Kiša je pala, a oblaci plovili nisko toga dana, 16. listopada 1972. godine, kada su se u međunarodnoj zračnoj luci Anchorage, u najsjevernijoj američkoj saveznoj državi Aljaski, susreli Nicholas Begich i Hale Boggs. Dvojica kongresnika iz redova Demokratske stranke ukrcala su se u unajmljenu Cessnu kako bi otputovala u 900 kilometara udaljen Juneau, gdje su namjeravali prikupiti sredstva za Begichevu predizbornu kampanju koja je upravo počela.
U avionu, kojim je upravljao pilot Don Jonz, osim dvojice političara, nalazio se i Begichev pomoćnik Russell Brown. Uzletjeli su u devet sati ujutro pri slaboj vidljivosti, preletjeli Portage Pass i približili se snijegom pokrivenom planinskom masivu Chugach. Kontrolni toranj posljednji je put kontaktirao s pilotom u 9.12 sati. Kada je nekoliko sati kasnije telefon zazvonio u domu obitelji Begich u McLeanu, s druge strane linije bio je guverner Aljaske Bill Egan. Begicheva supruga odmah je znala da nešto nije u redu.
“Imala sam grozan osjećaj u trbuhu”, priznala je Pegge Begich godinama kasnije.
I mrtvi osvojili mandat
Nažalost, intuicija je nije prevarila. Avion je nestao s radara i nikada se nije pojavio na svome odredištu. Tragedija, koja se naslućivala, mogla je biti i veća jer su se na let iz Anchoragea trebale ukrcati i obje supruge političara, ali su zbog obaveza u Washingtonu u posljednjem trenutku odustale. Tijekom potrage Boggsova supruga Lindy pozvala je Begicheve u svoj dom u Bethesdi u Marylandu, na privatnu misu za spas njihovih najmilijih koju je služio Boggsov brat Robert, katolički svećenik.
Prvih dana obje obitelji primile su izvješće da su pronađene krhotine aviona, no ubrzo se pokazalo da nisu pripadale njihovu avionu. Na nagovor Pegge Begich, koja više nije mogla trpjeti neizvjesnost u daljini, obje obitelji otputovale su na Aljasku kako bi bile bliže istrazi.
U najopsežnijoj potrazi u povijesti Aljaske angažirani su zrakoplovi obalne straže Sjedinjenih Država, mornarica, vojska, civilna zračna patrola, čamci i dragovoljci raspoređeni na tlu. Istražitelji su uspjeli pronaći avion koji je nestao prije 17 godina, ali ne i Cessnu s tijelima četvorice putnika pa je 39 dana kasnije potraga obustavljena.
Ni zrakoplov ni tijela četvorice putnika nikada nisu pronađeni. Svi su proglašeni mrtvima 29. prosinca 1972. godina. No kako su tijekom potrage održani izbori, i Begich i Boggs osvojili su mandate jer su im glasači, usprkos nestanku, iskazali svoje povjerenje. Međutim, 3. siječnja 1973. Predstavnički dom priznao je smrt kongresnika i podigao im spomenike na Kongresnom groblju u jugoistočnom Washingtonu. Obje udovice, Pegge Begich i Lindy Boggs, kandidirale su se na izvanrednim izborima kako bi preuzele dužnosti svojih nestalih muževa. Za razliku od Pegge Begich, Lindy Boggs je uspjela i otišla na službu koju je obnašala čak devet mandata, a predsjednik Bill Clinton kasnije ju je imenovao američkom veleposlanicom u Vatikanu.
Premda je istraga službeno okončana bez ikakvih rezultata, teorije zavjere nikada nisu utihnule – možda je u avionu eksplodirala bomba ili je možda Boggsova uloga u Warrenovoj komisiji, optuženoj za istragu atentata na predsjednika Johna F. Kennedyja iz 1963. godine, imala neke veze s tim nestankom. Boggs je, naime, svojedobno izrazio sumnju u mišljenje većine prema kojem su Kennedy i guverner Teksasa John Connally pogođeni jednim metkom pa je postojao samo jedan ubojica. Neki su teoretičari zavjera pak motive za rušenje aviona pronašli u hrvatskim korijenima Nicholasa Nicka Begicha. U pošiljci odaslanoj Pegge Begich iz ureda njezina supruga bili su istrgnuti novinski tekstovi iz Detroit Free Pressa koji su iznjedrili još jednu teoriju o nestanku američkih kongresnika: zbog Begicheva hrvatskog podrijetla i njegove podrške hrvatskom nacionalizmu možda su ga ubili Srbi iz redova jugoslavenske tajne službe, sugerirao je supruzi nepoznati pošiljatelj.
