Prije nekoliko dana Hrvatska je televizija napokon prikazala odličan njemački dokumentarni film “Ubojstvo u Titovo ime” koji razotkriva kako je zloglasna jugoslavenska tajna služba Udba ubijala hrvatske emigrante u Njemačkoj. Jedan od glavnih junaka dokumentarnog “horora” bivši je šef hrvatske Udbe Josip Perković kojem se trenutačno, zajedno sa Zdravkom Mustačem, sudi zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Nekako u isto vrijeme dok se prikazivao ovaj važan film procurilo je u medije da je bivši predsjednik Ivo Josipović odlikovao svoje najbliže suradnike s Pantovčaka. Upada u oči da je Saša Perković, Josipovićev savjetnik za nacionalnu sigurnost, odlikovan “Redom Ante Starčevića za osobit doprinos u izgradnji suverene hrvatske države i promociju interesa Republike Hrvatske u svijetu”. Za one koji ne znaju, osumnjičenik Josip Perković je otac odlikovanog Saše Perkovića.
Odmah želim naglasiti da mi nije ni na kraj pameti kritizirati nekoga samo zato što je dijete “pogrešnog oca”, ali jednako tako ne mogu zatvarati oči pred nekim važnim činjenicama. Karijera Saše Perkovića nikada ne bi bila tako uspješna da iza njega nije stajao njegov otac koji je tijekom devedesetih imao izuzetan utjecaj u hrvatskom obavještajnom i sigurnosnom miljeu. Josip Perković imao je dva snažna motiva zašto je sina Sašu tako uporno gurao u labirinte hrvatske sigurnosno-obavještajne zajednice. U našoj kulturi nekako je prirodno da otac želi pomoći sinu da osigura koricu kruha, što je gotovo uobičajena praksa u ovoj našoj hrvatskoj političkoj prašumi.
Ali Perković je imao još jedan bitniji, za javne poslove puno važniji razlog, zašto je silno želio da se njegov Saša vine do savjetnika za nacionalnu sigurnost Stipe Mesića koji ga je onda toplo preporučio i Ivi Josipoviću. Saša Perković očito je imao zadatak štititi lik i djelo ne samo svoga oca nego i mnogih njegovih prijatelja koji su radili za bivšu jugoslavensku tajnu službu, ali koji su se tijekom devedesetih dobro uklopili u “demokratske strukture”. Ne samo da su bez većih problema preživjeli tranziciju nego su postali važna karika u političkom i društvenom životu. Mnogi od njih su se obogatili iskoristivši veze iz bivšeg sustava.
Stvorena je cijela interesna političko-društvena mreža kojoj nije odgovaralo da se otvori izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj. Hrvatska je godinama, mimo bilo kakve demokratske logike, odbijala izručiti Perkovića, dok na drugoj strani nije poduzimala baš ništa da sama procesuira Udbine zločine. Držanjem Saše Perkovića na mjestu savjetnika za nacionalnu sigurnost Mesić i Josipović su jasno pokazali na čijoj su strani. To je bila i svojevrsna provokacija prema Njemačkoj koja je s pravom inzistirala da se kazne zločinci koji su likvidirali Hrvate na njemačkom teritoriju. Neposredno prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju Milanovićeva vlada je inicirala poseban zakon da bi spasila Perkovića od izručenja.
Tek nakon dugog natezanja i pritisaka iz Njemačke i EU taj je zakon promijenjen pa je Perković mogao biti izručen. Tada je nastupio bivši državni odvjetnik Mladen Bajić koji je napravio baš sve da se Perković ne izruči. Srećom nije uspio. Ivo Josipović bio je protiv izručenja Perkovića, ali kada je vidio da je vrag odnio šalu, više nije, barem javno, toliko štitio oca svog savjetnika. Ali nikada nije skrivao za “koga mu srce kuca”. Ovo visoko odlikovanje Saši Perkoviću to samo potvrđuje.
Teško je shvati kako sin takvog "kućnog odgoja" može biti predsjednikov savjetniki, a još teže, kako i predsjednik može biti predsjednik jer su iz istog udbaškog miljea.