Ostavština Miroslava Tuđmana: Stvorio je modernu hrvatsku inačicu američke CIA-e

Preminulog Miroslava Tuđmana teško je, a i nepotrebno, uspoređivati s njegovim pokojnim ocem Franjom Tuđmanom. No istina je, manje je poznato koliki je njegov doprinos bio u formiranju hrvatske države tijekom Domovinskog rata i poslije.

Nije imao potrebu isticati se

To je uglavnom rezultat toga što Miroslav Tuđman nikada nije imao potrebu osobno se isticati. Njegovi prijatelji kažu da mu je životni moto bio “draže mi je biti, nego imati”, a to znači “imati pravo na slobodno izražavanje stavova i mišljenja, neovisno o trenutačnim odnosima”.

Takav njegov stav sigurno je pridonio i tome da se jače u životu potvrdio kao znanstvenik i reformator obavještajno-sigurnosne zajednice nove države, a materijalizam, slava i ego bili su za njega više-manje prezrene kategorije. On nije samo reorganizirao HIS, nego cijelu obavještajnu zajednicu, i to uglavnom po uzoru na američki model prilagođen našim potrebama i mogućnostima. Već u drugoj polovici 1991. obukao je odoru HV-a i dobio zadaću osnivanja Odjela za informativno-psihološko djelovanje (IPD) i obilazio je sva ratišta.

Iduće, 1992. godine zaključeno je da Hrvatskoj manjka vanjska obavještajna služba, a sin Franje Tuđmana bio je jedan od kandidata za vođenje HIS-a jer je već upoznao kontekst i bio osnivač Centra za strategijska istraživanja. Kad se formirala Vlada nacionalnog jedinstva, većina ljudi iz Centra završila je u Vladi. Kako je Tuđman preko Centra već ostvario kontakte s predstavnicima stranih obavještajnih službi, bio je prirodan slijed da se njega postavi na čelo HIS-a. Osobno, on to nije želio, pa je tu dužnost prihvatio na godinu dana, no s obzirom na ratna zbivanja, ostao je na čelu HIS-a tijekom cijelog rata.

Jedan od razloga što je on završio na čelu vanjske izvještajne službe hrvatske CIA-e bilo je to što su partnerske zemlje koje su Hrvatskoj nudile pomoć u ustroju službi kazale da ne bi htjele raditi sa starim kadrovima. Drugim riječima, postavljen je zato što strane službe nisu željele ni Manolića ni Perkovića. I prionuo je stvaranju potpuno nove službe u kojoj nije bilo kadrova iz bivšeg sustava. Poanta je bila da je Miroslavu Tuđmanu za godinu-dvije uspjelo uspostaviti dva puta više partnerskih odnosa sa stranim službama nego što ih je bivša Jugoslavija uspostavila tijekom svog postojanja.

Povratak u HDZ

Najviše je komunicirao s čelnicima američkih službi, ali primjerice i sa šefom ruskih obavještajnih službi Primakovom i Tuđmanu se taj posao dopao zbog razine komunikacije koja je bila ozbiljna i argumentirana. Amerikanci su imali za ovo područje oformljen Balkan Task Force, grupu analitičara iz svih američkih službi.

S Tuđmanom su imali redovite sastanke i ubrzo je zadobio njihovo poštovanje, pogotovo kada su se potvrdile procjene trajanja Bljeska i Oluje. Točne informacije počivale su na adekvatnim izvorima koje je HIS imao u zemljama u regiji, pa i među pripadnicima agresorskih vojnih snaga. Tuđman je i nakon rata nastavio raditi u obavještajno-sigurnosnom aparatu, a bio je i član VONS-a sjedeći uz bok svome ocu Franji.

No, njihov je odnos bio potpuno služben, u poslu nikada nisu bili otac i sin. Te službe napušta nakon očeve smrti i pobjede oporbene koalicije. Dobro je procijenio da će novi predsjednik Stjepan Mesić pokrenuti tzv. detuđmanizaciju. Tomu da je Mesić postao frontmen u borbi protiv njegova pokojnog oca i što se svim silama trudio razbiti kompletnu političku i povijesnu ostavštinu, Miroslav Tuđman suprotstavljao se cijelo desetljeće, ali i u idućim godinama, kada je HDZ preuzeo Ivo Sanader.

Zamjerio je i oporbenoj šestorki što je podržavala politiku detuđmanizacije, zapravo razgradnju suvereniteta Hrvatske, a posebno mu se zamjerila najradikalnija u tome, Vesna Pusić, koja je inzistirala na tome da je Hrvatska provela agresiju nad BiH. Šestorka je smijenila brojne veleposlanike i konzule, a otpustila je i nekoliko stotina ljudi iz obavještajnog sustava te veliki broj časnika iz HV-a. Govoreći o Mesićevim motivima zašto je to činio, Tuđman je za njega rekao da je osoba bez političkih uvjerenja.

Smatrao je da su Mesićeva svjedočenja u Haagu bila štetna, sve kako bi dobio kredibilitet kod protivnika Tuđmanove politike i kako bi mu oni zauzvrat pomogli da zauzme ključne pozicije. Bio je to čin osvete koji je nanio puno štete i mnogim ljudima i Hrvatskoj, rekao je. Poslije se Tuđman angažirao i politički, u raznim desnim političkim strankama, no nikad nije uspio pridobiti kritičnu masu potpore. U HDZ se vratio na poziv Jadranke Kosor, što je bilo logično nakon pada Sanadera.

Za Sanadera je rekao da nije govorio protiv predsjednika Tuđmana, ali da bi se njegova politika mogla sažeti ovako: “predsjedniku Tuđmanu pripada prošlost, a meni budućnosti”. Jedna od njegovih najzanimljivijih izjava bila je odgovor na pitanje kada je završio proces detuđmanizacije: “Oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču”. Tuđman će poslije sudjelovati u politici, bavio se i obavještajnim sustavom, ali tek s razine parlamentarnog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.

No, nikada više neće imati izravnog utjecaja u tom sustavu, a nije doživio ni obnovu svoje Obavještajne akademije, koja je bez ikakve logike razmontirana 2001.