“Obje su etničke skupine bile zastupljene u Jugoslaviji, a tenzije između njih su rasle”, pisao je The Washington Post. Upravo je navedeni utjecajni američki dnevnik proteklih dana podsjetio američku javnost na tragediju iz 1972., u povodu jednako tragičnog događaja: smrti Boggsove kćeri Cokie Roberts, poznate novinarke i političke komentatorice, koja nikada nije prežalila gubitak oca. Svojedobno je napisala da je zbog očeva nestanka duboko suosjećala s obiteljima nestalih ratnih vojnika iz Vijetnama.
“Znam da moj otac nije živ, ali neizvjesnost će me uvijek gnjaviti u zakutku mozga. No barem imam to zadovoljstvo što znam da je moja zemlja učinila sve što je mogla da ga pronađe.”
Inače, Nick Begich vuče korijene iz Like, iz sela Podlapače u općini Udbina, gdje mu je rođen otac Ivan. Trbuhom za kruhom Ivan Begić se skupa sa suprugom Anom 1911. godine uputio u Ameriku gdje je cijeloga života radio u rudniku željeza u Minnesoti. Dobili su sina Nicka, koji se kasnije preselio u Aljasku i, boreći se za učiteljska prava, zavolio politiku. Postao je 1962. godine najmlađi član senata Aljaske, a radio je i kao profesor na Sveučilištu u Anchorageu.
Za američkog kongresnika izabran je 1970., dvije godine uoči pogibije u 40. godini života. Iza njega je, osim supruge Pegge, političke aktivistice, ostalo šestero djece: Nichelle, Tom, Stephanie, Paul, Nick Jr. i Mark. Gotovo sva djeca bračnog para Begich svoje su karijere ostvarila u politici, a najuspješniji među njima, pa i najpoznatiji hrvatskoj javnost je potonji, Mark Begich, koji je najprije imenovan gradonačelnikom rodnog Anchoragea, a potom je izabran i za američkog senatora kao prvi Hrvat podrijetlom među stotinu članova Gornjeg doma američkog Kongresa. Bili su to dani golemog ponosa za Hrvatsku iseljeničku zajednicu u Americi i, premda su u ured Marka Begicha stigli brojni novinski zahtjevi za razgovor, ispunio je obećanje koje je upravo Večernjem listu dao mjesec dana ranije, pobijedi li na izborima.
Kreatori budućnosti
Između ostalih tema u intervjuu, dotaknuo se i svog pokojnog oca Nicholasa Begicha.
– Kad je moj otac poginuo, imao sam samo deset godina. Mnoge uspomene izbrisane su iz mog pamćenja, ali sjećam se nekih razgovora, njegova smijeha i naputaka da trebam puno učiti i razmišljati svojom glavom. Svoju izbornu pobjedu posvećujem obitelji, a posebno ocu jer bi bio ponosan da vidi sina kako je postao američki senator. Možda je to genetika, a možda i duboko usađene vrijednosti mog djeda Ivana koji je oca, a preko njega i mene, učio da ne čekamo da nam drugi određuju živote nego sami kreiramo svoju budućnost i pomognemo društvu kako bismo stalno kao obitelj i država napredovali – kazao je prije 11 godina za Večernji list Mark Begich.
Ispunio je još jedno u tom razgovoru dano obećanje – da će uskoro prvi put posjetiti zemlju svojih predaka, Hrvatsku. U Liku je stigao 2012. godine.
– Kada se vratim u Ameriku, svojim ću prijateljima kazati iz kakve predivne države potječem. Također ću reći i poslovnim ljudima da se ovamo vrijedi doseliti i ulagati kapital. Nigdje do sada nisam jeo ovakvu janjetinu i pio rakiju šljivovicu. Moram učiti hrvatski i svakako doći ponovno jer ovo su uistinu ona Lika i ona Hrvatska iz priča moga djeda Ivana – kazao je Mark Begich, oduševljen što mu djeda na rodnoj grudi nikada nisu zaboravili. Baš kao što ni Amerikanci nisu zaboravili njegova oca Nicholasa Begicha.
Naime, iste godine kada je poginuo, najviša građevina u gradu Whittieru na Aljasci preimenovana je u Begich Towers, baš kao i jedan od vrhova planine Chugach, tamo gdje mu se izgubio svaki trag.
Bla bla!