Osjetio sam kako mi liječnici vade srce i čuo ih što govore

Od kraja svibnja ove godine u grudima 56-godišnjeg Branka Nikolića iz đakovačkog prigradskog naselja Kuševca kuca novo srce i to 20-godišnjeg mladića koji je tragično stradao u prometnoj nesreći.

Iako se tuđe srce ne dobiva svaki dan, njegov je slučaj jedinstven po tome što je u nekom stanju polusvijesti pratio cijeli tijek operacije. Ni sam ne može objasniti kako, ali je za vrijeme operacije čuo sve što liječnici govore. Tako je i doznao od koga potječe srce, što inače ni u kojem slučaju nije moguće doznati.

Naime, smrt mladog bića iz okolice jednoga primorskog mjesta označila je početak novog života čovjeka čije srce je radilo sa samo 14 posto kapaciteta - toliko da jedva diše. Sve ostalo bio je za Branka Nikolića nepremostiv napor. Posljednje tri, četiri godine osjećao je umor, slabost, otjecanje nogu... Dijagnoza nije bila ohrabrujuća - srce je toliko oslabilo da su liječnici preporučili transplantaciju. Od siječnja je tako onemoćao da ni stubu nije mogao zakoračiti.

Ili presađivanje ili groblje
– Mogao sam birati ili presađivanje ili groblje. U KBC Dubravi doktor mi je rekao da će, ne nađe li se uskoro donator, organi otkazivati jedan za drugim i u roku dva, tri mjeseca bio bi kraj – prisjeća se. Poslali su ga kući da čeka donora. Polovicom svibnja stanje mu se jako pogoršalo. A onda je 27. svibnja zazvonio telefon.

Samo da se pomolim
Iz KBC Dubrava pitaju mogu li odmah doći u bolnicu, pronađeno je srce za njega. – Čim sam stigao oko 21.30 sati, počele su pripreme. U jedan sat poslije ponoći, 28. svibnja, sve je bilo spremno za operaciju. Zamolio sam samo da se pomolim. Zahvat je trajao punih sedam sati. Navečer sam se probudio s tuđim srcem, a 29. dan sam pušten kući i zasad se dobro osjećam – prepričao nam je ponovno rođeni Kuševčanin. Kada je, malo se oporavivši, ispričao što je doživio, liječnici su ostali u čudu. Potvrdili su svaku svoju izgovorenu rečenicu.

Osjetio sam kada su mi razrezali grudni koš, čuo kada su rekli “koliko je”, misleći na moje srce koje je bilo golemo, osjetio sam taj trenutak odvajanja moga srca i kada su me spajali na novo srce.

Čuo sam riječi “baci to tamo”, kada su odbacivali izvađeno, ime bolnice iz koje kreće donirano srce... Osjećao sam pri tom vrlo slabu bol i mislio: “Bože, jesam li mrtav ili živ”. Mozak radi, a ne može se pomaknuti ni jedan dio tijela – ukratko je pacijent opisao svoje stanje tijekom operacije.

– Čuo sam zvuk pile kojom su mi razrezali grudni koš, osjetio kako ga razvlače, nekakvu tupu bol koju ne mogu opisati kada su odvajali moje srce, kao i kada su spajali novo. Isto tako, osjetio sam i ponovno zatvaranje grudnog koša.

Čuo sam liječnika kako je rekao “ponovi na 6”, a to je značilo na šestom rebru koje nije do kraja prosječeno, zatim riječi “raširi, ne stane”, “joj, koliko je”, “stavi to tamo”, zatim ime bolnice iz koje je krenulo moje novo srce, potom “došli su do Lučkog”...

Neke sam riječi čuo razgovijetno, a neke nisam. U nekom čudnom stanju imao sam osjećaj kao da čujem laganu glazbu, vidim blagu svjetlost i svjetlucanje, poput zvjezdica.

Kasnije mi je doktor rekao da je anestezija bila u redu, no, prepričao mi je sličan slučaj kad je pacijent doživio izvantjelesno iskustvo - on je izišao iz svoga tijela i izvana pratio operaciju koju je liječnicima kasnije potanko opisao. Duboko vjerujem da postoji Bog i ako čovjek izgubi bitku s vjerom, izgubio je i sa svakom bolešću – nastavio je Nikolić. Iako zna tko je donor, iz obzira se ne želi javiti njegovoj obitelji.

– Za preminulog mladića pomolim se i zapalim svijeću, ali bih se teško odlučio za susret s obitelji. Ne znam kako bi reagirali. Velika je njihova gesta i svakome bih preporučio da donira organe i tako spasi nečiji život. I sam bih to učinio da mogu – poručio je Kuševčanin s novim srcem, ne propustivši uputiti veliku zahvalu i dr. Igoru Rudežu koji ga je operirao.

Zahvalio je i dr. Željku Sutliću i dr. Jozici Šikić na velikom zalaganju. Svoje neobično iskustvo više nije istraživao. Uvjeren je da je to Božje djelo.

Pacijent je bio u “plitkoj” anesteziji
– Ovakvi događaji nisu povezani s podsviješću bolesnika. Ako pacijent za operacije čuje što se događa u dvorani, ako nešto osjeća, to znači samo jedno – da je bio u tzv. plitkoj anesteziji, a to se može dogoditi iz dva razloga: ili je anesteziolog pacijentu dao nedovoljnu dozu anestetika ili je zbog ubrzana metabolizma u jetri u pacijenta nastala i ubrzana resorpcija lijekova, a anesteziolog pri tome nije obraćao pozornost na znakove koji upozoravaju na to da pacijent nije u stanju bez svijesti – komentar je prof. dr. Ine Husedžinovića, predsjednika Stručnog društva za anesteziju i pročelnika Zavoda za anesteziju i reanimaciju u KB “Dubrava”.

Ističe također da je glavni zadatak anesteziologa da čuva i zaštiti pacijenta za operacije. Zaštita pacijenta podrazumijeva da ne smije trpjeti bol, da ništa ne osjeća te da se nakon operacije ne sjeća ničega iz operacijske dvorane.

– Anesteziolog mora pacijenta koji ide na operaciju uvesti u stanje bez svijesti. To je duboka anestezija, a cilj je, dakako, da se to dogodi čim dobije lijekove. U standard anesteziološke struke spada i to da se operateru omoguće idealni uvjeti za rad u vremenu koje mu je potrebno da bi obavio operacijski zahvat – kaže prof. Husedžinović.