljeću da nam život prođe u dužničkom ropstvu, prozivanjem banaka da preuzmu svoj dio tereta krize te govoreći o šest godina recesije u kojoj država, tvrtke i građani grcaju u dugovima dok bankarski sektor “živi na Marsu (...) i ima goleme profite”.
Osiromašeni, uživajte u slatkorječivosti do izbora!
>>Nismo u 18. stoljeću da život prođe u dužničkom ropstvu
>>Lalovac žestoko po bankarima: Očito je krenuo 'lov na crveni oktobar'
Nikakve socijalne mjere neće njima pomoći u osvajanju još jednoga mandata. Tu su bitku već izbgubili :)