Bez intendanta bili su gotovo dva i pol mjeseca lani, a kasnile su im plaće. Ogorčeni glumci i pjevači HNK Osijek izašli su svojedobno i na ulicu. Za četiri milijuna kuna "skresan" im je proračun za 2015. Uplela se u sve, naravno, politika, i u kadroviranje i financiranje. U sjeni svega toga umjetnici u nacionalnom kazalištu u Osijeku rade i stvaraju te slažu nagrade na svoje police. Upravo njihova drama "260 dana" ovjenčana je Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini. Baš kao i nagrađeni Unterstadt prije tri godine, i ona je rađena na tekstovima lokalnih autora. Dokazuju, tako, kako se vrijedna kultura ne rađa samo u metropoli. A vrata metropole širom su otvorena glumici Sandri Lončarić Tankosić, no njezina je adresa i dalje nepromijenjena.
– Osijek je moja mirna oaza nakon napornih snimanja. Naše kazalište može parirati bilo kojem većem u Hrvatskoj, ali i šire. Posla imam puno, bilo bi ga sigurno još više da živim u Zagrebu, no odavno sam posložila prioritete – započinje Sandra. Na snimanja u Zagreb odlazi već desetak godina, a putovanja joj nisu prepreka. U suprotnom smjeru, pak, putuje proslavljeni tenor Domagoj Dorotić, Zagrepčanin koji je od rujna na plaći u osječkom HNK. – Umjetnička je sloboda veća u Osijeku, komunikacija je normalnija, lakše se dogovaramo oko uloga. Zaslužna je za to ekipa, ljudi su od riječi. Sretan sam i zadovoljan – uspoređuje. Deset je godina stvarao u Zagrebu, pet je godina paralelno radio i u Splitu.
– Velika imena dolaze u Split, Rijeku, Osijek, češće nego u Zagreb. Nije potrebno otići u metropolu da bi se postigao uspjeh – ističe Dorotić. Bilo je i u glavnom gradu, nastavlja, praznih predstava, što je, njegov je stav, odraz nezadovoljstva u kombinaciji s programom, "o čemu se malo piše".
– Puno je širi medijski prostor za zagrebačka kazališta, ali publiku ne možete varati. A sve, opet, proizlazi iz stoga je li umjetnik zadovoljan – govori on. Nisu ga uplašile ni turbulencije rezanja proračuna.
– Gladan čovjek ne razmišlja o umjetnosti pa smo i mi uvijek ugroženi, no za dobre će se predstave uvijek naći novca – zaključuje. Da se u Osijek ne ide, karikirano rečeno, "po kazni", potvrđuje i redatelj Dražen Ferenčina. Pod njegovom je redateljskom palicom i nastala pobjednička predstava "260 dana".
– Vrlo je jednostavno, radim svoj posao i nema mi razlike raditi u Osijeku, u Virovitici, gdje sam na plaći, u Zagrebu gdje živim, ili trenutačno u Zadru – objašnjava Ferenčina. Trudi se, kaže, uvijek dati sve od sebe.
– Ipak razlika je, koja me rastuži, jer što se dogodi izvan Zagreba, kao da se nije dogodilo. Tek kada netko zabljesne, privuče pozornost. No, plašim se da ništa kazalište u Osijeku neće time zaraditi. I dalje će kuburiti s novcem i medijskim prostorom – kaže Ferenčina. Upravo je u novcu i medijskom tretmanu, smatra on, najveća razlika među kazalištima u metropoli i izvan nje. – Predstave koje se rade u zagrebačkoj Gavelli svaka su tri dana u novinama. Rijeka ima pozornost više zbog svoga intendanta – uspoređuje. Sve je izvan Zagreba, složit će se, kulturna periferija.
– Pogledamo li važnije nagrade, nije baš da Zagreb dominira, nema reciprociteta pozornosti i novca te rezultata – ističe. Mladi kostimograf Neven Mihić osječko je dijete, ali i đak.
– Da nisam studirao u Zagrebu, vjerojatno ne bih ništa napravio. Dobro je bar početi u velikom gradu – kaže Mihić. Dokazao je u Osijeku, nastavlja, kako se s malo novca može puno napraviti.
– Divno mi je raditi s njima, u konačnici, za natječaj u Rimu sam i prijavio radove iz Osijeka. No, mladi trebaju pokušati i dalje od svoje sredine, ali i vratiti se – ističe. Nema gdje nije živio, kaže za sebe glumac Aleksandar Bogdanović.
– Zagreb je kulturni centar moći. S tim treba živjeti, ali i mudro plasirati svoje predstave u tom gradu kako bismo dokazali da vrijedimo, a time i privukli veća sredstva Ministarstva kulture – rezonira Bogdanović. – Najveći nam je problem plasiranje predstava. Tek nakon tri godine, jedno zagrebačko kazalište odlučilo je ugostiti Unterstadt, a igrali smo ga već u Dubrovniku, Novom Sadu, Splitu i Rijeci – napominje. Nedostaje im, slažu se naši sugovornici, i glumaca, osobito srednje generacije. No, svima njima važno je da rade neopterećeno, bez previranja u vrhu i strepnje za plaću. – Mi se glumci vodimo emocijama pa nam je tih mjeseci bilo užasno mučno. No, nekako nas je to i ujedinilo – zaključuje Sandra Lončarić Tankosić.
>> Najbolji: '260 dana' HNK iz Osijeka, Anja Šovagović Despot, Borko Perić...