Osnivač fašizma osvojio Rijeku, pokušao napasti i Split

Na strmim obroncima glacijalnog jezera Garda, u šumi čempresa i borovine u koju su presađene afričke palme, kao fatamorgana ukazuje se pramac jednog divovskog ratnog broda. Koji je kolos digao u brda oklopni krstaš od tri tisuće tona, naoružan sa četiri topa od 152 milimetara? Nije kolos, nego jedan elegantni talijanski patuljak s cipelom broj 37, čuveni pjesnik Gabrielle d’Annunzio, knez od Snežnika, čovjek koji je u Rijeci izumio fašizam.

Krstarica Puglia prenesena je tu iz ratne luke La Spezija udaljene dvjesta kilometara zračnom linijom, cestom kroz visoke planine na ligurskoj obali. Pretvorili su je u nasukan spomenik talijanskog imperijalizma. Usidrena na brdu, ukrašena krilatim kipovima, uklopljena je u memorijalni park u kojem se ne čuju cvrčci, nego vlada grobna tišina, a uzduh je zasićen gotovo materijaliziranim osjećajem nelagode, kao u gotičkom romanu ili u horor-filmu, gdje bi taj prizor bio popraćen dubokim molovima.

Na brdu iznad broda spomenika diže se sablasna kružna nekropola koja podsjeća na keltske gradine. A na njenom vrhu, na visoku stupu, postavljen je sarkofag tvorca tog neobičnog muzeja ili tematskog parka fašizma, djelo pisca i pjesnika koji je pod Mussolinijevim okriljem ovdje glumio sebe u vlastitom političkom teatru, ovjenčan slavom, ali zapravo lišen slobode i u stalnom strahu za život koji mu je pošteđen samo zato što je pristao da nastupa kao lažni korifej totalitarnog režima.

Fašistički Jurski park

Gabrielle d’Annunzio rođen je sredinom 19. stoljeća u Pescari pod imenom Gaetano Rapagnetta, a umro je ovdje 1938. kao Principe de Montenivoso, pošto mu je kralj dodijelio plemićku titulu, virtualni feud na jednom alpskom vrhuncu u Sloveniji. Leži iza Učke i dominira Kvarnerom. Sa deset milijuna lira koje mu je osigurala vlada u zamjenu za autorska prava na cjelokupna djela, on je sagradio ovaj sablasni zamak, iredentistički Disneyland i nazvao ga “Vittoriale degli Italiani”. To je, dakle, hram pobjede i latinskog ratničkog duha, u kojemu su komemoriraju dva njegova najvažnija pothvata – osvajanje Rijeke i iskrcavanje u Dalmaciji. Danas to više nije državna ustanova jer je za Mussolinijeve vlasti bio sveto mjesto režima i crnokošuljaškog kulta.

U obližnjem gradiću Salo, Benito je pod okriljem Nijemaca osnivao marionetsku državu, Repubblica Sociale Italiana, kad je kraljevina kapitulirala 1943. i vojske prešla na stranu saveznika. Salo i Garda stoga su poput virtualnog Jurskog parka napučeni fašističkim utvarama, jedino što se u ovom civiliziranom okruženju, među milijunaškim vilama malo demodirane rivijere, gdje su kuće imali Katul i George Clooney, virulentne ideje neosjetno gase pa samo tinjaju u polumraku muzeja.

U amfiteatru “Vittorialea” danas nastupa “Buena Vista Social Club”. Ako su Compay Segundo i Ibrahim Ferer i umrli, njegove crvene “Estrellitas de Areito” žive i dalje. A Mussolini je mrtav – ubili su ga komunistički gerilci pod zapovjedništvom druga Tita – dok d’Annunzio spava u tombi na vrhu nekropole, okružen desetoricom avanturista, svojih Sedam samuraja, s kojima je poslije Prvog svjetskog rata zauzeo Rijeku i okrenuo tok europske povijesti. Jedan od njih bio je možda prvi konceptualni umjetnik na svijetu. D’Annunzio je pak najvažniji ideolog XX. stoljeća osim Lenjina, ali tu njegovu povijesnu rolu gardonski “fašistički lunapark” Vittorialea više skriva, nego otkriva.

