Ostaju nam misli, djela i nadmoćni smiješak Slavka Goldsteina, utoliko blistaviji što je gušći mrak oko nas

 Velik je čovjek i političar Andrej Plenković, uvijek korak ispred svog vremena. Stoga nije čudo da mu se događa da bude neshvaćen i nepravedno napadan kao u povodu brzojava sućuti koji uputio obitelji preminulog Slavka Goldsteina.

“Poštovana obitelji, u povodu smrti gospodina Slavka Goldsteina u ime Vlade Republike Hrvatske i moje osobno primite izraze sućuti”, glasi tekst koji je potpisao premijer Plenković. Zamjerili su mu što je štur, što o pokojniku nije rekao ništa, za razliku od nekih drugih smrtnih slučajeva.

Budući da je Andrej Plenković predsjednik Vlade u kojoj većinu drži i politiku kroji HDZ, brzojavna kratkoća i lišenost bilo kakvih patetičnih riječi i pohvala pokojniku sasvim su na mjestu. Bilo bi licemjerno da se netko tko vodi i predstavlja HDZ okiti ijednom zaslugom i vrlinom zbog kojih jedan dio hrvatske javnosti iskreno tuguje za Slavkom Goldsteinom. I zato Andrej Plenković ovako šturim brzojavom sućuti zapravo šalje poruku u prvom redu vlastitoj stranci. Zašto bi predsjednik HDZ-a isticao ijednu zaslugu i vrlinu Slavka Goldsteina, kada sve te zasluge i vrline nemaju ništa s politikom HDZ-a u posljednja tri desetljeća. Upravo suprotno. Plenković svojoj stranci poručuje: daleko smo mi od svijeta koji je predstavljao i Hrvatske za kakvu se zalagao Slavko Goldstein i ne bi bilo normalno ni moralno odati mu počast i reći mu hvala za nešto što je u suprotnosti s klimom u društvu kakvu mi stvaramo.

Doduše, mogao je Andrej Plenković biti još pošteniji i iskreniji i ne uputiti ni ovako šturi brzojav. Ili je mogao zamoliti da se u ime HDZ-a o smrti velikog liberala oglasi Petar Škorić, saborski zastupnik i predsjednik stranačke organizacije u drugom najvećem hrvatskom gradu Splitu. Taj bi sigurno našao prave riječi koje bi bile istinski odraz načina razmišljanja o Republici Hrvatskoj, poput onih o novinarki HRT-a Maji Sever: “Licemjerno je da emisiju Hrvatska uživo uređuje osoba koja mrzi sve hrvatsko”.

Zašto povezujem preminulog Slavka Goldsteina i Maju Sever? Zato što pripadaju istom svijetu i načinu razmišljanja o Hrvatskoj, kao domovini, državi i društvu. Zato što je i Slavko Goldstein u odstrijeljenoj emisiji Hrvatska uživo imao prostor za javne istupe i razgovore, prostor kakvog od ponedjeljka na Hrvatskoj televiziji više jednostavno neće biti. Bilo kakve lijepo sročene i pismene rečenice o Slavku Goldsteinu u brzojavu premijera i predsjednika HDZ-a bile bi neprimjerene, jer način na koji razmišlja i nastupa Škorić te sva raskoš njegove nepismenosti i nemogućnosti suvislog i jasnog izražavanja na hrvatskom jeziku, to je mnogo točnija i vjernija slika poimanja društva i diskursa kakav generira, tolerira i potiče HDZ. Trebalo bi ovdje danas citirati Slavka Goldsteina, a ne Petra Škorića, ali bilo bi to samozavaravanje, uljepšavanje i laganje o tome kakvo je danas hrvatsko društvo, kakvo poimanje domoljublja prevladava u Hrvatskoj. I zato je Andrej Plenković pošteno zatomio vlastite misli i osobne stavove, koje možda ima o vrijednosti i važnosti jednog čovjeka kakav je bio Slavko Goldstein za Hrvatsku, pa je sveo svoju poruku sućuti na jednu suhoparnu kurtoaznu rečenicu.

Predsjednik Sabora Republike Hrvatske Gordan Jandroković, za razliku od svih onih koji, eto, nisu shvatili Plenkovićevu poruku, dobro razumije sadašnjeg predsjednika svoje stranke, kao što je razumio i vjerno slijedio i tumačio i linije nekoliko prethodnih. U brzojavu s Jandrokovićevim potpisom piše: “Poštovana obitelji Goldstein, u ovim teškim i bolnim trenutcima za Vas, upućujem Vam u ime Hrvatskoga sabora i u svoje osobno ime, izraze iskrenog suosjećanja”. Red je da se s takvog mjesta, dakle s vrha Sabora Republike Hrvatske u kojem HDZ također čini vladajuću stranu, u povodu smrti čovjeka koji je dao ogroman doprinos njegovanju lijepog hrvatskog jezika, učini koja pravopisna pogreška. Treba li cjepidlačiti nad jezičnom ispravnošću brzojava sućuti? Kada dolazi s tako visokog mjesta hrvatske politike, svakako. Ali, mimo toga, precizno je Jandroković složio onaj dio teksta u kojem kaže “u ovim teškim i bolnim trenutcima za Vas”.

Bilo bi doista licemjerno od bilo koga iz vrha HDZ-a, makar i u ovakvoj prigodi kada je i pokoja kurtoazna laž manje nepristojna nego u nekim drugim prilikama, da hini kako su i njemu ovi trenuci teški i bolni zbog odlaska Slavka Goldsteina. Jer, da se ne lažemo, u društvenoj klimi zaslijepljenosti i zaglupljenosti, kakvu osobito posljednjih godina ne samo tolerira, nego i dobrim dijelom potiče i stvara HDZ, Slavko Goldstein u mnogim opustošenim glavama također je predstavljao, pa čak i mrtav predstavlja “mrzitelja svega hrvatskog”.

Ali, u duhu Slavka Goldsteina, gorostasa duha i kulture u malom tijelu, ne smije se odustati od Hrvatske kakvu je on zamišljao i stvarao, kao jedno od važnih lica demokracije i civiliziranog i civilnog društva, ma koliko se danas činilo da ta vizija nema nikakve šanse biti ostvarenom. Hrabro, odlučno i uvijek uljuđeno i pristojno izricao je svoje stavove i kritike. Hrvatska kultura i građanska svijest u kojoj je njegov ulog bio ogroman, postoji. Taj dio Hrvatske, skupa s obitelji Goldstein, danas uistinu osjeća bol, tugu i gubitak. Nije oklijevao ići i tamo gdje ga se ne očekuje i gdje ga se napada. Posljednji put imao sam povlasticu biti u njegovu društvu na premijeri filma o Jasenovcu, gdje ga se, u ovoj ludoj zemlji, tretiralo kao počasnog gosta, a istodobno i kao “počasnu” metu, upravo na tragu kvalifikacije “mrzitelja svega hrvatskog”. Goldstein je svojom mirnoćom i spremnošću na razgovor gotovo sa svakim bio i ostao superioran. Osobne uvrede otrpio bi s nadmoćnim smiješkom, siguran u ispravnost svojih misli i stavova.

Od liberalne, otvorene, slobodne, uljuđene, demokratske, pismene i kulturne Hrvatske Slavka Goldsteina ne smije se odustati. Mi koji tugujemo nad njegovim mrtvim tijelom imamo utjehu u njegovim mislima, stavovima i djelima, utoliko blistavijima što je tama oko nas zlokobnija i gušća.