Osuđeni na progon: Gubavi jer su teško sagriješili

Guba ili lepra uz kugu bila je najgora bolest srednjovjekovlja. Njezine vidljive posljedice izazivale su strah i gnušanje. Od ostalih bolesti odvajalo ju je vjersko i društveno žigosanje kojem su zaraženi pojedinci bili izloženi. Općenito se smatralo da su bolesnici teško sagriješili i da je katkada uistinu stravično izobličenje njihove vanjštine izazvano leprom rječit izvanjski biljeg njihova života u suprotnosti sa zasadama kršćanskog morala. Od 12. stoljeća gubavci su odlukom Trećega lateranskoga koncila bili potpuno izlučeni iz zajednice, oduzeta su im sva građanska prava, i bačeni su na društvenu marginu. No istodobno su gubavci dobili i vlastite crkve, župne dvorove i bogoslužje. Kanonski su propisi utvrdili i neraskidivost braka, što je bio očit napredak jer je u ranom srednjovjekovlju bolest jednog supruga bila osnovan razlog za poništenje bračne veze, što pokazuje zaključak crkvenog koncila u Compiègneu, u Franačkoj (757.). Još je zakonska zbirka langobardskog kralja Rotarija iz 643. godine propisivala da se gubavac smije izbaciti iz kuće i da se prema njemu može ophoditi kao prema mrtvacu. U kasnijim se razdobljima isključenje gubavaca iz društva izvodilo prema posebnom obredu, davala im se posljednja pomast i gdjegdje čitala zadušnica, kao da je bolesnik već pokojan.

Epidemija u 13. stoljeću

Ni hrvatske zemlje nisu izbjegle tu gadnu bolest, a poglavito je bilo izloženo priobalje jer je bilo mnogo prometnije. U pripovijesti o prijenosu moći sv. Anastazije (Stošije), koje je 804. godine iz Konstantinopola u Zadar donio zadarski biskup Donat, zabilježeno je da je njihova čudotvorna snaga izliječila brojne gubavce u gradu i okolici. Svjedočanstva o gubavosti pučanstva nisu sadržana samo u svetačkim pričama. I bioarheološka istraživanja pružaju potkrepu tomu. U tzv. starohrvatskim grobovima iz Radašinovaca-Vinogradina, kod Benkovca, iz 9. stoljeća, nađena su četiri kostura sa znacima gubavosti. Na jednom je kosturu, i to muškarca, otkriveno da je bolovao i od tuberkuloze, a leprozne promjene su mu zahvatile lice, prste ruke i noge te goljenične i lisne kosti. Od gube, koja mu je pogodila lice, stopala i goljenične i lisne kosti, bolovao je i muškarac koji je umro u dobi od 50 do 54 godine. Dva su kostura žena, koje su umrle u dobi od 20 do 24 godine, a tjelesna oštećenja uzrokovana bolešću vidljiva su na nosnoj šupljini. Obje su na vječnom počivalištu bile uz muževe, koji su ih nadživjeli više od tri desetljeća. Njihovi grobovi nisu odvojeni od ostalih niti imaju različite grobne priloge. To navodi na zaključak da gubavci u radašinovskoj ranosrednjovjekovnoj zajednici nisu bili društveno isključeni, a supruzi nisu svoje bolesne žene napuštali ni u smrti. U 13. stoljeću hrvatskim se priobaljem guba počela sve izrazitije širiti, nakon što je dodirima Zapada i Istoka za križarskih ratova potaknuto njezino rasprostiranje cijelom Europom. Prerasla je u epidemiju s pandemijskim obilježjima.

Gubave zone u Dalmaciji

Dubrovnik je prvi u hrvatskim krajevima donio propise o gubavcima. U Dubrovačkom statutu iz 1272. određuje se da se „kuće što su ih štavitelji koža sebi podigli ili će ih podići izvan grada, na mjestu gdje se obično zadržavaju gubavci, njima ne osporavaju i da ih zbog njih ni Općina ni bilo koja druga osoba ne smije uznemiravati. A gubavci neka se ne smiju tu zadržavati, nego neka odu stanovati dalje od grada“. U dopunama Statuta iz 1335. godine bilo je naloženo „da svi gubavci moraju boraviti na obroncima iznad crkve Sv. Mihovila na Krstacu, te da ne smiju boraviti niti na ikakvom drugom mjestu, rečeni gubavci ne smiju doći u grad, niti na putove koji vode kući fratara Male braće, niti glasnicima, niti na prijehod, niti k moru. I ako bi rečeni gubavci bili otkriveni na nekom mjestu osim iznad prije rečenog Sv. Mihovila, trebaju se prognati iz područja dubrovačkog“.

Osim Dubrovnika, čiji se leprozorij nalazio na padinama Brgata (Krstaca), iznad tzv. Vrata od Ploča, sjeveroistočno od grada, nadomak prometnice koja je vodila u zaleđe (od 1436. gubavci su se smjeli okupljati i u Pločici u Konavlima te od 1532. i kod crkve sv. Lazara na morskoj obali), „gubave zone“ dobili su u 14. i 15. stoljeću i drugi dalmatinski gradovi: Split (1332.), Zadar (1371.), Trogir (1372.), Ston (1449.) i Šibenik (1467.). Zadarski leprozorij Sv. Lazara bio je u tzv. Uvali gubavaca, nedaleko od predgrađa Varoša, a splitski u predjelu prozvanom „Pod uboge“, u podnožju Marjana. U sjevernoj Hrvatskoj, čini se, nije bilo u ranom i razvijenom srednjem vijeku gube. Bioarheološka istraživanja kostura iz grobova u Đakovu, Đelekovciami i Vinkovcima te Loboru, Stenjevcu i Ščitarjevu, od 11. do 13. stoljeća, nisu otkrila naznake bolesti.

U kasnom srednjem vijeku utemeljeni su leprozoriji, primjerice, u Zagrebu i Čazmi. Sredinom 14. stoljeća počeo se smanjivati broj oboljelih od gube u Europi jer je mnoge pokosila crna smrt, ali u hrvatskom priobalju bilo ih je toliko da su se osnivali leprozoriji. Još u 15. stoljeću ljudi su pobožno u oporuci dređivali svotu zajednicama gubavaca. Ipak u to vrijeme više nije bilo epidemija, tek koja žarišnih točka.