No zašto se u Vittorialeu našao i oklopni krstaš “Puglia” tek nešto manji od “Galeba”?

Pripadao je “Oceanskoj eskadri” talijanske flote i 1905. sudjelovao u gušenju Bokserskog ustanka u Kini. Deset godina krstario je zatim po Pacifiku poput ukletog svemirskog broda “Enterprise” iz “Star Treka”, a zatim je doplovio u Crveno more i ondje u prvom talijansko-turskom ratu 1912. kod Akabe potopio jednu otomansku topovnjaču. No spomeničku apoteozu u vrtu gardonske vile pretvorene u muzej talijanskog kolonijalnog iredentizma nije zaslužio uspjehom u toj uvertiri Prvog svjetskog rata, što je rezultirala talijanskom okupacijom Libije i grčkih Dodekaneza, nego zbog jedne naizgled nevažne epizode koja se dogodila – u Splitu... Najvećom se, naime, glorijom ovjenčao sudjelovanjem u događajima na našoj obali, kojih se ovdje nitko ne sjeća, jer im nema traga, ni spomena. Ne postoje svjedočanstva, članci iz domaćih novina, knjige, pjesme, kipovi ili muzeji. Dok se uspomene na talijanska herojska djela, osvajačke pothvate ili manifestacije grube sile, njeguju s pompom, komemoriraju remek-djelima arhitekture te ukrašavaju velebnim ostvarenjima dekorativne umjetnosti pa se od renesanse tako stvara talijanski “imaginarni muzej”, permanentni festival kulture i velika piramida civilizacije, kod nas sve padne u zaborav, a mutna sjećanja i neartikulirana memorija izazovu mučne frustracije, koje se uvijek iznova manifestiraju na izborima, u četvrtoj i petoj izbornoj jedinici... Barbarstvo se protiv zaborava bori mitologijom, nepreciznom usmenom i narodnom predajom, a civilizacija nastaje kreacijom umjetničkih djela koje na podjednak način mistificiraju iste događaje!

Kakva se to silna junačka djela pripisuju d’Annunziju da mu je zahvalni talijanski narod morao podići takav hram u rajskim vrtovima Trenta i Gardonije?

Pozivao na rat protiv Germana

Gaetano je bio sitan momak tanke kosice kojega su još kao dijete zbog tog anđeoskog izgleda počeli zvati Gabriele. Rodio se 1863. u Pescari, gdje mu je otac bio gradonačelnik, podrijetlom s dalmatinske strane Jadrana. Vidjelo se odmah da je dečko silno nadaren pa su ga poslali u ugledni konvikt u Pratu gdje je bubao latinski, a već je sa šesnaest godina izdao knjigu versa, u kojoj je brutalno ismijao vodećeg manirističkog pjesnika svoga doba i dodao nekoliko svojih prijevoda klasike iz kojih se vidjelo – iz njega progovara danteovska muza, to je hrizostom koji neviđeno vlada književnim jezikom! Upisao se na Sapienzu u Rimu, ali je batalio školovanje i stao pisati za novine, te zanosno veličati iredentizam. Italija je tada bila nova-novcata zemlja, sklopljena od različitih dijelova i proglašena u Rimu 20. rujna 1970., poslije Garibaldijeva oslobodilačkog i revolucionarnog rata, koji je završio kako sve revolucije završe – uvođenjem čvrste ruke, investiturom kraljevske vlasti. Sila iza trona bio je grof Cavour, koji stvara osnove moderne, liberalne, kapitalističke države. A u ono doba, svaka pristojna europska zemlja koja je reflektirala na položaj makar i najmanje velesile, morala je priskrbiti kolonije, prekomorske teritorije. Pretposljednja i okasnjela, i Italija odmah počinje gradnju moderne flote te formulira iredentističku ideologiju i poseže za ostavinom Venecije na Mediteranu, uključujući Dalmaciju i grčke otoke. Put u dalmatinske gradove koje nastavaju brojni Talijani, priječila je Austrija. A u Viškoj bitki, još nespremna, 1866. poražena je i ponižena, jer je potopljen njen najmoderniji brod, “Potopljivač” (Affondatore).

