'Ostali smo bez banaka, energetike... Sad nam i turizam izmiče iz ruku'

Svjetski priznati hrvatski arhitekt Nikola Bašić, koji od 2016. nosi i titulu akademika, široj je javnosti najpoznatiji kao autor instalacije Pozdrav Suncu i Morskih orgulja u Zadru. Ima projektantski ured i dosta je angažiran u turizmu, ali, kao predsjednik Znanstvenog vijeća za turizam HAZU-a, ne uzmiče ni pred turističkom teorijom. Dobitnik je praktički svih najvažnijih umjetničko-znanstvenih priznanja koje si jedan arhitekt može poželjeti, a za turizam ga vezuje i intimni moment: rođen je u jednom našem malom mistu.

U turizmu ste prisutni kao autor, ali vaš interes i senzibilitet za turizam nadilaze tu činjenicu. Zato što ste s mora, rođeni Murterin?

Dobrim dijelom upravo zbog toga. Moja obitelj, u neprekinutom stogodišnjem generacijskom slijedu, diči se najduljom obiteljskom ugostiteljskom tradicijom na otoku Murteru. Dakle, moje iskustvo turizma je neposredno i unutrašnje. Ono počinje prvim sjećanjima na čudne ljude, u neobičnoj šarenoj odjeći i „lumbrelama” koje nose kad ne pada kiša. I ondašnja ljeta bila su obilježena nesnosnim vrućinama, ali i rojevima dosadnih muha. Ljeto je bilo ono doba kad su se lovile srdele i kad su stizala „gospoda”. Tako smo ih zvali, a tako smo se prema prvim turistima i ponašali: ponizno, servilno i ponajviše – znatiželjno. Bio je to susret različitosti i uzajamne začuđenosti. Murter je u tom vremenu funkcionirao kao kompaktna i skladna zajednica. Pop, likar, učitelj, brico... to je slijed u društvenoj hijerarhiji tipičnog malog mista. Nema komunalnih službi, ali se misto održava prema nepisanim regulama, pa tako svaka obitelj mete ulicu pred svojom kućom. Smeće kao problem uopće ne postoji. Sve se na škrti bodulski način reciklira, voda se triput iskoristi prije nego li se prolije, umjesto današnjih plastičnih vrećica, kupljena riba ili povrće nosi se kući u kapi. Nema ni struje ni vode, a sve savršeno funkcionira. Nismo znali za održivost, ali smo je živjeli. Kojeg li paradoksa? Sada održivost postaje mantrom onih koji su nas priveli vehementnom trošenju. Moja generacija bila je oduševljena turizmom. On je budio socijalni optimizam i vjeru u mogući izlaz iz dubokog siromaštva. Preko turizma kompenzirali smo ideološku odvojenost od slobodnog, sjajnog i nedostižnog svijeta.

Koliko su vaš Murter i obala danas drugačiji od vremena vašeg odrastanja?

Moj Murter, poput većine dalmatinskih naselja, doživio je promjene neslućenih razmjera. To se ne odnosi samo na urbane transformacije koje su u nekim aspektima zaista traumatične, već i na kulturni i društveni diskontinuitet koji se ponekad pretvara u bijeg od nas samih. Gotovo svim tim promjenama ishodište je u turizmu. Stoga možemo bez susprezanja ustvrditi da je turizam, više od ikakvih društvenih, političkih ili gospodarskih uvjetovanosti, dramatično utjecao i na prostorne i na socijalne transformacije, ponajprije u jadranskom području. Turizam je više od ijedne ideologije, stubokom presložio društvenu i kulturnu sliku naše stvarnosti.

Na nedavnom skupu u HAZU posvećenom turizmu rekli ste da je hrvatski turizam pred novim razvojnim pragom i da mora usporiti rast. U protivnom?

U nedavnom intervjuu za vaš list neprijeporni Eulogio Bordas rekao je da ”neinteligentni” rast prijeti konkurentnosti hrvatskog turizma. Bordas nam je na pristojan i uvijen način poručio da smo glupani koji pile granu na kojoj sjede. Međutim, imperativ rasta nije karakterističan samo za turizam. Rast je civilizacijski izazov.

