Slučaj Frane Lučića, mladog vatrogasca koji je u tragediji na Kornatu, u kojoj je život izgubilo njegovih 12 kolega, kao jedini preživjeli ostao bez zdravlja, prijeti da se pretvori u nacionalnu sramotu. Lučić je, naime, više od 11 godina nakon tragedije, na općinskom sudu u Zagrebu nepravomoćno dobio spor protiv države i Grada Šibenika.
Teško stradali vatrogasac na ime odštete trebao je dobiti 1,75 milijuna kuna s pripadajućim kamatama. “Zadovoljan sam ovom današnjom presudom koju sam čekao 10 godina. I eto, želim živjeti kao svaki normalan čovjek, kao i svi vi”, izjavio je tada unesrećeni vatrogasac, no uskoro je uslijedio šok.
Državno odvjetništvo na tu se presudu odlučilo žaliti, što za Franu Lučića znači dodatne godine mrcvarenja po sudovima i agonije u kojoj skupe troškove liječenja mora sam plaćati, kao da za ono što mu se dogodilo nije odgovorna i država. Pa se postavlja pitanje, koji bi bio motiv Državnog odvjetništva i države da godinama izbjegavaju platiti pravičnu odštetu čovjeku koji je stradao štiteći imovinu te iste države.
Na ovakvu očitu nepravdu reagirala je vatrogasna zajednica, najavljujući da će sama pomoći Lučiću, i to prodajom vatrogasnih vozila i opreme. - Pa neka onda bezdušna država misli o tome kako će na ljeto gasiti požare - poručuju razočarani vatrogasci, svjesni da bi sudbina Frane Lučića mogla zadesiti bilo koga od njih i da država ni tada ne bi pokazala ni minimalnu milost.
Na najave da će pred Banskim dvorima organizirati prosvjed tisuća vatrogasaca naposljetku je reagirao i premijer Andrej Plenković, najavljujući da će već ovaj tjedan pokrenuti aktivnosti koje bi trebale rezultirati pravednom nagodbom s Lučićem. Bez obzira na primjedbe dežurnih dušobrižnika koji su se zbog tih premijerovih riječi uplašili za neovisnost hrvatskog pravosuđa, pravo je pitanje zbog čega se zapravo tako dugo čekalo i zašto ova očita nepravda odavno nije ispravljena.
Obrazloženja da se odšteta nije mogla isplatiti jer nitko još nije pravomoćno kažnjen za tu tragediju su deplasirana. I sadašnja i prijašnje vlade su i mimo Državnog odvjetništva imale mehanizme kojima su mogle obeštetiti nesretnog vatrogasca i olakšati mu život.
Za to je dovoljna jednostavna politička odluka, poput one kakva je donesena u slučaju obitelji Zec. Državno odvjetništvo i tada je inzistiralo da Republika Hrvatska ne snosi nikakvu moralnu ni materijalnu odgovornost za ubojstvo te obitelji jer su pripadnici MUP-a egzekuciju obavili bez službenog naloga svojih šefova i izvan radnoga vremena.
No, taj je slučaj za državu bio tolika sramota da je Vlada naposljetku odlučila preživjelim članovima obitelji isplatiti jednokratnu materijalnu pomoć od 1,5 milijuna kuna. Iako dva slučaja nisu za usporedbu, ostaje činjenica da je i ovaj postupak sramotan za državu, koja čitavo desetljeće ne uspijeva pronaći sudsku pravdu za Franu Lučića.
Vlada, dakle, može, kada procijeni da je to nužno, pomoći stradalima i prije pravomoćne presude odgovornima, a Frani Lučiću pritom je vjerojatno manje važno hoće li taj novac netko nazvati odštetom ili jednokratnom materijalnom pomoći.
Da se Lučić uskoro može nadati odšteti jučer nam je potvrdio i ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, koji ističe da je Ministarstvo u kontaktu s DORH-om te da očekuje kako će se uskoro pristupiti nagodbi.
Ovaj slučaj, međutim, još jednom otvara pitanje alternativnog rješavanja sporova, u čemu Hrvatska daleko zaostaje za ostalom Europom, pogotovo za zemljama poput Finske.
Dinko Cvitan se u zadnjem izvješću koje je Saboru podnio u ulozi glavnog državnog odvjetnika pohvalio, doduše, napretkom na tom području, no činjenica je da se i dalje nagodbom rješava samo 20-ak posto parnica u kojima DORH zastupa državu. Izvještajne 2017. godine taj je broj bio 1860, a ukupna vrijednost postignutih nagodbi iznosila je nešto manje od 87 milijuna kuna.
Kada se DORH pita zbog čega češće ne koristi rješavanje sporova mirnim putem, što je za državu jeftinije, a istodobno rasterećuje sudove, on odgovara da bi broj nagodbi “mogao biti i veći kad bi se osigurala dodatna sredstva za provođenje vještačenja radi utvrđivanja visine obveze (visina štete i dr.) i da nadležna tijela pravodobno i potpuno izvještavaju državno odvjetništvo o svim bitnim činjenicama o kojima ovisi odluka o osnovanosti zahtjeva”.
Na državi je, dakle, da osigura alate koji će omogućiti takvo rješavanje sporova, no kada pogledamo neke slučajeve u kojima različita ministarstva gube enormne količine novca samo zato što svojim zaposlenicima odbijaju isplatiti naknade koje im jamči Zakon o radu postaje jasno da volje za mirno rješavanje sporova nema ni na jednoj razini uprave.
Najnoviji je slučaj generala Mate Obradovića, kojemu je MORH godinama odbijao platiti prekovremene sate. Obradović je zbog toga sudski tražio 520 tisuća kuna naknade za prekovremeni rad. I umjesto da se MORH pokuša nagoditi, cijeli se postupak razvukao na šest godina, a Obradoviću će na kraju morati isplatiti više od milijun kuna.
Naime, sudski vještak izračunao je da mu pripada gotovo 650 tisuća kuna, a na to onda idu i kamate koje se obračunavaju još od lipnja 2010. godine. A MORH uz to kao stranka koja je izgubila parnicu mora platiti i sudske troškove. Ista se praksa ponavlja i kod liječničkih tužbi, a radi se o tisućama tužbi zbog pogrešnih isplata plaća, zbog kojih su liječnici zakinuti za dio svojih primanja još otprije pet godina.
Sindikati računaju da su liječnici tako zakinuti za oko 500 do 1500 kuna mjesečno. Ovo je klasičan primjer parnica u kojima bi trebalo ići na nagodbu prije nego što se štete popnu na milijarde kuna, no nagodbe nema, vjerojatno zato što je svakom ministru jednostavnije čekati da se cijela priča odugovlači i da na kraju padne na leđa nekom tko će ih zamijeniti na funkciji.
Bojkot HRT-a
nije on jedini ,ima kod nas jako puno koje ova drzava je ostetila ili im nije dalja njihovo , vecina takvih je vec u irskoj danskoj ili su pokojni a s druge strane ima 15000 tisuca partizanskih mirovina 70 godina poslje rata a penzije primaju i iz vojske krajine ili financiraju dane srpske vojske anpr malo tko je iz narodne zastite dobio cak i jedan dan staza ,jel Hrvatska stvarno nezavisna ?