'Otkako su se podijelili na ustaše i partizane, ne želim biti član nijednog društva književnika'

Goran Tribuson je akademik i jedan od najpopularnijih hrvatskih pisaca. Mozaik knjiga objavio mu je knjigu iz niza krimića o inspektoru Nikoli Baniću “Susjed u nevolji”.

Jeste li stavili točku na Banića? U romanu je preživio infarkt?

Nije infarkt, ali bio je blizu.

Oženio se drugi put istom ženom?

To ne znamo. Roman staje na mjestu na kojem ona njega zaprosi.

Ali stječe se dojam da je pristao?

I ja sam stekao taj dojam. Ovo je sedmi roman o Baniću. Napisan je deset godina nakon predzadnjeg. Sada je Banić čovjek od šezdeset i pet godina. Čini mi se da je od autora pristojno da ne gnjavi svoj lik istražnim poslovima nakon tih godina. Banić je djed, bolestan je, izgubio je brzinu, dobar sluh. Muči ga skleroza. No, on i dalje ima odgonetavačku sposobnost. I u ovom romanu riješi slučaj. Najtragičnije je da iz tog razrješenja ništa dobro neće izaći. Iz toga proizlaze samo mrtvi, nevoljeni, ovisnici. I dosadašnji romani o Baniću su završavali s okusom gorčine jer se ne može reći da je on kao predstavnik pozitivnih moralnih načela izlazio kao pobjednik. Banić je ostajao sam s privatnim prijezirom prema onima koje nije trpio i koji su bili moralni otpad ovog društva. Zasad mislim da je to zadnji Banić. Kako se sada čini, doveo sam ga do kraja. Počeo je davno kao policijski istražitelj. Nakon društvenih promjena u Hrvatskoj, postao je privatni detektiv. Sada je došao do starosti. Svi mi sa šezdeset i pet godina idemo u penziju. I mene su potjerali. Iza Banića je dovoljan radni vijek. Pustit ću ga na miru ako se ne predomislim. Dovoljno je da osjetim nostalgiju prema tom liku, pa ću napisati i osmi roman.

Mračna radnja oko SKJ

Pišete li neki drugi krimić?

Pišem krimić koji bi se trebao zvati “Propali Kongres”, a događa se u vrijeme 14. Kongresa Saveza komunista Jugoslavije. To su godine koje su bile početak kraja Jugoslavije. Mogli bismo čak reći da se početak kraja dogodio na tom kongresu s kojeg su otišli Slovenci i Hrvati. Glavni lik nije Banić, nego inspektor Dogan. Dogan se pojavljuje kao sporedni lik u mnogim romanima o Baniću. Riječ je o koleriku, debelom tipu koji luduje za kolačima i ima zgodnu mladu ženu na koju je ljubomoran, a koja ga, uzgred rečeno, vara. On pokušava riješiti slučaj manijaka koji obilazi trgovine s injekcijom u kojoj ima otrovnu supstanciju koju uštrcava u prehrambene proizvode.

Kakve to veze ima sa SKJ?

Bilo mi je zgodno mračnu radnju smjestiti u to vrijeme. U tom propalom kongresu postoji metafora koja će dobro funkcionirati u krimiću. Inspektor Dogan pokušava riješiti složen slučaj. U uredu u kojem radi prepričavaju se zbivanja s Kongresa i onda se zebnja koja je vladala na Kongresu prelijeva sa zebnjom koju ljudi osjećaju pod pritiskom manijakalnog tipa koji radi opaku stvar.

Politike ima i u “Susjedu u nevolji”?

U svakom dobrom krimiću bi moralo biti politike. Ne dnevne politike, ali morao bi postojati socijalni background. A socijalni background, dakle ono kako ljudi žive je nezamisliv bez politike. Svi smo mi robovi politike. Znamo kazati da nas ne zanima politika, ali mi zanimamo politiku i neprekidno će se netko baviti nama i zagorčavati nam život.

I Zagrebparking je politika, a spominjete i članove sadašnje vlade?