Uvodite i novu kovanicu za odustajanje od rasta, ODRAST, a u zamjenu nudite viziju turističkog procvata. Kako procvat može izgledati bez rasta broja gostiju?

Na obzoru svjetske znanosti postupno se osnažuje znanstveno-stručna zajednica koja pod novim pojmom ODRAST promiče nužnost svjesnog odustajanja od rasta. Jedna od krilatica tog pokreta pripada američkom ekonomistu Kennetu Bouldingu koji poručuje: Samo luđaci i ekonomisti vjeruju u neograničeni rast na fizički ograničenom planetu. I hrvatski turistički razvojni uspjeh neizbježno se iskazuje postotkom rasta iako je očito da rast turizma i nekretninska euforija koju on izaziva hrvatskom prostoru, ali i hrvatskom društvu, nepovratno mijenja svojstva. Taj rast sve je vidljivije i uzrokom našeg nezadovoljstva, psihičkih poremećaja, cjelodnevnog sezonskog rada bez nedjeljnog ili blagdanskog predaha, prometne zakrčenosti, gužvi i zagađenja... Odustajanje od turističkog rasta ne znači manje istog turizma, već njegov razvitak u drukčijoj kvaliteti, turizam bez negativnog otiska u prostoru, ali i s metabolizmom podređenim razvojnim ciljevima zajednice. Nakon što je narastao, turizam mora, u metaforičkom smislu, procvjetati i donositi plod. Razvitak se mora ostvariti u novoj kvaliteti.

Smatrate da smo već sada, i društveno i zemljopisno, taoci turizma i da je sve vidljiviji njegov negativni otisak na društvo i na prostor. U čemu se to vidi i tko je odgovoran za takav razvoj događaja?

Nama se turizam događa. On je ponajmanje smišljeno vođen proces. Njegovo uporište nije u našim sposobnostima i „strategijama razvitka” već u tome što nam je Bog u posjed ustupio particelu koju je čuvao za sebe. Upitajmo se s kakvom odgovornošću mi njome gospodarimo? Naša zemlja postaje sve više globalnim turističkim poprištem u kojem je i prostor i turizam svakim danom sve manje naš. Kako smo izgubili banke, osiguravajuća društva, energetiku, komunikacijske sustave i drugo, tako sada ostajemo bez turizma koji, kao gospodarstvo, izmiče iz naših ruku. Naš prostor koji predstavlja našu metaforičku naftu sve više crpe drugi. Hrvatskim Jadranom, prema napisima iz medija, krstari 40% svjetske čarter flote, a nautički turizam u ukupnom bruto prihodu od hrvatskog turizma sudjeluje s nevjerojatnih 1%. Pretpostavlja se da 90% čarter flote drže tvrtke sa sjedištem u inozemstvu, gdje se, nakon plaćanja veza i pristojbi, ostvaruje glavnina prihoda, plaćaju porezi i zadržava profit. To znači da je naš prostor poligon za tuđi biznis koji ga u pohlepi za profitom bezdušno i nepovratno „troši”. Zanimljivo bi bilo znati koliki prihod od „našeg” nautičkog turizma ostvaruju oni koji nam dovode svjetsku elitu samo do pučinskih otoka pa najčešće i ne znamo tko nam dolazi u zemlju? Proces gubljenja pozicije u nautičkom turizmu koincidentan je onome što se događa s privatnim smještajem, pojmom koji smo naslijedili iz bivšeg sustava, kada je sve bilo u državnim rukama pa je takav naziv imao jasno značenje. Što je danas privatni smještaj? Je li to smještaj u obitelji, kako neki predlažu da bi se trebao zvati. Sigurno nije. Sve je manje autentičnih obitelji koje pružaju takav smještaj. Takozvani privatni smještaj postao je globalni biznis u kojem sve manje sudjeluje lokalno stanovništvo. U igru su se ubacili novi igrači, mnogi od njih s adresama u inozemstvu, čije investicijske standarde urođenici ne uspijevaju slijediti pa je domicilni smještaj postao turistički nekonkurentan i sada služi za zbrinjavanje građevinskih radnika, sezonskog ugostiteljskog osoblja i zaposlenika kod profesionaliziranih domaćih ili stranih iznajmljivača soba i apartmana. Tako smo, u perfidnoj spirali suvremenog neokolonijalizma zatvorili krug: status gospodara u vlastitoj zemlji morali smo zamijeniti služenjem, sve češće i u tuđini. Ispunilo se zloslutno proročanstvo mojeg lucidnog kolege Mie Gamulina koji je početkom devedesetih nagovijestio bolnu spoznaju kako nismo dovoljno bogati da bismo mogli zadržati vlasništvo nad ovom lijepom i vrijednom zemljom. To ukazuje na činjenicu da Hrvatska u odnosu na turizam i prostor, a to su dva komplementarna sustava, još uvijek nije artikulirala svoj primarni nacionalni interes.

