Hrvoje Kozmus, otac dječaka s posebnim potrebama koji je krenuo u prvi razred osnovne škole Bogoslav Šulek u Slavonskom Brodu objavio je na Facebooku sliku svojeg sina kako sjedi i plače. Budući da je dječak dijete s posebnim potrebama, trebao je dobiti pomoćnika u nastavi, kojeg nije dobio jer je pomoćnik, prema očevim tvrdnjama, na obuci. Kozmus je naveo kako će navedeni pomoćnik raditi s troje djece.
- Škola za budućnost. Moj sin s posebnim potrebama (spektar autizma) sjedi ispred škole i čeka pomoćnika u nastavi. Pomoćnika nema. Nitko nam ništa nije htio reći prije, iako smo bili u školi. Da bi danas saznali da nema pomoćnika jer je na obuci. E i da, jedan pomoćnik na troje djece. Stvarno "krasno". Hvala vam na "prekrasnom prvom danu škole - napisao je dječakov otac.
U razgovoru za Večernji list dječakov otac rekao je kako njegov sin nije plakao zato što nema asistenta, nego zato što je jako senzibilan, smeta mu buka i ne osjeća se dobro kad ima puno ljudi. Rekli su mu da dođu kada završi priredba za prvašiće, ali kad su došli priredba je još trajala, a kako je razglas bio glasan, sin se uplašio i počeo plakati.
- Nismo se mogli dogovoriti sa školom kada da dođemo. Tražili smo asistenta koji bi izišao pred njega van, da uđemo zajedno. Međutim, oni uopće nisu znali tko je asistent, nisu znali koji je razred. Nisu htjeli ili nisu znali. Ja vjerujem da nisu htjeli, jer se još od srijede znalo da na troje prvašića ide jedan asistent. Dakle, moj sin s autizmom i još dvoje djece s Downovim sindromom dobili su jednoga asistenta – kaže Hrvoje Kozmus.
Objašnjava kako će posebna učiteljica voditi poseban razred s tri prvašića i još troje djece iz viših razreda, gdje će s asistentom učiti hrvatski jezik, prirodu i matematiku, a u redovan razred se vraća na likovni, glazbeni i tjelesni. Ocu nije jasno zašto su svih troje prvašića s posebnim potrebama "strpali" u isti redovan razred, iako ima pet razreda prvašića. Po njemu, trebalo ih je rasporediti tako da ide jedno dijete s posebnim potrebama po razredu, jer bi tako bilo lakše i razredu i učitelju i asistentu.
- Unatoč tome što dijete plače, mi ne odustajemo. Tražili smo da nam se odmah osigura poseban razred gdje će sin raditi s posebnom učiteljicom, ali nisu imali sluha za to. Ušli smo i čekali da djeca iz redovnog razreda odrade tih 20 minuta, i tek onda je došla učiteljica za poseban razred i odradila 20 minuta uvoda s našom djecom - nastavlja dječakov otac.
On dodaje kako je njegova supruga još u petak bila u školi, ali jedino što su joj rekli bilo je da je dobila asistenta. Nitko nije rekao da su on i još dvoje djece dobili jednog asistenta. Škole su, dodaje, tražile asistenta, ali država navodno nije odobrila kvotu. Smatra da se ne može trima prvašićima s takvom dijagnozom dodijeliti samo jedan asistent, ali ne zna kome se žaliti.
- Ne vidim načina kako će ta učiteljica funkcionirati s troje djece s posebnim potrebama ako asistent ponovno ne dođe u školu. To su različite dijagnoze, drugačije se pristupa djeci s Downovim sindromom, drugačije s autizmom. Moj sin dobio je rješenje da ima pravo na svog asistenta, a ne da ga dijeli s još dvoje djece. Vjerujte, ja znam što znam što znači autizam i doista ne znam kako će taj asistent to moći – ispričao je Hrvoje Kozmus.
Sanja Kozmus, dječakova majka, ispričala je za 24sata kako je izgledao njezin pokušaj razgovora i dogovora sa školom prošli tjedan.
- Rekla sam im da moje dijete ne podnosi buku, da se jako uznemiri. Onda ga dovedite malo kasnije, rekli su mi. To smo učinili i dobili smo ‘šamarčinu’ kakvoj se nismo nadali. Dijete je primijetilo da se nešto događa. Počeo je plakati, otišao je od nas i sjeo na stepenice tražeći da ga vodimo kući. Rekli su nam da je asistent na edukaciji. Ostali smo šokirani kad smo saznali da je određen jedan asistent na troje djece s različitim dijagnozama i da su ih sve stavili u isti razred - kazala je dječakova majka.
- I sutra ću voditi dijete u školu, pisat ću ministarstvu. Neću se predati. Ponudit ću da ostanem u razredu. Radila bih sve dok ne educiraju asistenta – ističe Sanja Kozmus.
Nema tu socijalizacije u redovnoj nastavi. Djeca su takva kakva jesu i mora se prihvatiti činjenica da prilagođene škole za djecu s posebnim potrebama zjape prazna jer roditelji ne žele prihvatiti činjenicu da im je dijete drugačije. Ne razmišljaju o dobrobiti svojeg djeteta već samo o tome kako je to "sramota". Takva djeca uz prilagođeni program daju svoj maksimum i opet ne uspijevaju pratiti program zbog čega su jako nezadovoljna dok su ostali učenici nezadovoljni s njima jer ih "koče" u učenju. Pod odmorom su djeca s posebnim potrebama većinom izdvojena od ostale djece jer jednostavno nisu prihvaćena, nema tog pedagoškog pristupa koji to može promijeniti koliko god to "stručnjaci" govore. Sve u svemu nema tu neke sreće za nikoga s takvim načinom rada s djecom za posebne potrebe. Ukoliko roditelji misle da ime treba asistent kojeg nisu dobili mogli su sami sjesti u klupu sa svojim djetetom i pomoći mu.