Otac i sin Goldstein istražuju Titovu biografiju, a nemaju nijedan izvorni dokument

Prof. dr. sc. Ivo Goldstein godinama se uporno predstavlja, i samozadovoljno drži, stručnjakom za sva pitanja suvremene hrvatske povijesti. Točnije, povjesničar Ivo Goldstein rješenje svih pitanja suvremene hrvatske povijesti, posebice Drugoga svjetskog rata i poraća, godinama samozatajno vidi i nudi u formuli: Ja i moj otac. Goldstein se do sada predstavio rasponom tema, problema i obradom različitih razdoblja prošlog vremena, kao i količinom objavljenoga, svestranim i upornim istraživačem naše povijesti. Tako se barem čini onima koji ne čitaju ili, pak, ne razumiju ono što čitaju. Naime, Goldsteinovi uradci kompendij su svakovrsnog neznanja, nestručnosti i šlamperaja. Kako je Ivo Goldstein visoko rangiran u hrvatskoj historiografiji, barem što se tiče visokoškolske diplome i znanstvenog zvanja, a i radnog mjesta, prešućivanje i toleriranje ovakvih 'doprinosa' historiografiji i znanosti više je nego pogubno i zabrinjavajuće. Goldstein i osnove matematike i logike, najblaže rečeno, u zategnutim su odnosima. Goldsteinova je specijalnost pobrkati sve što se pobrkati može."

Sve ovo iznio je prije tri godine dr. sc. Vladimir Geiger, znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest, u povodu neuspjelog nastojanja Ive Goldsteina da bude izabran za akademika HAZU! Otac i sin Goldstein Geigerove su navode potvrdili u svojoj nedavno izašloj novoj knjizi, ovaj put o Josipu Brozu Titu. Na prvi pogled, opsežna knjiga, debela, bilješke frcaju iz nje, literatura... No samo malo dublje analiziranje knjige dovodi do vrlo jednostavnog zaključka da ona ne donosi baš ništa nova, nego je kompilacija svih mogućih radova koji su o Titu izašli proteklih desetljeća, pri čemu se krajnje nekritički uzima jugoslavenska, komunistička literatura. Otac i sin u predgovoru navode kako se „svaki istraživač prošlosti mora odmaknuti od vlastite ili obiteljske memorije te istraživati i pisati vodeći strogo računa o pravilima formalne logike, znanstvene metodologije i posebnih pravila historičarskog zanata". Oni se tako razbacuju velikim riječima, a knjiga im je zapravo obična apologija Josipa Broza Tita, što autori i ne skrivaju jer je njihov kut gledanja „antifašistički" iako „historičarski zanat" ne poznaje takav kut gledanja, nego samo činjenice. U tom kontekstu, to je i njihov obračun s drugim autorima koje podcjenjuju, proglašavaju jednostranima, pristranima, ako nisi valjda na „antifašističkom" tragu Titove biografije, pa se u knjizi razmeću objedama, poput „žutoštampanih novinara" i „pristranih historičara". Koliko su otac i sin istraživali, najbolje svjedoči činjenica da su kolegu Peru Simića optužili da je s Titom 1972. rušio srbijansko liberalno vodstvo iako je činjenica da je bilo upravo suprotno. No Goldsteinima su činjenice očito smetnja, ili nevažne, bitno da dobro zvuči ono što napišu!

Međutim, najporažavajući zaključak nakon iščitavanja njihove knjige jest činjenica da otac i sin Goldstein ni jedne minute nisu proveli ni u jednom arhivu, u istraživanju Titove biografije.

Tko je jednostran?

U popisu bibliografije kojom su se koristili nema ni jednog navedenog izvora. U hrpi bilježaka, koje valjda trebaju dati ozbiljnost teksta, nema navedenog ni jednog izvornog dokumenta kojim su se oni koristili. To je sramota! Pisati knjigu o Titu, i još se predstaviti kao oni čija je riječ zadnja, a svi drugi ne valjaju, i prije toga ne istražiti arhive, to je doista nečuveno. Istina jest da se u historiografiji rade sinteze pojedinih tema, ali one se rade kad su iscrpljena više-manje sva arhivska istraživanja. Goldsteini nisu napravili čak ni toliki napor da odu u Beograd i griju stolice u Arhivu Jugoslavije, u kojemu je za istraživanje već godinama dostupan opsežan Titov arhiv. Titov arhiv sastoji se od dva fonda: Kancelarije maršala Jugoslavije (obuhvaća razdoblje od 1943. do 1953. u 186 arhivskih kutija) i Kabineta predsednika Republike (od početka 1953., kad je Tito prvi put izabran za jugoslavenskog predsjednika, pa do njegove smrti 1980. godine, u 2432 kutije). U ovom drugom fondu postoji još i Titov Lični fond (16 kutija), u kojemu je njegova osobna korespondencija. Možda je broj ovih arhivskih kutija prevelik izazov za historičare tipa Goldsteina?