Ne spominju se direktno. To je roman koji se bavi jednom razinom svakodnevice. Banić nije samo detektiv, nego ima bivšu ženu, kćer, ljude s kojima se sastaje u gostionici. Sve što ti ljudi govore, od liječničkog štrajka do refleksa Domovinskog rata, ono je o čemu i inače ljudi govore u domu, birtijama, na javnom mjestu.

U romanu opisujete odnose Srba i Hrvata i domicilnih Hrvata s ljudima koji su ih došli braniti, a bave se koječime. Jeste li se do sada bavili Domovinskim ratom?

Imate roman “Noćna smjena” gdje se radi o deliktu koji je uz to vezan. Nakon što je od rata prošlo dvadeset godina, mi s toga skidamo veo idealizirane prošlosti i pokušavamo pronaći elemente istine. Na to nas tjera povijesna distanca. Ovdje nije riječ o direktnom zločinu, nego situaciji opće nesigurnosti u kojoj čovjek koji je došao iz inozemstva iskoristi priliku da zamijeni vlastiti identitet. Mijenja ga kroz fingiranu smrt i pretvara se u nešto drugo. Tu je začetak zagonetke koju inspektor Banić pokušava riješiti.

Dok mnogi autori krimića likove šalju u Tajland, vi spominjete gradić koji smo zaboravili, a nekada je bio pojam. Je li opis Leibnitza plod vaših sjećanja?

Nisam nikada prije bio u Leibnitzu. Znam da je to bilo mjesto hrvatskog, slovenskog, valjda i jugoslavenskog šopinga. Otišao sam u taj grad jer mi je važno da ambijenti o kojima govorim budu autentični. Nekada su i autentični preko prave potrebe. Dobro poznajem starački dom u Beču kao i lječilište u Velom Lošinju. Sve što postoji u ovom romanu autentično je. Jedino što nije autentično jest izmišljeno selo na zapadnoslavonskom ratištu. Koristio sam izmišljeni naziv Majurovac, jer sam htio izbjeći prepoznavanja.

I pivopija Banić pokleknuo je pred vinom?

On ima zgodnu romantičnu vezu sa Slovenkom iz Leibnitza. U tom je smislu prije bio neporočan. Čini se da je sve to vrijeme volio ženu od koje se davno razišao. To što pivopija pristaje popiti vino jer mu ga je ponudila žena, učinilo mi se zgodnom kapitulacijom. No, od te vinske veze neće biti ništa. On se vratio svojoj ženi. Imate Raymonda Chandlera koji mi je bio veliki uzor, a koji sedmi roman o Philipu Marloweu završi time da Linda Loring zaprosi Marlowa i on pristane. Chandlerov zadnji roman koji nije stigao završiti počinje detektivovim nezadovoljstvom u tom braku. On nastoji pobjeći od kuće jer je shvatio da bračni život nije za njega.

Krimić se, i kada je glup, mora pročitati do kraja. Kada čitate krimić, 
i vi ste istražitelj. Pravi će vam majstor to omogućiti

U romanu dosta pišete o medicini. Kako stječete ta znanja?

Internet je danas tako dostupan i iscrpan da je grehota u njemu ne potražiti savjete. I ja sam tako saznao kako izgleda ukrajinski trotil. Negdje sam ispitivao sam obilazeći razna mjesta. Mnoge stvari koje se tiču Banićeve bolesti sam, na žalost, sam preživio. Tu su mi savjetnici bili svi koji su se bavili mnome. U principu bih se uvijek, kada bi se radilo o specijalističkim znanjima, koristio uslugama konzultanata. Kada bi mi trebali podaci o epilepsiji, treningu boksača ili Zagrebu dvadesetih godina, onda sam razgovarao s ljudima ili odlazio u Sveučilišnu knjižnicu čitati stare novine. No, Banićeva bolest bila je moja bolest. Najsigurnije je kada čovjek krene od sebe. Mi pisci ne možemo zaobići vlastito iskustvo. Ono je najvažnija stvar koju imamo u životu.

Odvažili ste se potpisivati krimiće nakon Pavla Pavličića?

