Godinu dana od smrti supruga Borisa i pola godine od smrti sina Dina, o tom velikom gubitku i uspomenama na njih za Večernji je otvoreno progovorila Diana Dvornik.
Uspomena na Borisa Dvornika
Uspomene iz obiteljskog albuma Dvornikovih
– Mogu dubiti na glavi, plakati, ali moram biti svjesna toga da su njih dvojica otišla, a meni su ostale uspomene i ljubav u srcu. Posjećujem njihove grobove i mislim na njih, ali vratiti ih ne mogu.
In memoriam
• Vaš pokojni suprug i sin bili su veliki umjetnici. Kako je bilo živjeti uz takve iznimne osobnosti?
– Bila sam majka i supruga i meni je bilo normalno ono što je drugim ljudima bilo posebno. Njih dvojica bili su obiteljski ljudi, živjeli smo normalnim životom kao i svi drugi. Intenzivno sam proživljavala svaki njihov uspjeh i svako njihovo razočaranje, tugu ili poraz. I Boris i Dino bili su veliki emotivci i svaka kritika pogađala ih je možda više nego druge ljude.
• Kako ste kao majka proživljavali tekstove o uzrocima Dinove smrti te one o njegovoj ovisnosti o drogama?
– Ljudi uvijek nagađaju, ali uvijek s negativnim konotacijama. Kad pročitam u novinama nešto loše o nekoj mladoj osobi, ne osuđujem je, nego pomislim da to možda nije istina. Tijekom pustih godina toliko je laži napisano o Dinu, a mene je to boljelo.
• Je li zgotovljen projekt “Balada o glumcu” na kojemu je vaš suprug radio prije smrti?
– Boris je to radio pune četiri godine. Četiri godine otezali su s tim projektom, a on je toliko želio to završiti. No, umro je tužan i nesretan zbog toga. Mučila su ga pitanja je li zaslužio da ga se tako tretira. I godinu dana nakon njegove smrti taj se projekt nije ostvario iako je Mani Gotovac dramaturški to obradila i ponudila televiziji, no oni nisu uzeli taj projekt.
• Neki zamjeraju vašem suprugu što je snimao partizanske filmove.
– Pa naravno da je igrao u partizanskim filmovima, u to vrijeme su se i snimali samo takvi filmovi. Pa zar se trebao ispričavati što je živio u to vrijeme? Morao je raditi i brinuti se za obitelj.
• Jednom ste rekli da su vam najdraže upravo Borisove uloge u Vrdoljakovim partizanskim filmovima, poput one u filmu “U gori raste zelen bor”.
– Točno. Drage su mi sve uloge koje je igrao u filmovima svojega prijatelja Tonća Vrdoljaka. No, nije Boris igrao samo u partizanskim filmovima, iako je tu ostvario iznimne uloge. Svako vrijeme nosi svoje. Glumac mora raditi i mora živjeti vremenu usprkos. Pa zar će za dvadesetak godina netko zamjerati sadašnjim mladim glumcima što glume u filmovima o Domovinskom ratu?
• Vaši su sinovi uz oca zaigrali u kultnoj seriji “Naše malo misto”. Jeste li za njih priželjkivali filmsko-estradnu karijeru?
– Nismo unaprijed ništa planirali za našu djecu. Često sam s djecom pratila Borisa na snimanju njegovih serija i filmova. Tako su se momci zatekli i na snimanju te serije i zaigrali jer se pokazalo da imaju i talenta. To vrijeme, dok su djeca bila malena, bilo je lijepo, puno putovanja i druženja. Ona su važan dio mojih uspomena danas.
• Proveli ste 46 godina s Borisom. Je li još uvijek kad zazvoni telefon mislite da je on?
– Stalno čujem da taj telefon zvoni, kao i parlafon svakog jutra u pola šest, i onda ustanem. Koji put se, iskreno, prepadnem od toga.
• Jeste li se u ovih godinu dana tuge i velikog gubitka posebno u nekome razočarali i je li vas netko ugodno iznenadio?
– Ne znam kako bih ovo preživjela bez nekih Borisovih prijatelja. Zato velika hvala Bari Terziću i Braci Krstuloviću koji su mi puno pomogli, kao i moje rođakinje i moja majka. Mogu reći da me ljudi nisu razočarali.
Ti si mi u mislima
• Pada li vam teško to što je Dino pokopan u Zagrebu, gdje žive njegova kći i supruga?
– Dino je više od dvadeset godina živio u Zagrebu, gdje je bio njegov dom, iako je dušom uvijek bio u Splitu. No, njegov život bio je gore i normalno je da je pokopan u Zagrebu. Uostalom, nije Zagreb preko svijeta. Sjednem na avion ili u autobus i odem na grob.
• Dugo niste mogli spavati u sobi u kojoj je Boris umro.
– Dva mjeseca nisam mogla ući u tu sobu. Bio mi je to šok, no tako je svima koji dožive nagli gubitak voljene osobe.
• Je li se Split odužio Borisu? Hoće li dobiti spomenik ili ulicu?
– Nije moje da o tome razmišljam. Ako netko u gradu misli da moj suprug zaslužuje ulicu, oni će mu je dati. No, grad je dosta učinio za Borisa i sada nastoje napraviti grobnicu i spomenik kako bi se znalo gdje je pokopan i da mu namjernici mogu odati počast. Zahvaljujem Splitu na tome. Boris je sada pokopan s majkom i ocem.
• Boris je bio slab na Dina. U čemu se oslikavala ta bliskost?
– Jako je volio Deana i Dina. Često je zvao Dina na telefon. Dva dana prije Borisove smrti dugo su razgovarali, smijali se i šalili. Puno je divnih zajedničkih trenutaka koji su dio mojih uspomena.