Tko je najprevođeniji hrvatski pisac, pitanje je koje se svako malo pojavi u javnosti. Prema podacima Željke Lovrenčić, književnice i prevoditeljice koja vodi odbor Društva hrvatskih književnika za književne veze, koja je i voditeljica inozemne zbirke Croatica u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, to je Miro Gavran, plodni dramatičar, ali i autor brojnih romana čija su djela prevedena na čak trideset pet jezika.
– Zanimljivo je da je Gavranu na kineski preveden i roman “Kako smo lomili noge” u izdanju pekinške kuće World Affair Press, a da je predgovor napisao i kineski književnik Chen Haosu – kaže Željka Lovrenčić.
Odmah tu negdje uz Gavrana je i Dubravka Ugrešić čija su djela, prema podacima s njene internetske stranice, prevedena na čak dvadeset osam jezika. Najviše prijevoda Dubravka Ugrešić, čije je prebivalište izvan Hrvatske i koja u hrvatskoj književnosti još uvijek ima čudan, pomalo nedefiniran status, ima na engleskom, nizozemskom, njemačkom i poljskom. Na tim jezicima ova bivša profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta ima više od desetak knjiga, što je uvrštava među iznimne hrvatske autorice. No, Dubravka Ugrešić izvrsno stoji i na francuskom (sedam knjiga), talijanskom (pet knjiga), bugarskom (sedam knjiga), slovenskom (pet knjiga), mađarskom (četiri knjige) ili na ruskom jeziku (tri knjige).
Slavenka piše i na engleskom
Možda i najviše izdanja kod izdavača iz cijelog svijeta ima Slavenka Drakulić, publicistica i književnica po čijim su knjigama snimani i filmovi, koja je imala ili još uvijek ima i kolumne u najpoznatijim svjetskim novinama. Njene su knjige prevedene na dvadeset i jedan jezik, s najviše izdanja na švedskom i engleskom jeziku na kojima ima čak jedanaest objavljenih knjiga. Uostalom, neke je knjige Slavenka Drakulić i izvorno napisala na engleskom jeziku. Brojna su i izdanja Slavenke Drakulić na njemačkom jeziku (ona je, uostalom, dobila i nagradu za europsko razumijevanje na sajmu u Leipzigu), ali i na nizozemskom, slovenskom, norveškom, talijanskom, španjolskom, francuskom... Njezine su knjige prevođene i na japanski, rumunjski, grčki, albanski, portugalski, slovački, finski... Ona je uspjela izboriti i da se njene knjige objavljuju u džepnim izdanjima, koja u pravilu imaju i bolje tiraže.
Miljenko Jergović, prema nepotpunim podacima s njegove internetske stranice, ima prijevode na dvadesetak jezika. Najviše prijevoda ima na talijanskom jeziku (čemu može zahvaliti vjernoj prevoditeljici Ljiljani Avirović), a slijede ga prijevodi na njemački jezik s čak osam knjiga, koliko Jergović ima i knjiga prevedenih na slovenski. Tu je i čak šest prijevoda na španjolskom jeziku i po pet na poljskom i francuskom jeziku. Po tri prijevoda Jergović, svestrani pisac koji piše i romane, ali i kratke priče, eseje i poeziju, ima na engleskom i makedonskom, a prevođen je i na turski, bjeloruski, bugarski, češki, mađarski, finski, katalonski, portugalski...
– Objavljivanje prijevoda u inozemstvu puno ovisi i o samopromociji i o činjenici koga poznaješ. Obvezno trebaš naći i nakladničku kuću koja će objaviti tvoja djela – kaže Željka Lovrenčić, koja je i sama prevela nekoliko knjiga na španjolski jezik, pronašla izdavače za njih te potom i organizirala predstavljanja u zemljama Južne Amerike i u Španjolskoj.
