O jednodnevnom intenzivnom boravku pape Franje u Sarajevu vjerojatno će se razglabati još danima. Na svoje mišljenje pravo imaju i teolozi i politički analitičari i političke elite, ali i običan puk. Kako je papa nekoliko puta odlučio govoriti iz glave, odlučivši izbjeći pomno pripremljene govore koji su zasigurno uradak oprezne višestoljetne vatikanske diplomacije, tako je i svojim poklonicima, ali i kritičarima omogućio da se do mile volje ili nadahnjuju ili iživljavaju nad emocijama jednog čovjeka koji si dozvoljava vlastito mišljenje i pod cijenu ponavljanja parola od kojih su narodi jugoistoka Europe odustali.
Primjer za to je bratstvo i jedinstvo koje je papa decidirano spomenuo, a u koje su se na ovim prostorima ne tako davno mnogi zaklinjali, ali ga ipak nisu čuvali kao zjenicu oka svoga. Posebno potresan, možda i najpotresniji trenutak bio je kada je papi u sarajevskoj katedrali govorio teško oboljeli svećenik i ratni stradalnik Zvonimir Matijević nakon čijeg je svjedočenja papa skrušeno pognuo glavu poljubivši svećenikovu ruku. Otišao je papa Franjo i korak dalje pa je od svećenika patnika, koji ne mrzi i svojim mučiteljima oprašta grijehe, zatražio i blagoslov. Tako se to radi. Svaka čast rimskom biskupu koji je na djelu pokazao kako se čovjek mora odnositi prema patnjama svojih bližnjih. Ali jedan detalj ipak je bacio sjenu na papin dolazak u Sarajevo, samo jedan u nizu europskih gradova koje se simbolički može nazvati Jeruzalemom. U Sarajevo je papa doputovao, ali i otputovao airbusom Alitalije A320 na kojem se kočoperilo i ime aviona, nazvano po piscu, ali i doista iznimno kontroverznom talijanskom političaru i ratniku Gabrieleu D’Annunziju.
Cijeli papin posjet Sarajevu bio je u znaku riječi mir. Mir vama, ponavljao je papa Franjo do iznemoglosti. A puk je s pravom pljeskao. Ali zašto je onda na talijanskom avionu koji je u Sarajevo iz Rima doveo (i iz Sarajeva u Rim sigurno vratio) rimokatoličkog poglavara stajalo ime baš D’Anunnzija, čovjeka koji je prije nešto manje od stotinjak godina osvojio hrvatsku Rijeku i političara kojeg mnogi ozbiljni povjesničari smatraju predšasnikom fašizma i osobom u koju se ugledao diktator Benito Mussolini. Istina, D’Annunzio je talijanski literarni klasik i to mu nitko ne može osporiti. Utjecao je i na brojne hrvatske pisce poput Vladimira Nazora ili Milana Begovića. Surađivao je i s francuskim skladateljem Claudeom Debussyjem na djelu Muke sv. Sebastijana. Pa ipak, njegova iredentistička riječka faza, pustolovni život, korištenje nasilja u političkom životu i krvavi riječki Božić iz 1920. godine apsolutno su nespojivi s ulogom koju jedan papa danas treba imati i u duhovnome, ali i u političkome životu kao državni poglavar. Ako Alitalia želi imati avion s imenom D’Anunnzija, to je njen problem. Ali da u Bosnu i Hercegovinu papu vozi baš tim avionom, to je već politički osjetljivo pitanje za narode sa ovih prostora kojima je ponekad teško iščitati poruke koje im šalje ujedinjena Europa koja se tako snažno busa u svoja antifašistička prsa.
Što to talijanski jurišnici koji su osvojili Rijeku imaju s papinim mirovnim porukama? Kakva se poruka šalje narodima iz zemalja bivše Jugoslavije avionom koji slavi teatralnog ali i opasnog D’Annunzija? Pa Alitalia ima i avion koji nosi ime po pjesniku Giuseppeu Ungarettiju. I on je, istina, Mussoliniju posvetio pjesmu, ali je bio uvjereni pacifist, te je napisao i pjesmu “Tajna Hrvatska”. Da je papa Franjo u Sarajevo doputovao Ungarettijem, bila bi to ipak jedna sasvim druga priča.
>> Papa Franjo: Sarajevo je na dobrom putu prema miru
>> Papa Franjo vraća Bosnu i Hercegovinu u fokus svjetske politike