Kad se u Koprivnici sa srcem kuha, skuha se – Dobro društvo! Vijest da je pet hrvatskih političkih muževa – laburist David Bregovac, seljak Krešo Beljak, umirovljenik koji još uvijek „rinta“ Silvano Hrelja, naprednjak dr. Ivo Josipović i socijaldemokrat Davor Bernardić – 7. ožujka 2017. potpisalo predizborni dokument pod nazivom Deklaracija o dobrom društvu, primljena je kao jedna od brojnih, ne posebno zanimljivih, dnevnih političkih vijesti. Njezinu važnost devalvirala je nezgodna okolnost što je glavna vijest tog, nažalost ne samo tog, dana bilo muljanje s dnevnicama u Banskim dvorima i „istraga“ koju je zapovjedio Andrej Plenković. Koprivnički savez, nazovimo ga tako, sastavljen od jedne velike stranke (SDP) i pet patuljastih stranaka, koji „ostaje otvoren“ za HNS i IDS, mogao bi naznačiti znatno ambiciozniji projekt hrvatske ljevice: povratak ideji velike naracije, da ne kažem utopije. Naime, duboka i kronična – svjetonazorska, teorijska, doktrinarna, biračka i financijska – kriza europske, pa i hrvatske ljevice, tinja od pada Berlinskoga zida, da bi se nakon pojave Velike recesije i dužničke krize 2008. pretvorila u sedam mršavih izbornih godina. Ta je kriza potaknula lijeve američke i europske umnike i političare na grozničavo traganje za novom političko-ekonomskom idejom koja bi mogla vratiti dio velikog entuzijazma koji je prožimao europsku lijevu misao i politiku – socijaldemokratsku, socijalističku, laburističku – od 1945. do 1990.
Posljednji hrvatski socijaldemokrat koji je imao volje i znanja uhvatiti se ukoštac s enigmom hrvatske lijeve misli i politike u doba hrvatskog ljudožderskog kapitalizma bio je leksikograf i političar, gorljivi zagovornik okupljanja ljevice i vječni cinik dr. Antun Vujić. On je prije tri godine objavio knjigu „Hrvatska ljevica: prilog socijaldemokratskom gledištu“ (Ljevak, Zagreb, 2014.) u koju je utkao i ovu ključnu, pitijsku, misao, da ne velim podrugljivu zagonetku: „Hrvatska ljevica je uvijek bila manje hrvatska nego što je trebala, ali i više hrvatska nego što je to smjela“. Kad su kola SDP-a Zorana Milanovića, Tonćijeva prijatelja i političkog mecene (on ga je postavio za ravnatelja Leka), krenula nizbrdo, pisac „Hrvatske ljevice“ prestao se baviti političkim traktatima i proglasima (manifestima) pa je počeo pisati zanimljivu memoarsku političku prozu koja je na kraju balade ukoričena u – od prikazivača i književnih (!) kritičara – hvaljenu knjigu „Dostava rasutog tereta: Deklasificirane priče“ (2016.). Na tragu Vujićeve teze o „domoljubnom deficitu“ SDP-a Milanović je pokušao na izborima 2015. i 2016. dodati taj deficitarni sadržaj, proglasivši SDP „strankom domoljuba i patriota“.
Prema svemu sudeći, glavni autor Deklaracije osobno je Davor Bernardić koji je već u prvom javnom intervjuu nakon izbora za predsjednika SDP-a govorio o dobrom društvu
Vratimo se sada na početak priče o političkoj „juhi“ koja je u Koprivnici skuhana dan prije Dana žena po starom, komunističkom, političkom, blagdanskom kalendaru. Svjesni da su i komunistička utopija o besklasnom društvu i socijalno-demokratska utopija o državi blagostanja na neki način klinički mrtve te da je ideja trećega puta (onog koji vrluda između staromodnog kapitalizma i laburističkog socijalizma; Zagorci bi kazali: Ni vrit, ni mimo) – koju je osmislio engleski sociolog Anthony Giddens – olinjala i politički bankrotirala, pa i osramoćena – britanskim sudjelovanjem u ratu u Iraku – europski su lijevi umnici i političari grozničavo tragali i još tragaju za novim ljevičarskim svetim gralom. Neko se vrijeme činilo da bi se kao dobar surogat ranijim lijevim utopijama mogla koristiti ideja o „otvorenom društvu“ koju je osmislio sir Karl R. Popper, a na njoj je davnih dana doktorirao i Antun Vujić. Međutim, socijalne i ekonomske nevolje koje su zadesile EU i nakon toga najezda izbjeglica prema njoj pretvorili su ideju otvorenog društva u teorijsko i političko strašilo jer se postavljanje bodljikave žice i čeličnih zidova prema rijekama izbjeglica teško moglo povezati s idejom otvorenog društva i Europom bez granica. Lijevi umnici i političari kratko su se zavaravali da bi teorijsko uporište mogli pronaći u razvikanoj knjizi, omiljenoj i Zoranu Milanoviću, „Kapital u 21. stoljeću“ francuskog političkog ekonomista Thomasa Pikettyja, ali se pokazalo da birači ljevice imaju skeptičan stav spram izraza „kapital“: bio on povezan s 19., 20. ili 21. stoljećem. Oni kojima je pri srcu bila ideja revolucije kratko su sanjali da bi novi Komunistički manifest mogla biti kratka brošura, zapravo poziv na novu uličnu revoluciju, organiziranu preko društvenih mreža, francuskog Židova koji je preživio pakao koncentracijskih logora, pisca i diplomata rođenog u Njemačkoj 1917. Stéphanea Frédérica Hessela „Pobunite se“ (u Hrvatskoj ju je objavio V.B.Z. 2011.).