Kako je moguće pisati o Titu a ne otići u njegov arhiv? Ili, ne otići u Moskvu, gdje je također opsežna dokumentacija o Titu? Već na ovome knjiga Goldsteina pada na ispitu. Prema temeljnim pravilima „historiografskog zanata", kako to tepaju Goldsteini, njihova knjiga kod objektivnog analiziranja odmah bi pala na ispitu, morali bi na popravni. No, Goldsteini očito misle da su dovoljni sami sebi! I to je legitimno, ali je krajnje bezobrazno i drsko, a onda i zločesto, druge autore podcjenjivati i klevetati, izmišljati i manipulirati.

Upravo su to Goldsteini učinili u osvrtu na knjige koje smo Pero Simić i ja izdali u izdanju Večernjeg lista prije nekoliko godina – „Tito – fenomen stoljeća", „Tito – tajne vladara", „Tito – strogo povjerljivo" i „Pisma Titu". Goldsteini u pogovoru svoje knjige, pod naslovom „Tito kao povijesna tema: od znanosti do šunda", ovo pišu: „U Titovoj biografiji ima još ponešto nepoznatog, a ovom smo knjigom nastojali razriješiti samo neke od tih nepoznanica. Međutim, naš tekst ne otkriva nekakve velike 'tajne', jer takvih i nema. Iz Titove se biografije ne mogu graditi neke teorije zavjere, kako bi željeli sugerirati, primjerice, Pero Simić i Zvonimir Despot (Simić u svojoj knjizi 'Tito, tajna veka', Despot u 'Tito, tajne vladara'), te u zajedničkom uratku 'Tito, strogo povjerljivo'. Njih su dvojica marljivo obavila veliki posao u beogradskim arhivima, a Simić posebno vrijedan u Moskvi. Priličan broj dokumenata koje su otkrili koristili smo u našoj knjizi, što osobito vrijedi za dokumente iz Moskve koje je Simić objavio u knjizi 'Svetac i magle'. Međutim, opća je slabost njihovih knjiga da su posve jednostrane. Obojica polaze od unaprijed zadane tvrdnje da je Tito beskrupulozni karijerist i beskarakterni smutljivac, u mutnoj službi sovjetsko-kominternovske obavještajne centrale, pa onda toj nedokazanoj tezi pretežno prilagođavaju izbor dokumenata, još više interpretaciju. Despot donosi i neka neprovjerljiva i krajnje neuvjerljiva svjedočenja koja Tita prikazuju kao homoseksualca, pa proizvoljno tvrdi da postoje podaci po kojima je stvarni Josip Broz nestao na galicijskoj fronti 1915. i da mu je netko tada ukrao identitet itd. Simić za svoje jednostrano obrušavanje na Tita vjerojatno ima i neke osobne motive. Po vlastitu priznanju, 1972. je na strani Tita sudjelovao u rušenju liberalnog srbijanskog vodstva, što mu je očigledno sada žao, pa naknadni obračun s tada voljenim predsjednikom mu možda služi i za reviziju vlastitih mladenačkih stavova."

Manipulacije i podmetanja

Simić je kratko odgovorio Goldsteinima i već na svojoj biografiji dokazao da su oni obični falsifikatori povijesti. Mene pak zapanjuje nešto drugo. Koliko uopće Goldsteini razumiju ono što čitaju? Koliko su oni uopće sposobni u elementarnom rasuđivanju? Ili je zločestoća u njima prema neistomišljenicima i onima koji im se guraju u područje toliko velika da im nisu bitne činjenice, nego za potrebe difamacije izmišljaju i kleveću? Prvo i osnovno, ni Simić ni ja u istraživanju i pisanju knjiga nismo išli od unaprijed zadane tvrdnje, kako to podmeću Goldsteini. Trebalo bi čitati što piše u knjigama, a ne ono što se nekome pričinja, kao Goldsteinima.

