Otišao je čovjek koji nije trebao umrijeti da bismo znali koliko je velik

U vrelo ljetno nedjeljno prijepodne stigla je vijest, jedna od onih za koje bismo radije da je nema, da je lažna, da je jedna od onih internetskih podvala kakvima se zdravi razum opire. Javili su, naime, da je umro Oliver Dragojević, pa se sada sa svih strana čuje da je “odlepršao galeb”, da je “otišao član naše obitelji”, da je ostavio “trag u beskraju” i svaki od tih epitafa gorko je istinit i točan.

Pa, ipak, napustio nas je jedan od onih ljudi koji nije trebao umrijeti da bismo znali koliko je velik. O tome rječito govore i brojke. Glazbenik čija je karijera trajala dulje od 50 godina u svoju je biografiju upisao stotine pjesama i tisuće koncerata, milijune internetskih pregleda i isto toliko ljudi koji su ga slušali, ne samo u Hrvatskoj. No, Oliver nije mario za brojke. Njegov su alat bile riječi, slova i note koje bi onda, dosolivši sve to svojom interpretacijom, vješto zamiješao u poruke koje su lako pronalazile put do srca.

U intervjuima, koje je nerado davao, bio je odmjeren i racionalan. Jedino mjesto i vrijeme kada bi strancima makar nakratko odškrinuo vrata svoga svijeta bili su koncerti, ti trenuci kada bi pjevao zatvorenih očiju, sav satkan od emocije. Kako to već biva, Olivera su svojatali mnogi, no on je oduvijek bio samo svoj. “Nikada me nije zanimala politika jer to je pokvaren posao. Mene su svake godine zvali kada su birali Vladu iako dobro znaju da me ne treba zvati”, rekao je pjevač koji nikada nije pjevao ni za jednu stranku, koji nikada nije slao političke poruke, a mogao je, jer su njegove riječi uvijek imale težinu.

Samo je jednom kratko i jasno rekao da su nam lupeži oteli budućnost... je li moglo jasnije od toga? Bio je jedini koji je do smrti ustrajao u odluci da više nikada neće nastupiti tamo odakle je devedesetih došao agresor i tome je ostao dosljedan 30 godina, no usprkos tome imao je i još ima vjernu sljedbu i u naših istočnih susjeda koji su poštovali njegovu odluku te ga i dalje slušali. Bio je Hrvat kojemu je domoljublje, posve prirodno, pristizalo iz srca, jedan od onih kojima nisu bile potrebne vanjske manifestacije da bi na svoj način, bez puno riječi, poštovao ono što je smatrao svojim.

Kažu da je do posljednjeg daha hrabrio ljude oko sebe, stoga vjerujemo da je i prije ovozemaljskog odlaska duboko u sebi pronašao vlastiti mir. Oliver je otišao tiho kako je i živio, bez ikakve pompe, bez patetike, usred ljeta, kada Hrvatska pomalo drijema na morskome žalu. Stječe se dojam da ne bi volio da njegov odlazak sa životne pozornice poprate tuga i žalost. Uostalom, bila je to njegova poruka potkraj prošle godine uoči velikog koncerta u Splitu koji ipak nije smogao snage održati, ali je kazao da se veseli što će se te pjesme, kad nas jednoga dana više ne bude, i dalje pjevati. I to je najmanje što za Olivera Dragojevića možemo učiniti: slaviti život, pjevati, promatrati galebov let.

I pritom ne sumnjati da je oko sebe već okupio drage ljude i da sada s prijateljem Zdenkom Runjićem i sa svojim dragim Kemalom Montenom, s Arsenom i Dinom, u nekoj nebeskoj konobi pali cigaretu, toči bevandu pa uz gitaru, odozgo, ispod glasa, sav zanesen piva: more, more, ča je to u tebi, da te čovik više od života voli.