Teško je biti nevin osuđen. Jadni ste, nemoćni, slušate lažne optužbe, a ne možete se obraniti – kaže danas Mile Nekić, jedan od šestorice Hrvata osuđenih 1981. u Australiji na 15 godina robije zbog terorizma. Prvi put pristao je, za Večernjak, ispričati detalje svog života koji ga je 1969. odveo na daleki kontinent, gdje je, pod optužbama za pripremanje terorističkih akcija, uhićen 1979. godine.
Demokratska opcija
Najduži, najskuplji i, kažu australski novinari, najsramotniji proces tamošnjeg pravosuđa tzv. slučaj The Croatian Six, iza čijeg je montiranja dokaza stajala Udba, trebao bi dobiti novi epilog. Zahvaljujući istraživanju novinara i trojici odvjetnika, otkriveni su novi dokazi, pa će 39 stranica žalbe sa zahtjevom da se obavi revizija slučaja biti predano Vrhovnom sudu Novog Južnog Walesa. Podsjećamo, s Milom Nekićem osuđeni su Maksimilijan Bebić, Vjekoslav Brajković, Anton Zvirotić te braća Josip i Ilija Kokotović. Glavnu ulogu pri osudi imao je Vice Virkez, Udbin agent iza čijeg se identiteta skrivao danas pokojni Vitomir Mišinović.
– Bili smo bučni mladići iz Jugoslavije, odgojeni u komunizmu, ali sa željom da Hrvatska bude neovisna. Kad sam 1969. s 22 godine došao u Australiju, ondje je već postojala generacija Hrvata nakon II. svjetskog rata. Isticalo se među njima ustaštvo i Pavelić, a mi smo smatrali da to može štetiti ideji stvaranja Hrvatske. Nećemo dobiti simpatije jer je NDH bila na strani fašističke Njemačke. Pristupio sam Hrvatskoj republikanskoj stranci (HRS) koja je osuđivala NDH, a koju su veličali članovi Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) – prisjeća se Mile godina kada je, kao mladac, u Sydneyu radio građevinske poslove i znao tek ponešto engleskog.
Članovi HRS-a, pamti to, nisu bili dobrodošli kod HOP-ovaca! S druge strane, Udbi je odgovaralo HOP-ovo koketiranje s ustaštvom, ali i podjela među Hrvatima. Zabrinjavala ih je demokratska opcija mladih Hrvata.
– Imali smo akcije u skladu sa zakonom - štrajkove glađu, potpisivanje peticije za uznike Hrvatskog proljeća, prosvjede. Ako su Australci bacali jaja na svoje političare, mi smo ih bacali na jugoslavenske predstavnike. Vatreno oružje nismo imali niti smo ga htjeli, ali palili smo jugoslavenske zastave – kaže Nekić prisjećajući se 1975. i utakmice mostarskog Veleža i australske reprezentacije.
Na stadionu je bilo 20.000 ljudi, a on se zaletio iza gola i zapalio zastavu, ostavio ju je i počeo bježati. Drugi prijatelj dovršio je paljenje.
– Dogovorili smo se da ja budem žrtva. Navalilo je na mene 20 policajaca tukući me. Velež je dotad vodio 2:0, a nakon moje akcije Australci su izjednačili. U zatvoru mi je, zbog toga, onako natečenom i plavom, zahvalio jedan policajac – dodaje Mile. Iduće jutro došao je pred suca. Odredio mu je globu od 40 dolara i rekao: “Želite li paliti zastavu, sljedeći put palite je u svom dvorištu!”
Dvije slike Osijeka
Uhićen je 1979. pod optužbom da je sudjelovao u izradi eksplozivnih naprava s nakanom da izazove štete na zgradama i mjestima gdje bi bili ugroženi ljudski životi. Kad je uhićen, bio je oženjen, a sin Josip imao je samo tri godine. Dijete je išlo u katolički vrtić, a roditelji su počeli ispisivati djecu ne želeći da im budu blizu sina terorista.
– Zamislite traumu malog djeteta – kaže Mile koji je u zatvoru odslužio cijelu kaznu od 10 godina (prema australskom zakonu služi se 2/3 kazne), a koji je godinu dana nakon izlaska iz zatvora dobio kćer Veroniku. Proveo je šest godina u tzv. maximum security zatvoru. Kad je prebačen u zatvor otvorenog tipa, jedan je Irac, zadužen za obrazovanje, vidio portrete koje je crtao. Nagovorio ga je da upiše Akademiju likovnih umjetnosti. Prošao je i prve godine bio treći najbolji student!
– Eto, opasni ustaški terorist, a školuje ga država! Četiri godine iz zatvora sam išao na predavanja. Donio bih raspored sati, a oni bi mi davali dokumente, novac za autobus, za dvije kave i dva sendviča. Vraćanje u zatvor bilo je strašno, pretres, skidanje do gola, ponižavanje – kaže Nekić, kojemu je prvu izložbu otvorio australski ministar pravosuđa!
Studiranje ga je spasilo i od deportacije 1987. Zauzeli su se za njega studenti i profesori i ostao je u Australiji. Da nije, vjeruje da bi mu u Jugoslaviji slijedilo novo suđenje i još 15-20 godina zatvora.
Brak mu se raspao, a onda je stigla 1991. Nije dvojio već se u rujnu vratio u Hrvatsku, u Osijek gdje i danas živi i gdje se drugi put oženio. Jednom se i danas smije - kad je 1961. išao u 7. razred u Osijek je iz Đurđenovca došao u HNK gledati operu Ero s onoga svijeta. Istovjetan plakat za istu operu dočekao ga je i 1991! Danas je Nekić član Udruge dragovoljaca Domovinskog rata, Hrvatskog društva političkih zatvorenika te nositelj spomenica i državnih odlikovanja. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek, a od 1988. do 2011. imao je 20-ak samostalnih i 10-ak skupnih izložbi. Nekić je po stilu apstraktni ekspresionist.
šta nisi neku miletovu sliku prikazo!