Oskudica i bogatstvo malog škoja

Dozlogrdilo vam je rezerviranje mjesta na plaži, stiskanje po kaletama dok razgledavate znamenitosti i zakrčene ulice i parkirališta po velikim turističkim središtima? Dođite na mali otok! Hrvatska ima 50-ak naseljenih otoka, od kojih se u školi uči prvih 15-ak, a stranci znaju za 5 ili 6. Mali otok je daleko i put do njega je kompliciran i skup, zato ondje nema turizma. Ima do njega brod jednom dnevno, ima i katamaran, ali nema uvijek trajekt, i zato mali otok ne može doživjeti desant nomadskih skakavaca.

Na mali otok dolaze ljudi koji su ondje rođeni, jer ih s njim veže neraskidiva privrženost podrijetla, zatim dolaze njihove obitelji i poneki prijatelj, a sve to skupa nije puno. Osim njih ponekad zabasa kakav potpuni furešt, i potom se nastavi vraćati, zarobljen u tom svijetu malenom poput onih snježnih staklenih kugli. Na malom otoku nije nemoguće iznajmiti apartman, ali to su uglavnom kuće sagrađene za obitelji, koje su se rasule po svijetu pa više ne dolaze, a vlasnici su vremešni i zapravo im se ne da bakćati s turistima. Kiosk na otoku nemaju, ali imaju butigu, minijaturnu, natrpanu kao što je šipak krcat košticama, u kojoj ćete naći najnužnije i vrlo malo preko toga. Jer mali i daleki otok nije gostoljubiv za život, onamo se svaka stvar mora donijeti izdaleka i potom brižno čuvati jer se ne može lako zamijeniti. Ljudi su ondje nekad živjeli od ovaca, maslina, krumpira, poneke ribe i vode koju su skupili u gusternu, a zadugo je jedina tehnološka novina bila plinska boca. Stariji ljudi ondje brane djeci bacati kamenje u more jer se boje da će ostati bez svojeg otoka. Uostalom drugih ljudi osim starijih i nema jer su se nakon Prvog rata otočani odselili u Ameriku, nakon Drugog na kopno, a nakon Domovinskog ostali su samo penzioneri.

Nekad je otok bio pun ljudi, s mnoštvom djece, bose, gladne i žedne. Danas ima rivu, malu marinu za jedrilice u prolazu za Kornate, nekoliko konoba za putnike s tih jedrilica, pristanište za brodove i trajekte i lijepu asfaltiranu cestu – ali živost traje od lipnja do rujna, a potom ondje ostane stisnuto nekoliko desetaka ili stotina nonića i nona, da po zimskim južinama i proljetnim burama pretresaju prošlost. Hrvatski jezik zovu „frvaski zaik“, a od njihova lijepog i osebujnog govora može se tu i tamo uhvatiti tek poneka riječ, što će uskoro zauvijek zamrijeti.

Svijet velikog otoka, poput Raba, opisali su u romanima Slobodan Novak i Zoran Ferić, a svijet maloga Renato Baretić u „Osmom povjereniku“. To je svijet pun bizarnosti i proturječja. Na rivi možete sresti stare koji su bili u talijanskom logoru kao djeca ili pak bili krizmani u El Shattu – o čemu im je potvrdu šapirografirao Narodni odbor na poleđini omota od doniranog šećera – ali i mlađe koji su u Domovinskom ratu izgubili nogu. Dok na kopnu plaćaju mise za Pavelića, ovdje plaćaju za Tita; održavaju partizanski spomenik i pjevaju vrlo lijepu glagoljsku misu; imaju ranoromaničku crkvu rijetkog okrugla oblika, a za novu je netko mislio da će joj pročelje najprikladnije uresiti s nekoliko rupa od metaka. Još su donedavno bili živi stričevi i strine sa Sutjeske, a sada se 5. kolovoza izvjesila državna zastava na brdu s kojeg su brodove u prolazu motrili još Liburni i Bizantinci. Toliko su daleko da su sačuvali pradavni običaj biranja kralja, čemu su u zadnje vrijeme pridali skijašku utrku na kojoj biraju kraljicu.

Gotovo nijedan problem ondje se više ne može riješiti. Svi su automobili na otoku prastari, hrđavi i neregistrirani. Smeće se za sezone jedva prikupi i nekako pošalje na kopno, bez ikakve pomisli da bi se sortiralo ili recikliralo. Županija je dala koncesije za bove na koje se mogu jedrilice privezati, ali oni ondje prazne svoje zahode i zagađuju more deterdžentima bez ikakva nadzora. Turisti po mocirama voze bicikle, pa čak i motore, i nekažnjeno ih uništavaju. Otpadni materijal od gradnje baca se uz cestu, smetlište nepodnošljivo smrdi, željezarija je zatvorena usred ljeta jer nema tko raditi, protok podataka s interneta šepa, a i nadbiskup sve teže nalazi kandidata za župnika; teško je kupiti ribu, ali prodaju se modeli jedrenjaka. Na malom otoku sve visi o niti, i snabdijevanje, i liječenje, i posljednja pomast.

Temeljno svojstvo kapitalizma je proturječnost: on ispunjava sva svoja obećanja, ali ih tim ispunjenjem i poništava. Želite li se brzo i slobodno kretati? Evo vam automobili i autoceste! Želite li se kvalitetno liječiti? Evo vam vrhunske bolnice i inovativne terapije! Želite li biti informirani? Evo vam Internet! Želite li se stalno rehidrirati? Evo vam plastična boca puna vode! A onda se nađete zatrpani plastikom, na autoputu upadnete u 50-kilometarsku kolonu i milite 30 na sat, u bolničkoj čekaonici shvatite da ćete doći na red nagodinu, na internetu uvidite da biste trebali tri života da pročitate vijesti od jednog jedinog dana, a da je odvajanje laži od istine nemoguće. Kolaps je situacija u koju nas kapitalizam nužno vodi – kolaps prometa i infrastrukture, kolaps obrazovanja i zdravstva, kolaps informiranja i turizma.

Želite li se kupati na divnim plažama i vidjeti nešto lijepo? Dođite u Dubrovnik!

Da nas kapitalizam uništava upravo time što nam ispunjava želje, bio je primijetio Ivan Ilich, austrijski isusovac i filozof hrvatskog porijekla. On je uočio i da bogati uživaju svoje bogatstvo baš u tome što izbjegavaju zagušenje u koje upada obična raja. Putuju helikopterom, liječe se u privatnoj bolnici, ljetuju na vlastitom otoku. Mali hrvatski škoj svijet je oskudice gdje slomljeni ključ u bravi, razbijen prozor ili pokvaren hidrofor predstavlja pravu dramu. Ali taj škoj predstavlja i bogatstvo, a ono si mogu priuštiti obični ljudi. More je prozirno, vjetar pun glasova, zvijezde brojne, maslinovo ulje slatko i gusto, cvrčak neumoran, brežuljci zeleni, a kad se na kupanju skupi 30 ljudi, to je već gužva.