Zanimljivo je kako Goldsteini podmeću manipuliranje arhivskim dokumentima, kako smo ih birali za potvrde naših teza, što dakako nije istina, i to se vidi u knjigama. Ali odakle Goldsteini znaju da smo dokumente pomno birali kad nemaju pojma što ima u arhivima? Sami sebi skaču u usta!

Kad su pak u pitanju optužbe na račun moje knjige „Tito – tajne vladara", doista se pitam koliko su oni uopće pročitali, i koliko shvatili, a koliko su zapravo površni i maliciozni? Kako ne bih prepričavao, donosim tekst iz uvoda te knjige, koji se odnosi na moje istraživanje hrvatskih arhiva u pogledu Titove biografije, pa sami prosudite tko je u pravu:

„Hrvatski arhivi posve su druga priča. U njima gotovo da i nema ništa o Titu. To je uglavnom i očekivano jer je Tito nakon 1945., kad je osnovana nova država, sve svoje funkcije obnašao u Beogradu, pa je ondje i arhivska građa. Nešto o njemu sačuvano je iz predratnog razdoblja. U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, čiji su mi djelatnici mnogo pomogli i kojima na tome zahvaljujem, to su u prvom redu dokumenti o njegovu uhićenju 1927. u Zagrebu i ispitivanju godinu dana poslije, razdoblju koje je prethodilo tzv. 'bombaškom procesu'. Tada ga je na sudu branio poznati zagrebački odvjetnik Ivo Politeo, ali znakovito je da je u njegovoj ostavštini, koju inače čine dosjei ljudi koje je zastupao, o Titu ostao samo jedan zapis. Titov dosje izuzet je i nema ga, a ostalo je samo Politeovo ideološki obojeno sjećanje na suđenje, napisano 18. listopada 1951. i objavljeno još za Titova života.

Nešto o Titu može se naći u ostavštini njegova ratnog liječnika Stjepana Steinera. Osim nekoliko loših ratnih fotografija, kod njega je najzanimljivije to da je počeo pisati Titovu političku biografiju. Nema podataka o tome kad je nastala ta biografija, ali u njoj nema ništa novo. Očekivano je ideološki pristrana. Ima ukupno 80-ak stranica, počinje s proljećem 1927. kad je Broz izabran za sekretara Oblasnog odbora Saveza radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije u Zagrebu, nastavlja se 'bombaškim procesom' 1928. i tamnovanjem, a najvećim dijelom opisuje Titove moskovske godine.

Što kažu hrvatski arhivi

Hrvatski povjesničar Ivan Očak dugo je godina istraživao po ruskim arhivima. Njegova je ostavština pozamašna, ali i u njega je Tito siromašan. Nešto malo može se naći u sačuvanim, ali vrlo lošim magnetofonskim snimkama i prijepisima njegovih razgovora s Miroslavom Krležom koji govori i o Titu. Tu su i sjećanja predratnog komunističkog revolucionara Tome Nikšića, koji se u Moskvi susretao s Titom. Nikšić je bio na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ), a u sjećanjima samo u tri navrata spominje Broza: „Privremeni vršilac dužnosti upravnika naše škole na Kumzu bio je Grgur Vujović. On je bio i predstavnik KPJ u Kominterni. Često je u svojim predavanjima isticao Osmu zagrebačku partijsku konferenciju i Otvoreno pismo Kominterne. Naročito je isticao ulogu konferencije u razračunavanju s frakcijama u Partiji. Isticao je da je najrevolucionarnija partijska organizacija tih godina bila u Zagrebu i ona je najviše pridonijela da partijska organizacija ozdravi od frakcijskih borbi. Mi tada naravno nismo znali da tu glavnu ulogu nosi Josip Broz Tito. Vujović je završio u staljinističkim čistkama." [...] „Jednom zgodom poslao me Karlo Mrazović da odnesem na korekturu članak za Bilten drugu Valteru u hotel Lux. Čini mi se da je radio u sobi br. 14. Kad sam ušao u sobu, pozdravio sam ga i odložio članke na stol. Drug Tito me upita: 'Što ima novoga na Kumzu?' Nešto sam ukratko rekao, jer nije bilo osobitih novosti. Tito je uzeo pero i počeo pisati, pogledao me je i kao da je htio upitati imam li još što reći, ja sam shvatio da trebam ići i da je naš razgovor završen."

