Simpatična drugarica iz DORH-a nakon Mamićeva oslobađanja, a obrazlažući zahtjev za jednomjesečno Mamićevo pritvaranje, kao argument, između ostalog, navela je i da je uvrede slične onoj vezanoj za Jovanovića izgovarao i prije.
Ni okom nije trepnula što je u jadnoj argumentaciji zapravo priznala da DORH ne radi svoj posao ili ga radi selektivno. Osim toga, uspjela je otvoriti ključno pitanje za ovu državu i društvo: kada i gdje u Hrvatskoj počinje govor mržnje? Ne treba iznova prepričavati što je sve Mamić poručio Jovanoviću.
Uostalom, Mamić je u cijeloj priči posve sporedan lik, tek personalizacija kolektivnog primitivizma koji ovdje vlada, a ne njegov uzrok ili prapočetak. Ali vratimo se suštini koja se vrlo jasno iskristalizirala u već spomenutom pitanju i koja je zbunjujuća zbog nekoliko stvari – je li u ovom slučaju brzu reakciju države motiviralo to što je Jovanović navodno Srbin ili to što je navodno ministar? Bi li bez ministarskog statusa i srpskih koordinata sve još jednom završilo tek u prigodnim džinglovima na internetu? Ovako je došlo do pritvora, cijela se zgroženo licemjerna javnost digla na noge, DORH se prisjetio svojih mehanizama i odlučio stati na kraj verbalnim atentatima iz maksimirske šume.
Moglo se čuti i da je hrvatska država pokazala snagu, odlučnost i pravednost, a meni je osobno samo pojačala stav da se njezinim mehanizmima šačica odabranih služi prema vlastitim suspenzivnim pravilima. Jer, ako postoji pravda, ona bi trebala postojati za sve, svugdje i uvijek. A nije tako. Nimalo nije tako. U čemu je to Jovanović bio u drugačijem i težem položaju od, recimo, kolegice Eibl ili kolega Flaka i Šipsa koje je Mamić također divljački napao?
Gdje je tad bila država da zaštiti od govora mržnje ljude koji su pred kamerama, mikrofonima i desecima svjedoka bili izvrijeđani do te mjere da i danas još zvoni okrutnost upućenih im riječi zbog kojih bi se plavi salon, da itko ima srama, trebao zvati crveni sobičak. Nakon svih izrečenih prijetnji, psovki i uvreda vraćam se na početno pitanje i konkretiziram ga – počinje li govor mržnje u trenutku kad ti netko opsuje majku ili oca ili tek kada uz njih prisloni pridjev hrvatski, srpski? Ako je suditi prema uvriježenoj praksi, u Hrvatskoj vas nitko od jezika mržnje ne namjerava zaštititi ako mržnja nije jasno i neposredno nacionalno definirana.
Zaštititi me kao čovjeka, kao osobu, ime i prezime, bez obzira na to jesam li ili nisam nacionalno primjetan očito predstavlja čudesni iskorak u pravcu društva pravednosti. Ne mogu pasti na koljena pred pravosuđem zato što im je trebalo 20 godina da pokušaju ukrotiti tek jednu kockicu primitivizma u nas. Jer od poruke koju su sada poslali uhićenjem puno je snažnija poruka koju su slali svih ovih godina, a koja se svodila na jednostavnu i razumljivu gestu toleriranja začudnog primitivnog kontinuiteta. Kada je tome tako, ni pravosuđe pa ni cijela država, dva navodno neovisna aparata, ne mogu biti drugo no dijelovi istog primitivnog standarda kojima su psovka, uvreda i prijetnja razumljive i same po sebi logične odlike “sile u rukama vladajuće klase”.
Moć se ovdje uvijek prikazivala nasiljem, nikad plemenitošću, poniznošću, služenjem. Trebalo je u startu zastrašiti i na vrijeme ubiti svaku nadu da će biti drugačije i da uopće smije biti drugačije pa nam je primitivizam postao društvenim poretkom. Moja, ali i svačija druga majka mogla je biti psovana do mile volje jer je to, simpatično bi se ustvrdilo, postalo dijelom folklora, a protiv tradicija se, je l’, ne može. A vidi ti utjehe da vam nitko ne smije psovati majku hrvatsku! Ja želim da nitko ne smije nikoga psovati pa tako ni ničiju majku kao majku, kao ženu, kao osobu i kao elementarni život. Njihovo hrvatstvo, srpstvo, slovenstvo ili što već posljedice su nesretnog slučaja da su se rodile ili su nas rodile među nama takvima.
Tek kada se civiliziranost u ophođenju bude mjerila izvan svakog konteksta političke korektnosti, osim korektnosti same, onda nam država neće ni biti potrebna. Jer primitivizam se ne može potući mehanizmima koje sam primitivizam koristi za ekspanziju. On se može potući jedino neprekidnom borbom za ispravne vrijednosti bez obzira na to koliko se one u pojedinim trenucima činile anakronim i smiješnim, bez obzira na to što će primitivci pristojnost shvaćati kao slabost. I zato država u ovom slučaju nije pokazala ništa drugo nego da je doslovni pokrovitelj primitivizma, njegov selektor, odgajatelj i rasadnik.
Čim si netko uzima pravo gradirati mržnju, gradirati uvredu, znači da si ostavlja diskrecijsko pravo biranja i krivca i žrtve. U prošlom se sustavu šovinizam definirao kao situacija kada se Hrvati i Srbi mrze više no što je to normalno. Je li “slučaj Jovanović” za državu bio baš to, mržnja koja je tek za nacionalno-dužnosničku dlaku iskočila iz prihvatljive i samorazumljive normale psovanja pa smo se svi našli u čudu. Dok su Eiblova, Šips i Flak bili psovani u duhu tisućljetne tradicije i kulture kojom se diči ovaj napaćeni narod.