Za nered u prostoru ne krivite divlju gradnju, već uredno izdane građevinske dozvole. Što po vama najviše nagrđuje našu obalu?

Najveću prijetnju našem obalnom prostoru koji je izložen najsnažnijem graditeljskom pritisku ne predstavljaju mjestimična bespravna gradnja ili pojedinačni ekscesi u prostoru. Glavni problem je u morfološkim obrascima novih naselja kakve generiraju recentni prostorni planovi. A tu bezličnu morfologiju ne proizvodi divlja gradnja ili pojedinačni graditeljski avanturizam. U najvećem opsegu gradi se po urednim građevinskim dozvolama izdanim po pravilima koja se uporno podvrgavaju obliku vlasničke parcele koja posljedično proizvode takve ambijente koji nemaju nikakve veze ni s podnebljem ni s graditeljskim ili urbanističkim nasljeđem ni s lokalnom kulturom. Zato je to kancerogeno graditeljsko tkivo u svakom naselju identično, bez obzira na lokalne uvjete i specifičnu kontekstualnost. To dokazuje da postojeći legislativno-planerski i vlasnički sustav ni u kojem slučaju ne može proizvesti koherentne prostorne cjeline s prepoznatljivom idejnom vizijom. Tako je liberalnom kapitalizmu, kao kolateralna žrtva, prinesen najvredniji hrvatski nacionalni resurs – a to je prostor. Stanje u njemu na rubu je etičkog i političkog sunovrata.

Mnogi misle da nam treba više hotela i zazivaju više greenfield investicija. Je li to Hrvatskoj uistinu potrebno?

Hrvatskom turizmu potrebna je rekvalifikacija izvornosti. Umjesto rasprave o novim hotelima, kampovima ili marinama, bolje bi bilo razmisliti treba li nam to uopće. Dosadila mi je kuknjava kako nam je u strukturi turističkih kapaciteta previše takozvanog privatnog smještaja. Pitam se zašto baš na toj disproporciji ne bismo gradili našu turističku posebitost i konkurentnost? Zašto ne bismo na trendu personalizacije turizma promicali smještaj u autentičnim obiteljima, obiteljskim hotelima, obiteljskim kampovima, obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, obiteljskim marinama... Zašto mjerama regulacije i poticajima ne bismo poticali personaliziranu obiteljsku turističku ponudu, a poreznom selektivnošću destimulirali špekulativno rentijerstvo koje je uzrok razornog nekretninskog pohoda na litoralni prostor. Zašto takozvani „projekti od državnog značenja”, umjesto megalomanskih greenfield pothvata, ne mogu biti izvorni projekti malog obiteljskog turističkog, poljoprivrednog ili drugog gospodarstva? Bio bi to poticaj razvitku lokalne zajednice i njezine demografske rezistentnosti. Kako neki ruski, turski ili austrijski turistički resort može biti stavljen ispred takvih domicilnih projekata? Zašto prijateljska investicijska i poduzetnička klima ne bi bila okrenuta malom čovjeku i malim projektima?

Unutrašnjost je od većine turističkih problema o kojima govorimo uglavnom pošteđena, kako ondje dozirati turizam da se ne ponove greške s obale?