I treće Nikšićevo sjećanje odnosi se na sastanak u vezi s građanskim ratom u Španjolskoj: 'Nakon što je Parović završio svoje izlaganje, nama se obratio Tito govoreći da bi on rado znao čime se mi u ovim danima bavimo. Mi smo mu odgovorili da radimo u tvornici. Na to će Tito: 'Zaboga, zar Rusi nemaju radnika, nego im vi sad radite, ja bi vama rekao nešto drugo, da vi koji nemate zanata, da na brzu ruku sklepate neki zanat. Trebat će vam to u domovini. A kad imaš zanat, lakše ćeš dobiti posao. A kad dobiješ posao, trudi se da budeš najbolji radnik. S tim ćeš biti zapažen, pa kad sa svojim drugovima radnicima razgovaraš, oni će primijetiti kako im dobro govoriš i potom će te cijeniti. Kad ocjeniš da postoje uvjeti za akciju, za zahtjev za poboljšanja uslova rada, povećanje plaća itd. što će neminovno voditi štrajku, tada te poslodavac neće moći cinkati kao neradnika i probisvijeta, nego kao svog protivnika, klasnog protivnika, a u tome ti slučaju može samo politička cijena rasti.' Naveo je i negativne pojave kod nekih radnika koji su ranije završili Kumz i našli se u zemlji na partijskom radu, a nisu bili sposobni da se negdje zaposle. Oni su se pogrešno postavili, osjećali su se kao neki činovnici, spapirčili bi kakav letak i čekali pred tvornicama radnike, pa kad oni izlaze iz tvornice, onda bi ih zvali, druže, druže i guraj mu letak u džep. A umoran i gladan radnik pošalje druga dovraga i letak ne pročita nego ga jednostavno baci. Znači, treba ići u tvornicu raditi i biti dobar radnik i tako stjecati radničko povjerenje. Ne zaboravite da se od politike ne živi nego od rada. Za vrijeme četverogodišnjeg studija na Kumzu izredalo se nekoliko desetaka raznih nastavnika i profesora i ostalih funkcionera partije, ali ovako nešto nije ni jedan rekao kao što nam tada reče Tito. Vidljivo je da je Tito bio čvrsto uvjeren da je jedini put borbe radničke klase i partijskog vodstva u zemlji, a ne izvan zemlje.'"

I to je sve iz Titova predratnog doba. Iz ratnog vremena zanimljiv je pak pronađeni ustaški tekst koji nikad nije objavljen u tadašnjoj javnosti. Riječ je o ustaškom biltenu „Viesti" koji je služio za interno informiranje ustaškog zapovjednog kadra, i sve su se informacije u njemu više-manje vodile pod oznakom „vrlo tajno". Jedna takva informacija objavljena je u tom biltenu 12. kolovoza 1944. pod naslovom „Iz tajnog života Josipa Broza". Informacija se odnosila na navodno svjedočenje nekog tehničara kojemu je 1931. bila povjerena izgradnja mosta preko rijeke Bednje kod kaznenog zavoda u Lepoglavi. Budući da je to bio državni posao, iz kaznenog zavoda u Lepoglavi dobio je kao pomoćnu radnu snagu kažnjenike, i to čovjeka koji se predstavio kao Josip Broz, i koji mu je svašta pričao o politici. Taj je tehničar pokraj mosta imao sagrađenu drvenu baraku, koja je služila kao spremište cementa i gdje mu je kažnjenik Anton Belobrajić, zidar, izrađivao betonske konzole za naslon mosta. Tehničar je svjedočio da je u toj baraci vidio spolni akt između Tita i Belobrajića, a Belobrajić je to njemu opravdao time da mu Broz dobro plaća.

Danas je nemoguće utvrditi istinitost svih ovih navoda. Jedino što je sigurno točno u tome jest to da je Tito tada doista robijao u Lepoglavi i da je imao povlašten status. O tome piše Steiner u svojoj neobjavljenoj i nedovršenoj Titovoj biografiji: „Prema zatvorskim propisima, morao je osam sati dnevno raditi. U Lepoglavi je dvije godine radio u zatvorskoj električnoj centrali. Slobodno se kretao po cijeloj golemoj zatvorskoj zgradi radi nadgledavanja instalacija i popravaka. Čak je povremeno mogao izaći u selo Lepoglavu, na zahtjev mještana kojima je također obavljao popravke. Te izlaske redovito je koristio za održavanje veze između komunista u zatvoru i partijske organizacije u Zagrebu, koje su išle uglavnom preko njega. Kad je upravnik lepoglavskog zatvora bio tužen od svog prerevnog pomoćnika zbog tolerancije prema komunističkim zatvorenicima, i posebno prema Brozu, on je iskazao: 'Kako je on (tj. Broz) bio vrlo dobar i ispravan radnik centrale, ja sam ga tu i ostavio u radu... Napolju izvan zavoda obavljao je isto tako opravke u pratnji ložača Horvata, a ne sam... Ja Josipa Broza poznajem još iz rata, jer smo bili zajedno u ropstvu u Rusiji, ali zato on nije imao nikakve naročite privilegije...' Sva ta opravdanja nisu pomogla upravniku dr. Bohačeku. On je morao otići u prijevremenu penziju, na njegovo je mjesto došao beskrupulozni karijerist dotadašnji pomoćnik, a Broz je s još trojicom istaknutijih komunističkih zatvorenika prebačen u strožu kaznionicu u Mariboru."

