Kolumna

Moj oproštaj s najvećim, Umbertom Ecom

Foto: S. LEVI
Moj oproštaj s najvećim, Umbertom Ecom
26.02.2016.
u 08:15
S Ecom mi se potvrdilo ono što sam već bio naslutio, što je čovjek mudriji i obrazovaniji, to je jednostavniji, “normalniji”. Pamtim ga kao dragog čovjeka kojeg su krasile dobroćudnost i dječačka znatiželja
Pogledaj originalni članak

Prošlog petka svoj dugi i plodni životni put dovršio je Umberto Eco, pisac, filozof, teoretičar književnosti, semiotičar, jedan od najtiražnijih, najprevođenijih i najcitiranijih autora današnjice, a bez pretjerivanja može se reći – jedan od zadnjih velikana 20. stoljeća. Još kao student čuo sam upozorenje da je omiljene autore bolje ne upoznati osobno jer će nas usporedba slike koju stvorimo o čovjeku posredstvom njegovih knjiga, u kojima pisac daje najbolje od sebe, i stvarne osobe najvjerojatnije razočarati. U Ecovu slučaju to nije bio slučaj. Kratko nakon što sam preveo njegovu knjigu o prevođenju Otprilike isto: iskustva prevođenja, imao sam priliku provesti nekoliko dana s Ecom na skupu njegovih prevoditelja održanom u sklopu Sajma knjige u Puli 2006. i uživo upotpuniti ono što sam o njemu do tada znao.

Umberto Eco rođen je u Alessandriji 1932. Otac je želio da postane odvjetnik, ali sin, srećom, napušta ideju o studiju prava i umjesto toga, 1954., u Torinu diplomira filozofiju i književnost radnjom o estetici sv. Tome Akvinskog. Nakon diplome, od 1954. do 1959. radi kao urednik kulture na RAI-ju, što mu je pružilo priliku da izbliza upozna svijet masmedijske kulture, o kojem će često pisati tijekom sljedećih šest desetljeća (prvi mu je veliki tekst na tu temu već legendarni ogled Fenomenologija Mikea Buongiorna). Vrlo će brzo interes za srednji vijek ustupiti mjesto općenitijem interesu za književnost i kulturu u cjelini, promatrane kao semiotički sustavi. Šezdesetih godina 20. stoljeća razvija se i Ecova sveučilišna karijera, predavao je na sveučilištima u Torinu, Firenci i Milanu, a od 1975. skrasio se na sveučilištu u Bologni. Bio je gostujući profesor i počasni doktor brojnih uglednih europskih i američkih sveučilišta. Osim kao teoretičar i pisac, osobno mi je bio važan i instruktivan kao kolumnist. Kasnih pedesetih počinje objavljivati kolumne u časopisu Il Verri, kasnije nastavlja u tjedniku L’Espresso, gdje je pisao do smrti. U tim tekstovima, sabranim u nekoliko knjiga Eco je, spajajući lucidnost vrhunskog teoretičara i komunikativnost i razigranost velikog pripovjedača, razmatrao šarolike teme, od politike i kulture do hrane u zrakoplovima i loše kave. Šezdesetih godine nastaju prva Ecova velika teorijska djela koja se odnose na književnost, estetiku, komunikaciju i semiotiku. Ugledni profesor, književni teoretičar i kritičar, koji je toliko analizirao i opisivao tuđe knjige, izazvao je pravu senzaciju 1980., kada se hrabro uputio na “drugu stranu” i, s 48 godina, objavio prvi roman. To remek-djelo, naslovljeno Ime ruže oduševilo je i kritičare i publiku. Profesor preko noći postaje planetarna književna zvijezda, a Ime ruže vrlo brzo dobiva zaslužen status kanonskog romana postmoderne književnosti. To složeno, višestruko kodirano djelo istovremeno je i virtuozno izveden detektivski roman (što objašnjava veći dio od do sada prodanih devet milijuna primjeraka širom svijeta), ali i veliki povijesni i filozofski roman o srednjem vijeku. Eco je u Imenu ruže uspio sjediniti svoje naizgled nespojive teorijske strasti – medievalistiku i “trivijalnu” književnost – na najsretniji mogući način. Zahvaljujući izvrsnom hrvatskom prijevodu Morane Čale iz 1984. Eco, dotad poznat kao teoretičar samo uskom krugu stručnjaka, proslavio se i kod nas i stekao brojne poštovatelje. Svojim drugim romanom Foucaultovo njihalo (1988.) Eco se potvrdio kao vrhunski romanopisac. No sjena čudesnog Imena ruže lebdjela je nad svim njegovim kasnijim romanima, uključujući i zadnji, lanjski, Nulti broj. Govorio mi je uz kratki espresso kako je za njega Focualutovo njihalo najvažniji roman, u kojem je dao najviše sebe. Ali, u recepciji se više ne pita njega, nego čitatelje, a tu je Ime ruže bez premca, i nisam mu se libio to reći.

