Cijelih je 150 godina trebalo da se otkriju specifične stanice živaca na penisu i klitorisu koje mogu prepoznati vibracije, a onda se aktiviraju pa izazivaju seksualna ponašanja poput, dakako, erekcije. Rezultat je to nedavno objavljene studije u časopisu Nature. Logično, očekuje se kako bi ovo otkriće moglo dovesti do novih terapija za stanja kao što su erektilna disfunkcija ili do načina da se obnovi seksualna funkcionalnost u ljudi s paralizom donjeg dijela tijela. Naime, u našim tijelima postoji nešto što se zove Krauseovim tjelešcima, a to su slobodni završeci živaca smješteni odmah ispod kože, a ona su u ljudskim genitalijama otkrivena prije više od 150 godina. A riječ je o nečemu sličnom tjelešcima koja se nalaze na ljudskim prstima i rukama koja odgovaraju na vibracije kako koža dodiruje i prolazi teksturiranom površinom, lijepo je objašnjeno u pratećem tekstu Naturea o ovoj interesantnoj studiji. Samo što je do sada bilo jako malo studija o tome kako tjelešca iz genitalija funkcioniraju i na koji su način povezana sa snošajem, a to u Natureu pripisuju tome da je seks i seksualnost dugo vremena bila tabu tema. S time se nije tako teško složiti. Za mišljenje smo upitali cijenjenog našeg stručnjaka prof. dr. sc. Zorana Peršeca, dr. med. urologa.
– Krauseova tjelešca, otkrivena 1850-ih godina, specijalizirane su senzorne strukture koje se nalaze unutar genitalija, ali i nekih drugih mukokutanih tkiva. Naime, Wilhelm Krause prvi je opisao specijalizirana osjetilna tjelešca smještena u ljudskim genitalijama i drugim mukokutanim tkivima, uključujući usne, jezik i konjunktivu oka. Otkrio je da tjelešca penisa i klitorisa imaju ili glomerularni oblik i sadrže zavojne aksone ili su manje veličine i imaju cilindrični oblik i sadrže jednostavne aksonalne završetke. Ovim osjetilnim strukturama dodijeljen je niz imena, uključujući Krauseova tjelešca, Krauseovi završni bulbusi, odnosno genitalna tjelešca; ipak najčešće koristimo naziv “Krauseova tjelešca” za ove senzorne krajnje organe muških i ženskih genitalija – kaže prof Peršec.
Ipak, sve i da je ovakva tema bila manjim tabuom, opet se ovakva studija ne bi mogla izvesti, jer naprednije molekularne tehnike kojima je bilo moguće aktivirati i pratiti specifične neurone pojavile su se tek prije 20 godina.
POVEZANI ČLANCI:
– Tijekom lipnja ove godine u cijenjenom časopisu Nature objavljen je rad s novim spoznajama o anatomskim i fiziološkim svojstvima Krauseovih tjelešaca u spolnim organima (klitorisa i penisa) kod miševa kao i njihovoj ulozi u spolnom ponašanju. Imunohistokemijskom istraživanjima dokazana je znatno veća gustoća Krauseovih tjelešaca u klitorisu u usporedbi s penisom. Naime, unatoč različitim veličinama ženskih i muških genitalija, ukupan broj Krauseovih tjelešaca unutar glavića klitorisa i glavića penisa dokazano je 15 puta veće gustoće u glaviću klitorisa nego u mlohavom glaviću penisa. U penisu je pak uočena velika koncentracija tjelešaca unutar erektilnog tkiva (corpus cavernosum) i u distalnoj regiji (glansu). Zapravo, uloga navedenih struktura u tkivu penisa u erekciji izravno je povezana uz proširene kavernozne prostore obložene CD31+ endotelnim stanicama, što ih potencijalno čini odgovornima za dilataciju vaskularnih sinusa, odnosno povećanje tlaka tijekom erekcije.
Navedena istraživanja utvrdila su prisutnost morfološki različitih Krauseovih tjelešaca unutar mišjih genitalija, strukturnu sličnost između mišjih i ljudskih Krauseovih tjelešaca i izuzetno visoku gustoću složenih Krauseovih tjelešaca unutar klitorisa, kazao nam je prof. Peršec. Dakle, Krauseova tjelešca “zaslužna” su za to da reagiramo na stimulaciju naših spolovila putem dodira određenom frekvencijom. – U vezi same funkcije, a koristeći genetske alate u pokusima s miševima, otkrivene su dvije različite podvrste somatosenzornih neurona koji inerviraju Krauseova tjelešca i klitorisa i penisa i projiciraju se na jedinstvenu senzornu terminalnu regiju leđne moždine.
“In vivo” elektrofiziologija i pokusi snimanja s posebnim označenim ionima kalcija pokazali su da su oba aferentna tipa Krauseovih tjelešaca zapravo mehanoreceptori niskog praga i brze prilagodbe A-vlakna, optimalno podešeni na dinamičke, lagane dodirne i mehaničke vibracije (40–80 Hz) primijenjene na klitoris ili penis. Funkcionalno, selektivna optogenetička aktivacija aferentnih završetaka Krauseovih tjelešaca izaziva erekciju penisa kod mužjaka miševa i kontrakciju vagine kod ženki miševa, dok genetska ablacija Krauseovih tjelešaca slabi intromisiju i ejakulaciju mužjaka i smanjuje seksualnu receptivnost ženki. Rezultati ovog rada dokazuju da su Krauseova tjelešca klitorisa i penisa zapravo vrlo osjetljivi detektori mehaničkih vibracija koji posreduju u seksualno dimorfnom ponašanju pri spolnom odnosu kod miševa.
Dakako, bez obzira na strukturnu sličnost građe i funkcije navedenih tjelešaca, kao i nove spoznaje o istim pri spolnom ponašanju tijekom objavljenih istraživanja, ljudska seksualnost je daleko složenija i uključuje ne samo aktivaciju perifernog nego i izuzetno kompleksnu aktivaciju središnjeg živčanog sustava (“želja mozga”) uz naravno adekvatan hormonski status, kaže prof. Peršec. Koliko je i dalje naša seksualnost u svakom smislu zanimljiva javnosti govori i činjenica da je već kod pojave prijedloga ovog znanstvenog rada napravljen cijeli niz analiza i objava. I sada se to ponavlja kada je rad prihvaćen i objavljen u uglednom znanstvenom časopisu kao što je Nature.
Treba spomenuti i neke zanimljive činjenice o čovjeku po kojem su mehanoreceptori “odgovorni” za naše seksualne stimulacije dobile ime. Johann Friedrich Wilhelm Krause bio je njemački anatom rođen u Hannoveru, a od oca također anatoma Karla Friedricha Theodora Krausea. Riječ je bila o iznimno nadarenom čovjeku. Rođen 1833., već 1854. stekao je doktorat medicine, a poslije, 1860. postao je izvanredni profesor na Sveučilištu u Göttingenu. Godine 1892. imenovan je voditeljem laboratorija Anatomskog instituta u Berlinu. Krause je zapamćen i po pionirskom istraživanju u području embriologije. Među njegovim poznatijim učenicima u Göttingenu bio je znameniti bakteriolog Robert Koch kojega se i smatra jednim od osnivača moderne bakteriologije. Sam Krause je zaslužan za objavljivanje više od 100 medicinskih članaka.