Novi oklopni krstaš “Puglia”, porinut 1901. u kalabreškom Tarantu, svojim nam kursom točno otkriva dijapazon imperijalističkih aspiracija što motiviraju stvaranje talijanske “flote visokog mora”. Čim je opremljen u ratnoj luci La Spezija, kreće na put oko pola svijeta, u Australiju i Tasmaniju, a zatim s još jednom talijanskom krstaricom (“Calabria”) ulazi u sastav savezničke eskadre koja će napasti obalske baterije u luci što služi iskrcaju pomorskog tereta za Peking.

Desetljeće je prohujalo i već je 1911., počinje rat s Turskom, “Puglia” u Crvenom moru potapa tursku topovnjaču. U Prvom svjetskom ratu ratuje protiv Austrijanaca na Jadranu, polaže mine na Otrantu. Po završetku rata, stacionirana je u Šibeniku, kao dio savezničke eskadre koja nadzire provođenje mirovnog sporazuma i spornu sukcesiju SHS na dalmatinskoj obali.

Što se dotle dogodilo s drugim junakom ove priče, s d’Annunzijem? On je opisao podjednako uzbudljiv krug. Krajem XIX. stoljeća dostigao je slavu najvećeg živućeg talijanskog književnika i dramatičara te postao najčuveniji ljubavnik najslavnije europske glumice Eleonore Duse, poslanik u parlamentu, autor libreta za Claudea Debusseya i Pietra Mascagnija, bonvivan, “arbiter elegantiarum”, kicoš, dendi, totalna salonska atrakcija... Također jedan bijednik u stalnom bijegu od svojih povjerilaca. Na kraju je pred njima morao pobjeći u Francusku, gdje je uskoro ušao u službu kao propagandist koji plamenom retorikom u svojim poslanicama Talijane pozivao u rat protiv germanskih ugnjetača. Cilj: oslobođenje historijskih talijanskih područja na transverzali koju je od Venecije do Carigrada u XVI. stoljeću sagradila Serenissima.

Na kraju, Italija je ušla u rat potpisavši tajni Londonski sporazum koji joj je jamčio prisajedinjenje Dalmacije. No, umjesto slavne epizode, rat se pretvorio u stravičnu klaonicu, teško ratovanje na planinskim vrhuncima sjeverno od jezera Garda. A 12 uzastopnih bojeva na rijeci Soči (gdje je Hemingway napisao “Zbogom oružje”, a Rommel dobio Viteški red Željeznog križa) završili su strahovitim porazom kod Kobrida, gdje su njemački feldmaršal Von Below i austrijski Svetozar Borojević ubili i zarobili 300.000 talijanskih vojnika te stigli nadomak Laguni.

Gabrielle d’Annunzio prijavio se u rat kao dobrovoljac i u dobi od pedeset i pet godina sudjelovao u raznim opasnim pothvatima. Za razliku od Mussolinija, koji se borio s pješadijom u planinama, elegantni pjesnik za bazu je odabrao venecijanski otok Lido, gdje je postao zapovjednik 87. eskadrile mornaričkog zrakoplovstva. On se letenjem bavio već deset godina i sad je poduzeo pothvat koji će ga proslaviti kao nacionalnog heroja: poletio je na Beč i grad iz visine zasuo lecima sa svojim pjesničkim proklamacijama, naravno na talijanskom... Odmah zatim, s grupom odvažnih mornara oprema torpedni čamac za noćni diverzantski napad na luku Bakar, epizoda koja se uzdizala u nebesa pod nazivom “Beffa de Bucari” (Zafrkavanje Bakra). Zapravo su ispalili torpeda prema obali – beznačajna stvar, ali silna propaganda, a propaganda je ono u što se d’Annunzio kao pjesnik i operski libretist, te scenarist prvog filmskog spektakla na svijetu (“Cabiria”) jako dobro razumio. Njegova je poetika, doduše, starinska, neki mutni findesijeklovski manirizam, ali je on povezuje s modernim, futurističkim svijetom mašinske tehnologije. To je klica fašističkog idejnog koncepta: idolatrija brutalnosti i malo zastarjela estetika.