Eco je bio intelektualno najdojmljivija osoba s kojom sam imao priliku raditi, i unatoč razlici u godinama i statusu, taj tjedan intenzivno se družiti. Nikada prije ni poslije nisam imao priliku u kratko vrijeme toliko naučiti, od znanstvenog skupa o prevođenju koji s njim nije bio lišen dosjetke, do viskija u hotelu, kojem nije nedostajalo vrhunske teorije.

Eco je bio i fizički upečatljiv lik, izgledao je kao Bud Spencer, krupan, ćelav i bradat, u detektivskom mantilu i sa šeširom nepravilna oblika na glavi. U zubima je neprestano držao pola toskanske cigare, koju nije palio, nego samo sisao i povremeno kratio džepnim rezačem. Nekada slavni pušač, koji je po marki šibica “Minerva” nazvao i svoju kolumnu koju u tjedniku “L’Espresso” ispisivao desetljećima, prestao je pušiti u studenom 2004. Njegov njemački prevoditelj Burkhart Kroeber rekao mi je da je njemačka televizija tih dana izvijestila javnost da je Eco prestao pušiti. Bio je znatiželjan, duhovit i zapanjujuće misaono brz. Uočavao je stvari koje mi nikada ne bi pale na pamet. Jedan dan smo organizirano obišli Brijune. Pred velikom fotografijom na ulazu u Brozovu rezidenciju, na kojoj Tito u odijelu, na crvenom tepihu, jednom rukom maše, pri čemu mu se vidi pola podlaktice, a u drugoj drži šešir, Eco je neumoljivo primijetio detalj koji puno govori – pogledaj, vidi mu se pola gole ruke, pa on nosi košulju kratkih rukava ispod odijela…

Eco je prestao nositi fotoaparat na putovanja, kad je nakon jednog boravka u Njemačkoj shvatio da, zaokupljen fotografiranjem, ništa nije vidio kako treba. Otada, kaže, nije slikao, nego pozornije gledao.

Objedi s Ecom bili su priča za sebe. Bio je veliki gurman i hodajuća enciklopedija jela i pića. Lako smo se složili oko preferiranja crnog vina, pri čemu mi je iscrpno objasnio sve o lošim sastojcima bijelog, koji ga čine teže podnošljivijim, kao da je kemičar ili enolog. Unatoč nesportskoj liniji i navikama, tada se, sa 75 godina, držao izvrsno, hod mu je bio jednako brz kao i misao, memorija čudesna. O tome svjedoči nešto što sam vidio svojim očima: na sajmu nam je prišla jedna djevojka, zamolila Eca da joj potpiše knjigu i rekla da ga je upoznala prije dvije godine u Bologni. On ju je odmah upitao za prijateljicu koja je tada bila s njom u društvu.