Turizam ne smijemo dozirati količinski, već sadržajno. Hrvatska je mozaična zemlja, buket sačinjen od visoko individualiziranih regija koje se ponekad uzajamno jako razlikuju. Naša je zadaća sačuvati tu dragocjenu raznolikost oblikujući turističke strategije po kojima će svaki prostor postati osnovica za kreativne i prepoznatljive „turističke događaje”. To znači da bi se nova paradigma hrvatskog turizma morala promišljati na specifičnim i prepoznatim osobitostima vlastitog prostora. Kao primjer navest ću tkonski Škraping, potpuno originalni turistički proizvod zasnovan na onim osobitostima lokalnog litorala koji se na prvi pogled čini turistički neiskoristivim, a koji je postao scenom uzbudljivog turističkog sadržaja bez ikakvog negativnog traga u prostoru.

Vi ste arhitekt, ali znate da turizam nijedne zemlje ne prodaju samo građevine, ma koliko da su monumentalne, već ukupnost ambijenta, ljudi i stila života. Je li autentičnost u Hrvatskoj sačuvana u dovoljnoj mjeri da bi nas prosječni gost iz Europe prepoznavao i razlikovao od sjevernomediteranske konkurencije?

S pravom ističete da doživljaj jedne sredine mora predstavljati cjelovito iskustvo. Hrvatska se diči svojom čudesnom prirodom i raznolikim kulturnim nasljeđem, pogotovo onim koje baštini kao jedinstveno arhitektonsku, urbanističku kulturu ili zadivljujuću kulturu antropološki oplemenjenih krajolika. Ali postoje i one vrijednosti koje smo zapustili. Sjetimo se samo kako smo u kratkom povijesnom trenutku zaboravili naše dijalektalno bogatstvo i začas ga pretvorili u „cimerfraj” jezik, naša melodiozna narječja u hipu smo zamijenili englesko-hrvatskim „sms” jezičnim surogatom. Jednako tako, zaboravili smo da našoj osobitoj kulturi pripada i naš poseban način života. Tradicijski način života oblikovan kroz čudesne društvene i kulturne rituale koji su jednako fascinantni i u kontinentalnoj i u mediteranskoj Hrvatskoj, nismo promovirali kao izvornu i prepoznatljivu vrijednost, a upravo naš način života, naš otkačeni „životni stil” mnogima izgleda neodoljivo privlačan.

Iduća strategija razvoja turizma bi se, kako je najavljeno, trebala raditi za deset godina. Je li to predugo razdoblje s obzirom na ubrzani život i izmjenu trendova i, konačno, brzi razvoj tehnologije?

Sasvim ste u pravu. Strategije se ne bi smjele raditi za duga razdoblja. Dapače, strategije se moraju dinamizirati kroz stalne promjene i propitivanja njihovih učinaka. Umjesto literarne slatkorječivosti i neizbježne frazeologije, valja nam se usredotočiti na ključna pitanja. Prvo od tih pitanja glasi: kome treba i za koga se razvija hrvatski turizam? Da bi se odgovorilo na to pitanje, moramo se odmaknuti od ekonomskog dogmatizma i krenuti prema multidisciplinarnom stručnom i političkom dijalogu koji će turizam kreirati na hrvatskim specifičnostima: prostornim, društvenim, kulturnim, gospodarskim, demografskim... Jedino takvim pristupom moći ćemo zadržati ono što je u turizmu najvažnije, a to je autentičnost. Ta ista autentičnost, po prirodi stvari, jamac je zaštite naših nacionalnih interesa. Ali, takav strateški pristup turističkom razvitku još se rijetki usuđuju nagovijestiti, kao što više nije poželjno ni postavljanje pitanja o uspostavi famoznog ZERP-a. Zaključujući ovaj razgovor želim naglasiti sljedeće: sve što je dobro za turizam mora biti dobro i za lokalnu zajednicu kao i za društvo u cjelini. I obrnuto. Strategija turističkog razvitka mora odgovoriti na pitanje kako se približiti tom cilju.