Štambuk preveden na arapski i japanski
– Kod nas se manje zna da je Anđelko Vuletić prevođen i poznat, i to kao pjesnik. Dražen Katunarić poznat je na francuskom govornom području jer je tamo studirao, a na tom području baš ne stojimo najbolje. Slavko Mihalić je prevođen na slavenske jezike. I na njemačkom smo prisutni, za što je zaslužna i Alida Bremer, koja je brojnim autorima pomogla da budu prevedeni na njemački jezik. Na stranim su jezicima prisutni i Pavao Pavličić, Nedjeljko Fabrio, Irena Vrkljan. U Češkoj je objavljivana Andriana Škunca. Miroslav Krleža i Ivo Andrić tradicionalno se prevode, i to Andrić na francuskom području, a Krleža na njemačkom i mađarskom. Baš sam ovih dana dobila “Povratak Filipa Latinovicza” na španjolskom jeziku. U Nizozemskoj je Sanja Kregar pokrenula veliku kampanju za prevođenje hrvatske književnosti na nizozemski jezik. Ona je objavila i Antologiju novije hrvatske pripovjedne proze, u koju su uvršteni i Miljenko Jergović i Miro Gavran. Zanimljiv je i autor Tomislav Marijan Bilosnić, čija je najprevođenija zbirka “Tigar” prevedena na šest jezika. I Drago Štambuk je prevođen i na arapski i japanski. Tu je i Neda Miranda Blažević – kazuje Željka Lovrenčić, koja je zaslužna za to što je u Meksiku objavljena Povijest hrvatske književnosti, ali i koja je na španjolski prevela malu Antologiju hrvatske poezije, “Zaboravljenog sina” Mire Gavrana, knjige poezije Mladena Machieda i Drage Štambuka, ali i roman Zvonimira Baloga “Dijete koje se nije htjelo roditi”.
No, Željka Lovrenčić, koja je dio života provela u zemljama Južne Amerike, osobito u Čileu, tvrdi da u hrvatsku literaturu treba ubrojiti i knjige onih pisaca koji imaju hrvatsko podrijetlo, i to i onda kada ne pišu na hrvatskom jeziku.
– I kada ne pišu na hrvatskom jeziku, takvi pisci pišu o hrvatskoj tematici, osjećaju svoje hrvatske korijene i sami se i deklariraju i kao hrvatski pisci. Tu mislim na pisce kao što je Josip Novaković, ali i na velik broj pisaca iz Južne Amerike, posebno iz Čilea koji su svjetski poznati, a imaju hrvatske korijene. Među njima treba spomenuti i Antonija Skármetu i Ramóna Díaza Eterovica koji, uostalom, imaju i hrvatske putovnice, ali i pjesnika Andrésa Moralesa Milohnica – ističe Željka Lovrenčić.
Proboj Daše Drndić
Lijepim brojem prijevoda može se pohvaliti i prozaik Zoran Ferić, koji osobito dobro stoji na njemačkom govornom području, dok proboj na engleskom govornom području posljednjih mjeseci imaju Daša Drndić i Robert Perišić. Daša Drndić je s romanom “Trieste” (u Hrvatskoj je poznat kao “Sonnenschein”) ušla i u uži izbor za Independentovu nagradu za stranu književnost te je proteklih mjeseci imala čak tri nastupa u Velikoj Britaniji. Isti roman ovih joj je dana objavio i pariški Gallimard.
Naravno, među hrvatskim piscima koji se još uvijek dobro drže su Ivana Brlić-Mažuranić čije su “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” među najprevođenijim hrvatskim knjigama u povijesti. Taj je dječji roman i prva hrvatska knjiga prevedena na bengalski jezik, no može se pohvaliti i prijevodima na vijetnamski, kineski, japanski, perzijski... Ne jenjava ni interes za Miroslava Krležu, čijim se romanima događaju i svježi prijevodi, a među najprevođenijim njegovim naslovima sasvim je sigurno “Povratak Filipa Latinovicza”. Premalo su prevođeni Janko Polić Kamov, Slobodan Novak, Ranko Marinković i Ivan Aralica.
Među hrvatskim piscima koji imaju velik broj stranih prijevoda nikako se ne smije zaboraviti na Predraga Matvejevića, čiji je “Mediteranski brevijar” jedini hrvatski bestseler u svijetu jer je samo u Italiji prodan u više stotina tisuća primjeraka, a izvrsno se prodavao i u Francuskoj. Ta je Matvejevićeva knjiga prevedena na dvadesetak jezika (među ostalim, i na hebrejski, arapski, turski, japanski...) i doživjela je tridesetak raznoraznih stranih izdanja. S Matvejevićevim se uspjehom može mjeriti tek Ivan Supek, koji je romanom “Heretik” na ruskom tržištu još u vrijeme komunizma također imao nakladu veću od stotinu tisuća primjeraka.
I dok hrvatsko Ministarstvo kulture s dvije, tri tisuće eura potpomaže prijevode hrvatskih knjiga na strane jezike, jasno je da država, ali ni izdavačko-književnički ceh nemaju nikakvu strategiju u plasiranju hrvatskih pisaca u inozemstvo. Zato je i moguće da je ponajbolji živući hrvatski pjesnik Danijel Dragojević u inozemstvu gotovo nepoznat.