„Deklaracija o dobrom društvu“ dospjela je u bespuća hrvatske političke i medijske zbilje bez objašnjenja, bez priče o ishodištu, podrijetlu, autorstvu i sadržaju ideje. Upravo zbog toga treba kazati da „dobro društvo“ nije izvorni hrvatski socijaldemokratski umni i politički proizvod, već je proizvod europske ljevice, prije svega one britanske, njemačke i skandinavske. Prvu sustavnu razradu ideje da sjevernoamerička demokratska i europska socijaldemokratska ljevica biračima više ne smiju nuditi futurističke utopije o društvenoj jednakosti, državi blagostanja, savršenom ili, ne daj bože, besklasnom društvu, ponudio je politički ekonomist i briljantni ekonomsko-teorijski pisac John Kenneth Galbraith, otac prvog američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha. Knjižicu „Dobro društvo: Humani plan“ na engleskom je objavio 1996., u dobi od 90, a živio je 100 godina. Hrvatski prijevod knjige objavio je Algoritam 2007. Četiri godine nakon pojave Galbraithove knjižice, izraelsko-američki sociolog Amitai Etzioni objavio je političko-aktivističku knjigu posvećenu istoj ideji: „Sljedeće: Put do dobrog društva“, koja nije prevedena na hrvatski. Te dvije knjige postale su tako svetim pismima europskih socijaldemokratskih umnika novoga doba koji na njihovu sadržaju pokušavaju utemeljiti programske platforme lijevih europskih stranaka. Na njihovu su tragu njemački socijaldemokratski umnici i političari Jon Cruddas i Andrea Nahles napisali programski politički traktat od 15 stranica nazvan „Izgradnja dobrog društva: Projekt demokratske ljevice.
Koprivničku Deklaraciju o dobrom društvu treba, dakle, staviti u skicirani kontekst. Prema svemu sudeći, glavni autor Deklaracije osobno je Davor Bernardić koji je već u prvom javnom intervjuu nakon izbora za predsjednika SDP-a govorio o dobrom društvu. Da bi Bernardić mogao biti pisac Koprivničke deklaracije rekao mi je i njegov mentor dr. Rajko Ostojić, a da Antun Vujić i Milan F. Živković nemaju nikakve veze s njom rekli su mi oni sami. Druga osoba, Bernardićev metaforički Edvard Kardelj, koja bi mogla biti koautor tog trostraničnog „plagiranog“ papira vjerojatno je vazda ozbiljni sveučilišni profesor, bivši prosvjetni ministar i saborski zastupnik dr. Gvozden Flego. On je 2015. u Beogradu sudjelovao u radu znanstveno-političkog skupa „Socijalna demokratija u Evropi i koncept dobrog društva“ koji je sponzorirala njemačka socijaldemokratska zaklada Friedrich-Ebert-Stiftung, a rezultirao je objavom zbornika radova istoga naslova. Flego je u Beogradu divanio na temu „Dobro društvo, sloboda medija i sigurnost novinara“.
Šteta je što pri potpisivanju Deklaracije o dobrom društvu Davor Bernardić i njegovi supotpisnici nisu javnosti objasnili podrijetlo ideje o dobrom društvu. Kako John Kenneth Galbraith u svojoj knjizi piše o „dobrom i pametnom društvu“, pa i o „boljem društvu“, možda je koprivnička deklaracija mogla imati naziv: Deklaracija o dobrom i pametnom društvu. Jer hrvatskom društvu i politici ne nedostaje toliko dobrote koliko – pameti.
>> HNS odbio potpisati SDP-ovu Deklaraciju o dobrom društvu
>> Bernardić: Desnica u Hrvatskoj će se kroz novo vijeće odreći NDH
Dolazi od hrvatskih parazita a sluzi mlacenju prazne slame