U veljači 2009. pisao sam o potrebi jačanja drugog mirovinskog stupa. Jačanja, a ne ukidanja, kako je nekoliko dana prije toga tadašnji predsjednik vlade Ivo Sanader naznačio kao mogućnost. I, na sreću, odustao od te zamisli. Pisao sam tada o genezi našeg mirovinskog sustava. O neodrživosti prvog stupa u izrazito negativnim demografskim trendovima koji nas zahvaćaju. O tome kako je javna rasprava o nužnosti drugog stupa individualne kapitalizirane štednje pala u drugi plan dobro tempiranom bombom (odlukom Ustavnog suda) o tzv. dugu umirovljenicima. Podsjetimo se, trideset milijardi (sic!) kuna povećanja javnog duga potezom sudskog pera i naknadnim kukavičlukom političara željnih vlasti po bilo koju cijenu.
U travnju 2010. objavljen je i naširoko hvaljeni Program gospodarskog oporavka vlade koju je vodila Jadranka Kosor, u finišu puta prema članstvu u EU. Taj program je poslužio, između ostalog, da uvjeri i EU kako Hrvatska drži do osnovnih ekonomskih načela zajednice. Na stranici 26 stoji cilj: Osiguranje dugoročne održivosti sustava socijalnog osiguranja u uvjetima starenja stanovništva. Aktivnosti: ...2. priprema za uvođenje promjena u sustav mirovinskog osiguranja kroz postupno usklađivanje zakonske dobi za odlazak u prijevremenu i redovnu mirovinu; izmjene pravila za odlazak u prijevremenu mirovinu s financijskim penaliziranjem prijevremenog umirovljenja; postupni porast doprinosa za drugi stup mirovinskog osiguranja; priznavanje izdvajanja poslodavaca u 3. stup kao porezno priznati trošak; smanjenje naknada za upravljanje u drugom stupu mirovinskog osiguranja.
Nažalost, ovih dana s različitih strana opet slušamo sulude prijedloge koji idu u potpuno suprotnom smjeru – o ukidanju ili „samo“ (privremenom) obustavljanju uplata u drugi stup. Motivacija i obrazloženje je najgore moguće – procedura za eliminiranje prekomjernog deficita. U strahu od apsolutno potrebnih i nužnih, ali “nepopularnih“ reformi za smanjenje troška javnog sektora pribjegava se politički gledano najbezbolnijem “rješenju“. A ono znači doslovce – sve još jednom natovariti na našu sve malobrojniju djecu! Kao da nije bilo dovoljno onih 30 milijardi, sada im guramo novih 50 milijardi. Uz napomenu da, eto, nismo mi jedini, to su već učinili Mađari, Poljaci... Kakav cinizam, kakva neodgovornost, kakav nedostatak elementarne svijesti o ugrožavanju budućnosti nacije!
Odustajanje od drugog stupa imalo bi nekoliko teških posljedica po budući gospodarski razvitak. Prvo, pokazalo bi se, i to vrlo zorno, da kao nacija nismo u stanju odgovorno upravljati svojom budućnošću. Da probleme ne rješavamo već ih zamagljujemo i ostavljamo budućim generacijama. Drugo, urbi et orbi poslali bismo nedvosmislenu poruku da nam se ne može vjerovati u bilo čemu drugome. Reforma započeta prije gotovo sedamnaest godina bila bi napuštena pri prvom većem fiskalnom tjesnacu. Tko će nam ikada povjerovati u, primjera radi, dugoročne (50 godina, 99 godina...) koncesijske uvjete koje nudimo strancima i domaćim investitorima. Treće, i možda najgore od svega, opet bi se odustalo od, već mi je mučno ponavljati, nužnih reformi – zdravstvo, školstvo, javna uprava, teritorijalni ustroj, socijala,.. Konačno, obvezna štednja iz drugog stupa trebala bi biti jedan od glavnih izvora za investicije, dakle gospodarski rast. Da bih primao penziju 2034., moramo, svi zajedno, štedjeti i ulagati danas. Ne sve potrošiti...
I, nemojmo se zavaravati – jednom “privremeno“ ukinute uplate nikada neće biti ponovo uvedene, kamoli nadoknađene. Zbog toga je od posebnog i rekao bih povijesnog značaja bilo koja odluka ovih dana. Nju se ne smije (ponovno!) donositi u vremenskom škripcu (pripreme provođenja ograničenja PPD-a) i još u situaciji kada je ministar financija pod dvostrukom vatrom, neprijateljskom i „prijateljskom“. Prekomjernom u oba slučaja.
Poboljšanja funkcioniranja drugog stupa su potrebna i moguća. Prvo, potrebno je postupno povećavati uplate. Drugo, valja omogućiti veće ulaganje obveznih mirovinskih fondova u nedužničke instrumente. Nema ih dovoljno na domaćem tržištu kapitala? Dobro jutro! Što smo napravili da ga oživimo? Gdje su veliki privatizacijski projekti? Gdje su javne ponude novih izdavatelja na burzi? Treće, sami mirovinski fondovi moraju postati aktivniji. O njima drugom prigodom.
HDZovi lopovi su završili u Remetincu zato jer je SDP trebao doći na vlast a ne zbog pravde. Ne vidim razloga neopravdanoj diskriminaciji prema SDPovim lopovima. I drugovima treba omogučiti zasluženi odmor u Remetincu. Vrijeme je da se spreme čelije i pripremi fešta dobrodošlice za SDPeove lopove kojih se u zadnje dvije godine namnožilo poput gremlina nakon tuširanja.