Sociopat, pisac žalbi, strah i trepet hrvatske prosvjete, čovjek koji u očaj baca ministra Barišića, kao i njegove prethodnike, profesor koji dva desetljeća izbezumljuje ravnatelje srednjih škola, prosvjetne inspektore i cijeli obrazovni sustav. Njegov modus operandi, čulo se, uvijek je isti: javlja se na natječaje za posao, pa nakon svakog neuspjeha piše žalbe i tako odgađa zaposlenja novih nastavnika, a kad mu naposljetku ponude posao, tada se na novom radnom mjestu i ne pojavi. Pa se opet žali. Nitko ga nije vidio, rijetki su ga čuli, ali ga svi dobro znaju: on je “nevidljivi Vlatko”. Priču o profesoru koji terorizira školstvo zakotrljala je, u dva nastavka, Slobodna Dalmacija, a prenijeli gotovo svi domaći i neki regionalni mediji pa je tako srpski Telegraf upravo Vlatka prozvao “najvećom hrvatskom enigmom”.
Uistinu, njegova fotografija dosad nije objavljena jer ga nitko nije snimio pa ni “skinuo” s društvenih mreža jer ih ne koristi, a jedini glas od njega stigao je u obliku prilično neobičnog SMS intervjua u spomenutom splitskom dnevnom listu.
‘Nisam monstrum’
Prava je istina da ga nije bilo teško pronaći. S obzirom na to da mu je adresa oglašena u telefonskom imeniku, valjalo je tek potegnuti do Bakra, slikovitog primorskog gradića na putu od Rijeke prema Crikvenici, gdje svatko svakog zna. Osobito “nevidljivog Vlatka” kojeg mještani itekako dobro poznaju, a oni rijetki koji dosad nisu proteklih su dana o njemu doznali iz medija. Ljubazno su nas uputili prema najpoznatijoj građevini u Bakru i okolici, srednjovjekovnoj tvrđavi Kaštel, u čijoj sjeni, gotovo naslonjen na impozantni dvorac, živi profesor Vlatko Gladović. Do trošne kuće koja datira još iz rimskog doba, u kojoj stanuje, vodi nas mladić iz susjedstva. Dobro poznaje profesora, a s njegovim je sinom išao u školu.
– Pristojna, normalna obitelj – tvrdi naš vodič pa se čudi našem čuđenju dok brzim korakom uz kamene stepenice grabimo do ulaznih vrata. Otvara ih nasmijana žena srednjih godina, predstavlja se kao profesorova supruga Nera i ljubazno nas pušta u stan. “Nevidljivi Vlatko” bez većih prepreka postaje vidljiv: najtraženiji profesor u državi hitro ustaje od kuhinjskog stola i pruža ruku. Ispred njega dnevni tisak. Uzdiše, pomalo se hvata za glavu.
Sad me zezaju da sam monstrum. A ja sretan kao dijete jer sam pobijedio sustav!
– Od mene su napravili monstruma, evo baš supruga i ja razgovaramo o tome – kaže na početku razgovora koji ubrzo otkriva da mu je iskreno drago što je netko od novinara naposljetku stigao i na njegova vrata kako bi ispričao svoju istinu. – Ispalo je da sam sociopat i duševni bolesnik, a zapravo sam Cervantesov Don Quijote u borbi s vjetrenjačama. Borim se sa sustavom već 20 godina...
Sretan kao dijete
Kako bismo raspleli ovu kompleksnu priču, krećemo kronološki, još od 1984. kada je diplomirao na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, a poslije i stekao zvanje magistra ekonomije. Kako se u medijima dovodilo u pitanje i njegovo obrazovanje, nakratko je ustao i sa zida u drugoj sobi skinuo uramljenu diplomu kao dokaz. Rođeni Riječanin, prvi se put u prosvjeti zaposlio 1986., dvije godine nakon završetka studija, na radnom mjestu na Radničkom sveučilištu u Rijeci. Dogodine je dobio posao na Krku, potom je radio u Opatiji i u Lošinju. Početkom 90-ih zaposlio se u Varaždinu, potom i u Obrtničkoj školi u Požegi, što je ujedno i njegov posljednji posao u prosvjeti. Tih se godina oženio, uskoro dobio sina i doselio k suprugi u Bakar. S obzirom na to da dulje vrijeme nije mogao pronaći posao u struci, a kako bi prehranio obitelj, odlučio je baviti se zaštitarskim poslom pa idućih 15 godina, nakon što je položio stručni ispit osposobljavanja pred Ispitnim povjerenstvom MUP-a, radi u tvrtkama Sokol Marić, Zvonimir i Bilić-Erić Security.
– Zbog stresa, teških uvjeta rada i poslova koji traju neprekidno i po 36 sati obolio sam od dijabetesa i tada sam s poslova zaštitara prebačen na poslove čuvara. Na inzulinu sam i danas. Svih tih godina moji kolege zaštitari nisu mogli vjerovati da u svojim redovima imaju i profesora i ja sam cijelo to vrijeme, zapravo punih 20 godina, pisao molbe za posao u struci. No, kad jednom iziđeš iz sustava, teško se vratiti – kaže 58-godišnji Vlatko Gladović.
– Većina poslova bila je na određeno vrijeme, ali ja sam se svejedno javljao, no problem bi nastao kad bi me zvali na intervju za posao u udaljenijim gradovima poput Dubrovnika, pritom ne nudeći putne troškove, a ja sam prehranjivao obitelj s 2200 kuna plaće od zaštitarskih poslova. To je razlog zašto se nisam odazivao na te pozive, a ne moja bahatost. Gdje bih trebao spavati u Makarskoj? Na klupi, u parku? Često nisam imao ni za autobusnu kartu. Svih tih godina jedino su mi u Gospiću refundirali troškove. Nije to tako jednostavno...
Posljednja dva desetljeća, kaže, njegova je obitelj više bila gladna nego sita. Supruga Nera nezaposlena je daktilografkinja, a u kući je i student Pomorskog fakulteta, 20-godišnji Inti, koji je dobio ime po Bogu Sunca iz kulture Inka.
– Većinu školovanja dijete je provelo uz svjetlost svijeća jer su nam često isključivali struju, nekad i vodu – kaže Vlatko.
Na adrese različitih institucija, mahom škola diljem Hrvatske, poslao je, ne poriče, više od tisuću molbi za posao, točnog im broja ne zna. – Nisam nikad tražio milostinju, sve što sam želio jest raditi sa svojih deset prstiju u svojoj struci poštenim radom. A teško je dobiti posao na pošten način – kaže.
Stoga se, osim na natječaje, počeo javljati i nadležnim institucijama pokušavajući upozoriti na neregularnost natječaja. Nije aktualni ministar Pavo Barišić jedini ministar kojem se obraćao, pisao je i Željku Jovanoviću, kao i Draganu Primorcu prije njega. Nikada nije dobio odgovor. Žalio se i na adrese prosvjetnih inspekcija, no ni oni se nikada nisu očitovali. Nebrojeno puta pisao je ravnateljici Mihaeli Adamović, no ona, kako tvrdi, njegove žalbe iz Zagreba “prebacuje” na niže razine u Split, Rijeku ili Osijek, a oni pak njegove navode odbacuju kao neosnovane.
Potom pitamo kako odgovara na kritike nekih ravnatelja škola koji su ga u medijima prozvali da zbog njegovih žalbi dolaze prosvjetne inspekcije “pa djeca pate dok se stvar ne riješi jer u međuvremenu ne smiju zaposliti drugog nastavnika.” – Djeca ne pate. U takvim slučajevima postojećem se nastavniku produlji ugovor ili se nađe zamjena, a zapravo pate ravnatelji jer su bijesni što moraju ponovno raspisivati natječaje koje su namjestili za svoje ljude. Zna se kako se u ovoj zemlji zapošljava, preko barba Luke i sličnih – kaže profesor Gladović.
– Takvih je slučajeva na tisuće, ovo je borba za malog čovjeka, za malog profesora koji je u problemima. Nisam ja jedini u toj borbi, ali kolege mahom šute jer ne žele biti eksponirani. Tisuće ravnatelja u Hrvatskoj imaju višu, a ne visoku školsku spremu. U Ličko-senjskoj županiji jedan ravnatelj ima srednju stručnu spremu. To su greške sustava – tvrdi profesor.
Danas, njegova je obitelj u ovrhama do grla, a zbog neriješene dokumentacije stana u kojem žive jednom su nogom na ulici. Proteklih je godina u invalidskoj mirovini koja, međutim, više nije njegov jedini izvor prihoda.
– Otkrit ću vam tajnu: nakon 20 godina konačno sam dobio posao. U struci. Od prosinca radim u Crikvenici u Srednjoj školi Antuna Barca kao nastavnik ekonomske grupe predmeta, a troškove prijevoza snosi Ministarstvo. S obzirom na to da sam, dakako, još uvijek na probnom roku koji istječe koncem svibnja, nadam se da cijela ova hajka neće imati negativne reperkusije na mene.
Imam odlične kolege koji su, naravno, prepoznali da sam “nevidljivi Vlatko” zapravo ja. I sad me zezaju da sam monstrum. A ja sretan kao dijete jer sam pobijedio sustav!
>> Na zapadnom Balkanu od 2010. godine otvoreno 300 tisuća radnih mjesta
>> Hrvatski će BDP u 2017. nastaviti rasti, a nezaposlenost padati
Tko još normalan u RH šalje molbe za posao???? Put pod noge i u Njemačku i Irsku...što čekaš....