To je općepoznato. Kod nas su krimiće pisali i prije, ali najčešće pod pseudonimom. Pretpostavljam da bih i ja pribjegao pseudonimu da nije Pavličić na roman “Plava ruža” napisao svoje ime. Tako sam i ja učinio i to je postala književna činjenica. Taj krimić je naš. Događa se sada i ovdje, ne u Londonu ili Manhattanu.

Zašto čitatelji toliko vole krimić?

Pionirom krimića drže Edgara Allana Poea. Krimić nikada nije dosadan. On je kao dobar trač. Čitao sam glupe krimiće, ali nikada ih nisam ostavio prije zadnje stranice. Krimić se, i kada je glup, mora pročitati. Kada čitate krimić, ne pratite samo istragu koju vodi istražitelj, nego ste i vi istražitelj. Uvijek imate dostatan izbor podataka na osnovu kojih možete i sami istraživati tko bi mogao biti ubojica. Pravi majstor krimića će vam to omogućiti, ali će vas uvijek prevariti. Nikada nećete shvatiti tko je ubojica, ali ćete neprekidno pomišljati tko bi to mogao biti i u tome ćete uživati.

Zašto žene manje pišu krimiće?

Doista ne znam. Možda ih više zanimaju drugi žanrovi. Pisci krimića su uvijek manje art pisci. U većoj su mjeri zanatlije. Za krimić je potrebno poznavati zanat, vještinu pisanja tog žanra. Rijetko kada ćete naići na ljude koji krimić svrstavaju u ozbiljnu literaturu. Smatraju ga subliteraturom, nečime što je u odnosu na pravu literaturu otpadak. Nikada nisam tako razmišljao.

Pisanje je jedina legitimacija

Član ste HAZU, ali ne i Društva hrvatskih književnika ni Hrvatskog društva pisaca?

Bio sam dugo član Društva hrvatskih književnika. Onda su se oni podijelili na ustaše i partizane. Došlo je do odvajanja. I na jednoj i na drugoj strani bilo je mojih prijatelja. Bilo mi je neprirodno da budem član i jednog i drugog društva. To je kao da navijaš za dva nogometna kluba, što je grozno. Čini mi se da je spretnije da ne budem član ni jednog ni drugog. Član sam PEN kluba i Udruge hrvatskih redatelja premda nisam redatelj, ali to je udruga koja ima sekciju za scenariste. Ako si pisac, važno je da pišeš. To ti je jedina legitimacija.

U Hrvatskoj su honorari pisaca nikakvi. Koliko tu udruge mogu učiniti?

Nisam vidio da su udruge napravile korist autorima. Te udruge nemaju ulogu kakvu imaju radnički sindikati. Nisam čuo da bi pisci proglasili štrajk iako su štrajk proglasili američki scenaristi pa su se poslodavci uplašili. Ja kao štrajkaš bio bih činjenica koja nikoga ne zanima. Nitko i ne primjećuje pišem li ili ne.

Ali kada bi zabranili posudbu svojih knjiga u knjižnicama?

To je nemoguće i besmisleno. To da me izdavač proda u 1500 ili 1800 primjeraka sasvim je svejedno. To da me čitaju u nekoj knjižnici, može koristiti mojoj taštini, ali od toga nemam nikakve koristi.

A kad uvedu naknade za posudbu?

Hoću li po posudbi knjige dobiti dvadeset ili dvadeset i šest lipa, potpuno mi je nezanimljivo.

A zašto pišete?

Uvijek sam u životu bio u radnom odnosu. Autorski honorari su mi donosili komociju u životu. Mogao sam si priuštiti nešto više od onih koji nisu pisali. To što pišete vrsta je kronične bolesti. Toga se ne možete riješiti kao što se ne možete riješiti psorijaze, kroničnog bronhitisa, reume. Stanovito vrijeme uz tu bolest mogu normalno funkcionirati, ali onda me ćopi nešto da bi trebao početi pisati i onda je to neizdrživo, kao kada vas nešto počne svrbjeti pa se svrbite.