Radijskim eterom i televizijskim ekranima caruju takozvane kontakt-emisije. Njihova je formula jednostavna: dovedu se dva-tri gosta, zada im se kakva politička tema (a sve su teme u nas političke), pozovu se gledatelji odnosno slušatelji da se i sami uključe sa svojim mišljenjima, a onda se udari u diskusiju. I, urednici mogu biti sigurni u uspjeh: naši ljudi prate te razgovore kao očarani. A što se to njima najviše sviđa u takvim raspravama?
Jesu li to informacije što ih ondje dobivaju, ili možda argumenti sudionika, ili vještina novinara koji cijelu stvar vodi? Ni govora. Slušatelji odnosno gledatelji najviše u tim emisijama vole emocije. Najdraže im je kad sudionicima udare suze na oči, kad im pukne glas, a ako se još i počupaju, puna šaka brade. To se najbolje vidi onda kad se publika stane javljati u program. Tada se ne možete načuditi koliko su intenzivni osjećaji nekih ljudi prema osobama iz javnog života. Kad čujete taj ton, kad odvagnete te riječi, kad osjetite tu ljubav i tu mržnju, postaje vam jasno da nešto nije u redu. Jer na javne stvari zapravo na politiku i političare naš svijet troši emocije koje su inače, u normalnoj situaciji, rezervirane za bračne drugove, za djecu i roditelje, a u najgorem slučaju za prijatelje i susjede. Kao da su tim slušateljima političari rod rođeni, kao da će s njima život provesti.
Emisije toga tipa postoje i u dugim zemljama, ali sumnjam da se igdje ljudi oko njih toliko emocionalno angažiraju kao kod nas. Ta naša specifičnost mogla bi imati jedan od dva uzroka. Prvo, možda naši ljudi vjeruju da se uz pomoć osjećaja u politici i uopće u javnom životu može nešto veliko postići. Smatraju: ako oni sami ili tko drugi istrese iskreno i zapjenjeno sve što mu je na duši, stvari će se sigurno promijeniti. Drugo, moguće je da smo mi silno otuđeno drušvo, čim u nas ima toliko ljudi koji nemaju koga ni voljeti ni mrziti, nego svoje najbolje emocije daju političarima i drugim likovima s naslovnih stranica.
Ali, moguće je isto tako i da je posrijedi nešto sasvim treće. Jer, te emocije što ih izazivaju diskusije na radiju i na televiziji zapravo nisu prave emocije. One su izazvane umjetno, da bi se ljudi malo smijali i plakali uvjetno i terapijski, a bez ikakvih pravih posljedica. To pak zvuči nekako poznato. Gdje imamo istu takvu situaciju? Dakako, u sapunicama. I ondje sve kipti od emocija, i ondje se identificiramo s likovima, ali to na naš stvarni život nema nikakva utjecaja. Ili bar mi mislimo da nema. Jer, gledajući dugo takve priče, čovjek počinje rezonirati na njihov način, počinje mu se činiti da na svijetu i nema ničega drugog. Zato većina naših ljudi doživljava i zbilju i sebe u toj zbilji kao sapunicu. A ta je pojava svakako važna i za društvo u cjelini. Predlažem da se o njoj napravi neka kontakt-emisija.