Nakon lokalnih izbora i SDP i HDZ uvjeravaju i nas i sebe da su oni, ustvari, izborni pobjednici. Tvrdnje temelje manje na objektivnoj računici, a više na subjektivnom uvjerenju. U tome samotumačenju pobjednicima sebe ne smatraju samo te stranke nego čak i HNS i IDS!?! Takve se tvrdnje čak donekle čine i uvjerljivima jer je SDP dobio neke velike gradove, a HDZ je premoćan u županijama.
Kada se pak pogleda činjenično i po načelu važnosti, onda se zapravo najuvjerljivijim pobjednikom proteklih izbora može smatrati Milan Bandić. Zagrebački je gradonačelnik premoćno pobijedio i osvojio Zagreb potisnuvši svoje glavne političke protivnike – esdepeovce – i iz Gradske skupštine i iz Holdinga. Zlovolja Zorana Milanovića stoga je možda usmjerena jednako na Bandića i na izborno neuspješni zagrebački SDP. Relativni uspjeh SDP-a u Splitu i Osijeku, te u Vukovaru, možda je zaustavio i mogući rusvaj u toj stranci koji bi nastao nakon što je Bandić trijumfirao u Zagrebu.
U Splitu je SDP-ova pobjeda Ive Baldasara ostvarena za stotinjak glasova, u Vukovaru najvjerojatnije autobus-demokracijom, a u Osijeku s politički pragmatičnim Ivicom Vrkićem. U Vukovaru je SPD-ov teolog Željko Sabo, gradonačelničku funkciju zadržao usprkos očito napuhanom revoltu protiv ćirilice. Vrkić je u Osijeku kao “nestranački kandidat” predvodio listu koju je podržavao i SDP premda je za samog Vrkića teško odrediti koje je političke orijentacije. No usprkos svemu tome pobjedi SDP-a u tim gradovima ne treba gledati u zube.
Nakon političkoga lutanja u Istri i zagrebačkog prtljanja s kandidatima za gradonačelnika te katastrofalnoga poraza, nezadovoljnika u SDP-u bilo bi još i više da nije bilo Splita, Osijeka i Vukovara. Rijeka se tu i ne računa, jer Riječani kao da za Vojka Obersnela već godinama glasuju po navici i rutini.
U Zagrebu je, prema sve učestalijim pričama, Rajko Ostojić “potrošen” po volji svoga stranačkog predsjednika koji ga je u izbore gurnuo namjerno, svjestan da nema šansi za pobjedu. