Godine 1949. otac mi je bio zlostavljan od komunističkih vlasti zbog učešća u domobranskim postrojbama te odbijanja ulaska u seljačke radne zadruge te osuđen na godinu i 6 mjeseci zatvora koje je proveo u Staroj Gradiški. Iza sebe ostavio je nezbrinutih desetero djece, kao i ženu i majku. Osnovno školovanje završio sam u Barletima te nastavio Opću gimnaziju u Gospiću. Tada nastaju problemi zbog prošlosti moga oca koji se izravno odražavaju na moje školovanje, zbog čega sam proganjan na razne načine, preko ocjena i uskraćivanja povlastica za đačke kuhinje i ostalo”.
Školske traume
Dio je to pisma Drage Milinovića, 73-godišnjeg oca ministra zdravstva Darka Milinovića, na temelju kojeg je 1999. godine uspio iskamčiti status bivšeg političkog zatvorenika, a kasnije i pozamašnu mirovinu u bruto iznosu od 5700 kuna, odnosno neto od 5420 kuna.
U pismu Administrativnoj komisiji Vlade RH, Drago Milinović požalio se kako je kao osamnaestogodišnji mladić ilegalno pokušao prijeći jugoslavensku granicu i zbog toga u “strogom mariborskom zatvoru” odležao sedam mjeseci. U stvarnosti, bio je zatvoren tri mjeseca. Iako priznaje da se našao iza rešetaka zbog bijega (pokušaja ilegalnog prelaska granice), svejedno je uvjeren - ili je barem tako napisao komisiji - da je ta presuda iz 1955. godine u Sloveniji donesena isključivo zbog njegovog političkog neslaganja s tadašnjim sustavom i da je politički motivirana.
Druga dva “neoboriva” argumenta za prisvajanje statusa bivšeg političkog zatvorenika, objelodanjena komisiji, spomenute su traume iz gimnazijskih dana u Gospiću, vezane uz hranu i loše ocjene.
Zahtjev koji je Drago Milinović 8. rujna 1999. godine uputio nadležnom tijelu tražeći priznavanje prava iz mirovinskog osiguranja prema Zakonu o pravima bivših političkih zatvorenika, riješen je vrlo brzo, za manje od mjesec dana, točnije 5. listopada iste godine. Na što su članovi komisije točno “pali”, teško je razumjeti.
U pismu dužem od dvije novinske kartice teksta, stariji Milinović uglavnom progovara o problemima i progonima užih članova svoje obitelji, a vrlo malo priča o sebi. Točnije, o svome političkom progonu napisao je jednu jedinu rečenicu na početku teksta, u kojoj se referira na hranu i školske ocjene.
Bijeg u Kaliforniju
Uz to što su mu oca zlostavljali komunisti, piše da su mu četnici ubili 14-godišnjeg brata 1941. u Metku. Veliki je problem nastao dok je bio još dječak, jada se Milinović stariji dalje komisiji, zbog strica Tome Župana, vladina povjerenika u NDH, koji je 1945. godine - dakle dok je Drago Milinović imao osam godina, emigrirao u SAD. Inspiriran stricem, a vođen mišlju “da je njegov jedini izlaz u odlasku k njemu u Ameriku”, s osamnaest je ljeta Drago Milinović odlučio napustiti školovanje pa se s prijateljima Blažetićem i Klepićem ilegalnim putem pokušao domoći bijeloga svijeta - Kalifornije. U tom su ga, nastavlja, podržavali otac i majka jer su “bili svjesni da u tadašnjoj državi nema nikakve perspektive”. No, dečki su dospjeli tek do slovenske Radovljice, gdje su uhićeni i pritvoreni.
Drago Milinović, gospićki umirovljenik, bio je pomalo uzrujan zbog pitanja o političkom progonu.
– Svi su papiri u Ministarstvu, obratite se njima. Što kako sam dobio mirovinu? Otac mi je bio domobran. Osuđen sam na sedam mjeseci zatvora zbog ilegalnog prelaska granice, ali su me pustili uvjetno nakon tri mjeseca – kazao je Drago Milinović, koji je pred kraj razgovara odvratio: “Psovao sam Titu, eto, zato su me strpali u zatvor!”
Zovu ga Drago slikar
Nakon što je od rujna do prosinca 1955. “odležao svoje”, vratio se u Gospić, no crne slutnje o neimanju budućnosti u Hrvatskoj nisu se obistinile. Odmah je dobio posao u Medicinskom centru Gospić, a potom u gospićkoj Općoj bolnici, gdje je radio cijeli radni vijek, sve do 2005. Bio je rendgenski tehničar, zbog čega ga Gospićani prozvali “Drago slikar”.
A “Drago slikar”, kojega su kako tvrdi “proganjali komunisti”, u bolnici je bio jedan od članova Komunističke partije, po nekima partijski sekretar u bolnici, a po drugima predsjednik sindikata, koji su u to doba redom bili i članovi partije, tvrde upućeni sugovornici. Sjećaju se i da je sjedio na sjednicama lokalnog centralnog komiteta Saveza komunista.
Osim toga, njegov sin Darko Milinović, trenutačno najmoćniji čovjek u Lici koji se prije deset godina vezao lancima zbog privođenja kasnije osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca, bio je predsjednik Saveza socijalističke omladine Gospića 1988./1989.
Dragi Milinoviću mirovinski zavod 1998. godine izdao je rješenje o priznavanju oštećenja, što se odnosi na ona tri mjeseca koje je, kako se čini, proveo u zatvoru. U starosnu mirovinu, podebljanu priznatim statusom političkog zatvorenika, otišao je prije šest godina. Sada živi s mjesečnim primanjem od čak pet i pol tisuća kuna, što je, doznajemo od stručnjaka, za osobu srednje stručne spreme, bez obzira na staž, vrtoglavo visoka mirovina. Osim toga, prosječna plaća rendgenskih tehničara sa srednjom školom kreće se od četiri do pet tisuća kuna.
U Društvu političkih zatvorenika objašnjavaju koje sve povlastice mogu uživati oni koji su bili zatočeni iz političkih razloga.
– Da bi Administrativna komisija Vlade RH priznala status političkog zatvorenika, potrebno je dostaviti dokaze u vidu originalne sudske presude i otpusnicu iz zatvora iz koje treba biti vidljivo koliko dugo je osoba bila zatvorena.
Drugi je način da Administrativnoj komisiji svu potrebnu dokumentaciju pošalje Ministarstvo pravosuđa – rekla nam je Branka Očić iz Društva političkih zatvorenika.
Nakon dobivanja statusa, slijedi odšteta, odnosno dobiva se 54 kune po danu zatvora, a stekne se i pravo na uvećanje mirovinske osnovice.
Ako je osoba bila iza rešetaka do godinu dana, kao što je slučaj s Dragom Milinovićem, ta se osnovica uvećava za 25 posto. Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a, koji je 1971. godine iz političkih razloga osuđen na tri godine zatvora, smatra da Drago Milinović nikako ne ispunjava uvjete za političkog zatvorenika.
Masovan bijeg iz Like
– To nema nikakve veze s političkim zatvoreništvom! Pa on je osuđen jer je ilegalno prelazio granicu, jasno da je bio u zatvoru! U presudi mu mora pisati da je osuđen po političkoj liniji – kaže Ivan Zvonimir Čičak, kojem je činjenica da je Milinoviću priznat status jednostavno smiješna.
Iz Like je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bježala masa ljudi, što iz političkih, što iz ekonomskih razloga, a svi uhvaćeni u ilegalnom prelasku granica dobivali su manju zatvorsku kaznu. Jedan Ličanin danas sa smijehom govori da bi političkih zatvorenika bilo četiri puta više da su svi oni poput oca ministra Milinovića zatražili status političkog zatvorenika.
natzi krvopije