Crni fes i crna zastava

Ratni heroj d’Annunzio poslije rata povlači se u jednu vilu na venecijanskom Kanalu Grande dok se zemlja raspada u antiklimaksu. Poginulo je šest stotina tisuća vojnika, zemlja je na rubu ekonomskog sloma. Naposljetku, uslijedio je neuspjeh i na Versailleskoj konferenciji, gdje predsjednik Wilson nije htio prihvatiti odredbe tajnih ugovora. Taj diplomatski poraz d’Annunzio proglašava “oskrnavljenjem pobjede” i okrivljuje vladu, koja se tome ne usuđuje suprotstaviti, jer se boji sloma lire bez američke fiskalne asistencije. Pjesnik tada okuplja skupinu legionara, alpinskih komandosa, koji su se u planinskim redutama borili bombom i nožem, pod crnim fesom i crnim zastavama s mrtvačkom glavom – nazivani su “arditima” (smionima) – pa ih sam vodi u pohod na Rijeku. Grad je zagrebačko Narodno vijeće proglasilo teritorijem SHS (iako je prije bila posebna država u državi, pod izravnom upravom budimpeštanske vlade, naseljena podjednakim brojem Hrvata i Talijana). D’Annunzio je iz Rijeke istjerao regularne talijanske trupe i proglasio vlastitu državu – Kvarnersko regentstvo, koja je potrajala šesnaest mjeseci. Velike sile nastavljaju pregovore, a pod vladavinom vojnika-pjesnika, počinje fjumanska fašistička revolucija.

D’Annunzio koji je kao kondotijer-vođa-duce preuzeo nadustavnu poziciju “zapovjednika”.

Uveo je “rimski pozdrav” uzdignutom desnicom. Održava mitinge obraćajući se masi s balkona – to je posve nov politički format komuniciranja, koji je potrajao sve do pojave radija. Kad je pak u luku doplovio Marconi na svojem brodu “Elettra” da demonstrira eksperimentalni bežični prijenos, upravo je “Comandante” prvi upotrijebio radio kao sredstvo propagande.Retorika i ideologija njegovih nastupa te Kvarnerska deklaracija koju je izdao kao ustav svog regentstva (pa naveo da se “država zasniva na glazbi”) utemeljuju rani, revolucionarni, “lirski” fašizam, koji je zatim poput apostola stao širiti drugi pjesnik, prvi futurist Filippo Tommaso Marinetti. Vrativši se u Italiju iz Rijeke, Marinetti će osnovati Fasci dei Combattimento, fašističku organizaciju, koju će mu ubrzo preuzeti Mussolini. Benito je bio ljubomoran na ove pjesnike, intelektualce i estete – on je bio obična seljačina iz okolice Ravenne, socijalistički novinar i jeftini bundžija, ukratko lik kakav u političkoj borbi uvijek pobijedi sofisticirane, uobražene fantaste. Zaista, d’Annunzijeva verzija fašizma nije nipošto bila reakcionarna doktrina poput Mussolinijeve. Anđeo s mačem, Gabriele je pokušavao pokrenuti svjetsko revolucionarno gibanje masa i nije čudo što ga je Lenjin visoko cijenio. I d’Annunzio je namjeravao pobuniti ugnjetene, ali njegova je revolucija nacionalna, uperena protiv diktata velikih sila pa je počeo okupljati međunarodni, trećesvjetski “nesvrstani” pokret i predstavnike svih neostvarenih nacija. Urotio se prvo s hrvatskim pravašima – dao je znatne svote Josipu Franku i Vladimiru Sachsu, dvojici Židova, bečkih špijuna, koji su osnovali slavni HSP, a zatim i crnogorskom “zelenašu” vojvodi Plamencu. Sve ih je vidio kao saveznike u borbi protiv mrskog neprijatelja, karađorđevićevske Jugoslavije, tada Države SHS, koja se na riječkoj granici u Sušaku ukazala u liku nekoliko srpskih soldata u novim cokulama. Poslije toga počeo je stvarati svjetsku mrežu, našao jednog sumnjivog Egipćanina koji se predstavljao kao vođa nilskih felaha, a zatim glavnog zapovjednika armenskih trupa, koje su digle ustanak protiv Ataturka. Namjeravao je pozvati i predstavnike američkih Indijanaca, Azijate i crnce, ali taj će projekt morati pričekati još četrdeset godina, dok se iz iste luke na “Galebu” ne otisne drug Tito na svoj čuveni Put mira...