Iskazivao je maksimalno poštovanje svojim prevoditeljima, jer je znao na kakvim smo mukama bili. Osnovni pojam koji Eco koristi u svojoj teoriji prevođenja je “pregovaranje”. Prevoditelj mora uvijek ponešto žrtvovati da bi spasio ono za što u tekstu smatra da je “dubinsko značenje”. Prevođenje je posao koji se tiče same biti jezika, načina na koji on segmentira, a često i stvara svoj svijet. Po dolasku u Pulu Eco mi je rekao da je u zadnja četiri tjedna bio u dvadeset gradova. Od izlaska romana Ime ruže živio je životom superstara, a svu tu strku je strpljivo i dobrodušno podnosio. Isticao je kako mu novinari uglavnom postavljaju desetak istih banalnih pitanja na koja je on imao iste takve spremne odgovore. Na jednoj turneji po Njemačkoj s prevoditeljem je sastavio i listu glupih pitanja. Nije ni morao slušati do kraja, dovoljno je da mu kaže npr. pitanje 4 pa da zna da se radi o umotvorini tipa – zašto ste dali upravo taj naslov svom romanu. Stalni odgovor na pitanje broj 4 je – zato što na naslov “Pinocchio” već postoje autorska prava. Ipak, u Puli je strpljivo odgovarao na sva pitanja, bez dodvoravanja novinarima i publici, ali i bez imalo zluradosti. Voji Šiljku, koji ga je na kraju tribine “Doručak s autorom” upitao ima li još nešto reći za kraj, mrtav ozbiljan je odgovorio – kava koju ste mi donijeli bila je prekratka.S Ecom mi se potvrdilo ono što sam već na drugim, manjim primjerima bio naslutio, što je čovjek mudriji i obrazovaniji, to je jednostavniji, “normalniji”. Pamtim ga kao dragog čovjeka kojeg je krasila dobroćudnost i dječačka znatiželja. Za Umberta Eca i u sedamdeset petoj godini svijet je još uvijek bio zanimljivo mjesto koje vrijedi promatrati i proučavati. Jednom prilikom rekao je da se sve što je radio može svesti na istu stvar: proučavanje mehanizama s pomoću kojih pripisujemo značenje svijetu oko nas. Granicu između “visoke” i “niske” kulture Eco nikada nije prelazio tako što bi banalizirao teoriju, već je, naprotiv, uzdizao na razinu predmeta ozbiljne analize neke naizgled trivijalne elemente svakodnevice pokazujući njihovu kulturološku relevantnost. Tu je Eco veliki učitelj. Njegova semiotička analiza naizgled isprazne svakodnevice jednako je dosljedna kao i svojedobna analiza srednjovjekovne estetike. U tom smislu sv. Toma Akvinski i Mike Buongiorno zahtijevaju jednak interpretacijski napor premda će rezultati, naravno, biti znatno drugačijeg dometa.

Otišao je veliki um(jet)nik, od kojeg je, neposredno ili zahvaljujući prijevodima, profitirala i hrvatska kultura. Ako ne znamo što bismo sa sobom ovaj vikend, sigurno nećemo pogriješiti ako počnemo čitati Eca.

>> Umro talijanski pisac i filozof Umberto Eco, autor romana 'Ime ruže' 

>> Bio je sve, ali ne i tipičan čovjek: veliki filozof 20. stoljeća koji je pisao sve do zadnjeg dana 

>> 'Čitanje je besmrtnost s odbrojavanjem unatrag. Tko nije čitao živio je samo jedan život'

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 58

Avatar abakus
abakus
10:56 26.02.2016.

Krasan članak o jednom velikom čovjeku. Hvala Vam, Raspudiću.

TR
tretez
09:53 26.02.2016.

Hvala lijepa, g. Raspudić, za ova podijeljena iskustva o velikanu!

IN
Interstellar
09:58 26.02.2016.

Moj izbor: "Otok prethodnog dana", "Šest šetnji pripovjednim šumama" i "O savršenom jeziku". Također: "Kultura - informacija -komunikacija".