Građu za pisanje Titove biografije poslije rata, u Jugoslaviji, počeo je prikupljati hrvatski kazališni djelatnik i publicist Pavao Cindrić, što je u njegovoj ostavštini i sačuvano, ali većinom je riječ o izrescima iz novina i njegovim osobnim bilješkama. No, u tom prikupljanju došao je i do podataka o Brozovu sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu i popisu tadašnjih austrougarskih vlasti koje su Tita vodile kao nestalog, nakon što je zarobljen u Rusiji. Cindrić je to poslao Titu u Beograd, o čemu je 15. kolovoza 1966. jugoslavenskog vođu obavijestila njegova Služba za štampu: „Obavještavajući da prikuplja građu za biografiju druga Predsjednika, književnik Pavao Cindrić, iz Zagreba, poslao je priložene faksimile dokumenata Kriegsministeriuma K.U.K. do kojih je došao u Vojnom muzeju u Beču. Uz isto pismo, P. Cindrić je poslao drugu Predsjedniku i drugarici Broz svoje knjige Grički milenij, Pjesnici Zagrebu i Hrvatski i srpski teatar. Književniku Cindriću zahvalili smo na knjigama i dokumentima." Spominju se zapravo dva dokumenta, Popis gubitaka i Alfabetski popis. Prvi je objavljen u Beču 10. prosinca 1915., a drugi 26. siječnja 1916., i u oba je Josip Broz proglašen nestalim. U popratnim generalijama navedeno je da je riječ o Josipu Brozu, pripadniku 25. regimente, odnosno 25. domobranskog puka, Hrvatu po nacionalnosti, rođenom 1892. u općini Zagorska Sela, Klanjec, po činu izviđačkom dočasniku.

Povijest, povjesničari i sramota

Za poslijeratno razdoblje u hrvatskim arhivima ima vrlo malo materijala o Titu. Primjerice, u fondu CK SKH nalaze se uglavnom dokumenti koji su službeno stizali iz Beograda. Nešto se više može naći ako se istražuje dokumentacija o njegovim posjetima i boravcima u Hrvatskoj te govorima i sastancima s rukovodstvom SR Hrvatske. Slično je i kad se počne istraživati osobne fondove. Tako se o Titu nešto može naći u ostavštini njegove desne ruke u Hrvatskoj, Vladimira Bakarića. No to nisu Bakarićeve bilješke ili uspomene, nego dokumenti koji su također službenim putem njemu stizali iz Beograda, ili stenogrami razgovora koje je Tito vodio u više navrata s hrvatskim rukovodstvom.

I drugi bivši hrvatski komunistički dužnosnici sigurno imaju slične spise u svojim privatnim arhivima. Neki od njih, primjerice iz ostavštine bivšeg jugoslavenskog saveznog sekretara za vanjske poslove Josipa Vrhovca, osvanuli su u medijima. I kod onih još živućih sigurno bi se nešto moglo naći, posebice kod Budimira Lončara i Milke Planinc.

Lončar je bio posljednji jugoslavenski savezni sekretar za vanjske poslove, prije toga na različitim pozicijama u diplomaciji, počevši od tajne službe zadužene za Zapad. Milka Planinc bila je pak hrvatska partijska šefica nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. te polovicom 1980-ih predsjednica savezne vlade koja se tada zvala Savezno izvršno vijeće."

Treba li normalnom čitatelju ikakav zaključak nakon svega? Za kraj opet citiram kolegu Geigera: „Netko mudar nedavno je izrekao da su naši povjesničari u mnogo slučajeva veća sramota od naše povijesti!"

>>Josip Broz Tito je bio protiv strijeljanja Draže Mihailovića

>>Ivo Goldstein i Viktor Žmegač kandidati za akademike