Bila je krvava ratna 1915. kad je Gjuro Rukavina, vojak iz Perušića, stigao na frontu u Galiciju.
Njegova postrojba, sve najbolji hrvatski muževi, dugo su i čvrsto držali liniju sve dok ruski general Aleksej Brusilov nije krenuo u snažnu ofenzivu. Sljedeće ljeto, 1916., bilo je posljednje koje će Gjuro vidjeti: bilo mu je samo 19 godina.
Opsežno istraživanje
Cijelo stoljeće nije se znalo gdje su mu razasute kosti, baš kao i desetaka tisuća poginulih domobrana, tog topovskog mesa koje će diljem fronte ratovati u slavu Habsburške Monarhije. Utoliko je važnije, a gotovo posve nepoznato, da ukrajinsko selo Glybivka krije jedino sačuvano groblje hrvatskih vojnika na istočnom bojištu. U spomen na njih, pripadnike 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije, sve ove godine uzdizali su se križevi sa zaraslih i neobilježenih, ali vidljivih 30-ak humaka, no njihova imena sve do danas – upravo kad svijet obilježava 100. godišnjicu od početka Prvog svjetskog rata – nisu bila poznata.
Ponajviše na tome treba zahvaliti posebnom povjerenstvu Grada Zagreba koje po prvi put u javnosti (koja malo ili premalo znade o životu i smrti u Galiciji, najvećoj klaonici hrvatskih vojnika tijekom tog rata) njihov identitet otima zaboravu. Predvodi ih dr. sc. Ivica Pančić, pomoćnik pročelnika zagrebačkog Ureda za zdravstvo, koji posljednjih mjeseci uporno prikuplja sredstva za obnovu groblja i spomenika, ali i traga za povijesnom građom po arhivima nekoliko europskih metropola tragajući za identitetom hrvatskih vojnika. Naposljetku, to mu je i pošlo za rukom. Za početak, riječ je o 41 vojniku za koje sada, osim lokacije groba, pouzdano zna mjesto i godinu rođenja, pripadnost postrojbi i godinu i mjesto smrti.
– Bio je to dugotrajan proces, opsežno istraživanje, poput traženja igle u plastu sijena, za koje nismo znali kamo će nas odvesti. U Hrvatskom državnom arhivu postoje tek fragmentarni podaci o pripadnicima naših domobranskih pukovnija, stoga smo se za pomoć pri pronalaženju mogućih popisa imena obratili Beču i Budimpešti.
Arhiv u Budimpešti
Iz Beča smo dobili odgovor da bi se traženi podaci mogli pronaći u Krakowu, ali ponajviše smo se nadali odgovoru iz Budimpešte budući da je većina naših povjesničara smatrala da bismo imena mogli pronaći upravo ondje. U travnju smo posjetili njihov Vojni arhiv gdje nam je od velike pomoći bio pukovnik Bonhardt koji nam je pomogao doći do prvih podataka, a prije desetak dana konačno sam otišao po popis sa 40-ak imena – kaže dr. Pančić pa pritom poziva da mu se jave obitelji koje su, na popisu imena koji objavljujemo, prepoznali ime svog člana.
Prvi cilj mu je sada, kaže, u Glibivki postaviti spomen-ploču s imenima hrvatskih junaka. Pri tome se nada da će ovako važno otkriće prepoznati i na državnoj razini te da će se, uz Grad Zagreb, uključiti i Ministarstvo kulture, kako bi to groblje u današnjoj zapadnoj Ukrajini bilo dostojanstveno obilježeno.
Inače, tamošnje su vlasti iznimno zainteresirane za obnovu hrvatskog groblja koje su spremne uvrstiti u mrežu vojnih turističkih putova pa i u zaštićene spomenike kulture, na taj način vraćajući svojevrsni dug Hrvatima. Čeka se još samo da im se za njihovu žrtvu oduži i Hrvatska.
>>Galicija: Najveća klaonica hrvatskih vojnika u Prvom svjetskom ratu
Hrvatski domobrani branili su svoj dom i vjeru na istočnom frontu i stekli vječnu zahvalnost i slavu, kako od Boga tako i od svojega naroda. Nadajmo se da će i sadašnja generacija produžiti njihovim stopama, a ako Svevišnji da i ovaga puta na istočnom frontu u obrani ukrajinske polubraće od agresije istočnjačkih hordi, zar ne?