'Ako mi netko pronađe način kako preživjeti s 1500 kuna invalidnine, onda je on mađioničar'

Član stranke Možemo!, a ujedno i novinar Hrvoje Antonio Belamarić progovorio je s novinarkom Lanom Kovačević u kućnoj atmosferi Večernjeg TV o platformi stranke, životu osoba s invaliditetom i djeci s teškoćama.

Novinar ste, urednik radijske emisije, a sada na listi prve izborne jedinice stranke Možemo!. Zašto interes za politiku?

Kucnuo je čas da ja kao osoba s invaliditetom kažem da je dosta krađe i dosta krađe osoba s invaliditetom. Nijedna stranka, ni SDP ni HDZ nisu previše pokazali za njih. Zadnji primjer - uzelo se iz Fonda za zapošljavanje osoba s invaliditetom 450 milijuna kuna. Stalno im se govori kako za njih nema novaca, primaju invalidninu od 1.500 kuna, a oni koji su u domu 100 kuna. Pitam ja vas: Može li se od toga živjeti? Ako mi netko pronađe način kako preživjeti tako, onda je on mađioničar.

Koliko je zapravo podcjenjivački za osobe s invaliditetom da ih se u prvi plan stavlja samo u vrijeme izbora?

Oni mogu biti kao većina, a ne manjina. Da od nas 13 posto koliko nas je, izađe samo tri posto na izbore, mi bi mogli promijeniti tijek izbora. Hrvatska se načelno pridržava mjera Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, ali kad bi išli u seciranje tih mjera, vidjeli bi da postoje mnogi problemi. Primjerice, vi danas možete otvoriti i restorane i hotele, a osoba s invaliditetom nema pristup tim restoranima, nemamo niti svoj WC. Nije problem propisati konvenciju, problem je provesti te mjere, a mi nemamo financijske resurse za to. Da je barem u fokusu rješavanje problema u gospodarstvu, ja bih prvi rekao 'U redu, to je važnije', ali niti to nije slučaj.

Usporedili ste iznos koji prima osoba s invaliditetom s osobama koje su branitelji. Taj nesrazmjer je velik pa zašto baš oni?

Je li vama osoba s invaliditetom proizašla iz rata ista kao i osoba s invaliditetom koja se takva rodila? Ja mislim da ne. Nemam ništa protiv da branitelji invalidi dobivaju potporu, ali je meni cilj da mi zajedno radimo i budemo dio zajedničkog društva, a ne da ne radimo ništa u životu i nemamo tu mogućnost.

Imaju li po vašem mišljenju djeca s teškoćama istu jednake šanse kao i ostali?

Ja gledam djecu s teškoćama jednako kao i svu ostalu djecu. Majke bi trebale biti tretirane bolje, najveći je problem što je većina majki s teškoćama samohrano, a time je potrebno i više novaca za to dijete. Ako mi želimo obrazovati to dijete, koje će se možda kasnije razviti u osobu s invaliditetom, onda moramo jako paziti kako će to dijete imati 'svoj kruh' i kako će zarađivati. Zato je važno da osobe s invaliditetom ne gledamo kao socijalnu kategoriju, već kao ekonomsku. Kako vi volite putovati i čitati knjige, tako vole i osobe s invaliditetom.

Hrvatska je zemlja koja je jako diskriminatorna prema djecom s teškoćama i prema osobama s invaliditetom, po svim pitanjima. Zašto? Zato što ne postoje novčane kazne kojima bi se Hrvatska kaznila zato što ne provodi mjere koje je primjerice Vijeće Ujedinjenih naroda propisalo. Uzmem li za primjer Njemačku, oni su donedavno za ministra financija imali osobu u kolicima. Nemojte me krivo shvatiti, ja ne želim biti premijer, ali smatram kako bi osoba s invaliditetom, koja je sposobna za to mjesto, trebala imati tu mogućnost. Osim toga, BBC zapošljava između 70 i 100 osoba s invaliditetom i njima je to normalno, ne zato što oni za to dobivaju poticaje, nego zato što se njih tako učilo još u školi.

Stranka Možemo! se zalaže za to da naknade njegovateljima služe kao dokaz kreditne sposobnosti. Kako biste to izveli?

Vrlo jednostavno. Ako se planira majku zaposliti preko ministarstva socijalne skrbi, onda ona ne smije primati plaću, a ne naknadu. Ja se u stranci zalažem i za to da se u kući uvedu socijalne usluge, tako da ta ista majka može otići negdje u slobodno vrijeme napraviti nešto, a te socijalne usluge bi pružale tvrtke koje bi se brinule o djeci s teškoćama ili osobama s invaliditetom. Prošlo je vrijeme kada su ljudi samo kod kuće.

Platforma Možemo! inzistira da i svi pružatelji usluga trebaju osigurati i određeni dio smještaja za siromašne umirovljenike, dakle smještaji u domovima za umirovljenike. Kako to osigurati i kako to riješiti s privatnim smještajima?

Država se mora odlučiti koliko će domova izgraditi godišnje i koliko će izdvajati za to, a privatni domovi moraju osigurati nekakva jamstva, tako da medicinske sestre dobivaju pravedne plaće, a ne plaće od 3.000 kuna za rad od po 12 sati dnevno.