Tajni dolazak u Zadar

Opkoljen talijanskom vojskom, d’Annunzio nastoji potaknuti iredentiste u dalmatinskim gradovima i s legionarskom ekspedicijom tajno dolazi u Zadar gdje ga je talijanska kolonija dočekala u suzama... A zatim, uslijedit će trogirska operacija, u kojoj će biti prominentna oklopnjača “Puglia”.

U Trogiru, na otoku između kopna i Čiova, u to doba nije živjela praktično nijedna hrvatska obitelj. Stara mletačka komuna, pomorska karaula, opremala je po formaciji jednu mletačku obalsku galiju za službu pod stijegom sv. Marka. Trogirska galija neobična imena – “Žena”, uredno se pojavila za veliku bitku kod Lepanta, pod zapovjedništvom suprakomita Alviza Ćipika, prvaka trogirskog plemstva. Ta latinska obitelj navodno vuče porijeklo još iz rimske starine, ali su se nacionalno malo pogubili, pa se književnik Ivo Ćipiko (1867.-1923.) u fratarskom sjemeništu u Sinju kao Hrvat bio zarazio jugoslavenskom ideologijom i potom deklarirao kao srpski pisac. A vođa trogirske talijanske zajednice postao je najbogatiji mjesni plemić Nino de Fanfoglia, u čijoj se kući danas nalazi gradski muzej. Nino je s klapom danuncijevaca na prepad zauzeo grad i proglasio – Trogirsku republiku.

No, cijela je splitska zona bila pod kontrolom američkih pomorskih snaga. U Sjevernoj luci, na kilometar zračnom linijom, sidrio je američki krstaš USS Olympia, koji je nadzirao provedbu mirovnog sporazuma. I kad je kapetan dobio vijest da su izbili nemiri, iskrcao je odred marinaca, koji su odmah zauzeli “Trau” i uhapisli Fanfogliu. O toj je intervenciji “New York Times” pisao na naslovnoj stranici.

Kad su se marinci vratili na brod, u strahu od represalija, talijanski su se civili ukrcali na razne šajke i evakuirali na talijansku obalu. Dotle se u Splitu okupio odred dragovoljaca pod zapovjedništvom austrijskog pukovnika, inače Slovenca, komandanta garnizona koji se stavio na raspolaganje Narodnom vijeću. Ušli su i zauzeli Trogir, a zatim su skupine marodera upali u kuće i sve ih temeljito opljačkali. Patriotski čin slovenskog oficira koristio mu je u karijeri – u vojsci Kraljevine Jugoslavije postat će jedan od tri nesrpska generala. Dotle je i talijanska mornarica dospjela reagirati pa je iz Šibenika u Split poslana – “Puglia”. Usidrila se na Rivi, a prisustvo broda, uznemirilo je Splićane. Kad su se neki oficiri iskrcali na obalu, okružilo ih je mnoštvo pa izbio sukob. Zapovjednik talijanskog krstaša, kapetan korvete Tomasso Gulli, poveo je odred mornara na obalu. Došlo je do razmjene vatre i on je poginuo, a uz njega i ložač-mašinist Aldo Rossi. Na hrvatskoj strani, stradao je jedan civil – neki Matej Miš.

Kapetana Gullija posmrtno su odlikovali najvišim vojničkim odličjem, a brod “Puglia” prenesen je u d’Annunzijev park po nalogu samoga Mussolinija, koji je zatražio da primopredaju brodske ratne zastave pjesniku obavi jedan admiral Ratne mornarice. Ogorčeni zbog pogibije talijanskog časnika, iredentisti u Trstu odmah su zapalili “Narodni dom”, zvan “Hotel Balkan”, na Piazza Oberdan, u središtu grada (o čemu je slovenski povjesničar Boris Pahor, napisao jednu sjetnu knjigu.)

Talijani su opjevali svoje, Slovenac prikazao njihovu muku, a što je bilo s hrvatskom stranom priče? Nitko više nije čuo za nesretnog Miša, nitko se i ne sjeća incidenta (moj otac koji ima fenomenalnu memoriju, rodio se tri godine poslije toga događaja pa čak ni on o tome ništa ne zna.) Kakvih knjiga o tome, naravno, nema, kod Grge Novaka – ništa, a onda ti ostaju Kudrjavcev i Mosor. Nema novinskih izvješća, na internetu je lukuna, nema spomenika i muzejskih postava.

I, na kraju, kako je završio nesretni d’Annunzio?

Kad je Mussolini preuzeo vlast, d’Annunzio se držao na distanci. Onda mu se dogodio neugodan incident. Neki ljudi bacili su ga kroz prozor s kata njegove kuće. Jedva je preživio. Odmah je promijenio ploču, našao se s Benitom pa su se sve dogovorili. Da se pisac povuče te posveti njegovanju uspomena, koje su tako važne za Italiju, kao i njegove formativne ideje bitne za nastanak fašizma. Od kojih se, naravno, odmah odustalo, jer se Mussolini povezao s reakcijom, kraljem, vojskom i krupnim kapitalom, pa umjesto revolucijom počeo baviti zaposjedanjem Abesinije. Dotle je d’Annunzio s neograničenim sredstvima na raspolaganju stao graditi svoj hram-dvorac-mauzolej-muzej ratnih suvenira i bojnih mašina. Osim “Puglie” dovukao je u brda onaj torpedni čamac s kojim je napao Bakar, a na strop velike kružne dvorane objesio avion s kojim je poletio da baca letke na Beč...

D’Annunzijev malo zastrašujući bajkoviti dvorac, najzanimljiviji je historijski postav na svijetu. “Vittoriale” je nešto više, nešto radikalno drukčije. Gradio ga je sam umjetnik – doduše uz pomoć jednog sjajnog arhitekta – i s tim levijatanskim kompleksom stvorio narativ, priču, ali ne o svom životu i postignućima, nego o stanju vlastitoga duha i jednoj maniji. O fašističkoj fantazmagoriji, koja se zasniva na objedinjavanju starinske estetike, kultu nasilja, misticizmu i brutalizaciji moderne tehnologije. Doktor Freud ne bi se dao istjerati iz tog čudačkog muzeja!

Gabrielle d’Annunzio prisutan je u svakoj prostoriji i u svakom eksponatu – točno razumiješ kako mu radi mozak, čitaš sve trikove te pomaknute psihe kukavice-heroja, diva-patuljka, umjetnika-blefera, vođe bez misije, koji se do kraja razotkriva kao tragični, deziluzionirani deziluzionist, poput “polivenog polivača” iz prvog nijemog filma. Na kraju, njegov se lik rasplinjuje u uzaludnosti, ludilu, gotovo shizofrenim gomilanjem artefakata i raznih referentnih objekata, sitnih i krupnih stvari. Postaje blizak, human lik, ranjiv, komičan starčić, koji je imao na tucete jahaćih čizama po mjeri, stotine boca parfema, tisuće njemačkih knjiga iako nije znao ni riječi njemački, propeler aviona s kojim je netko obletio svijet, oklop stogodišnje kornjače koja je crkla jer se prežderala i ugušila u vlastitoj kori, pa ga je postavio na blagovaonički stol kao upozorenje gostima da vode računa o umjerenosti u jelu... Sad i on leži gore u nekropoli, u okamenjenoj čahuri, spomeniku koji je ugušio njegovo značenje, okružen bandom veseljaka, kvazirevolucionara, pijanica i avanturista, i da nije imao tako pokvarene zube i tako pokvarene ideje, taj grozni hipohondar i lažljivac, bio bi gotovo simpatičan!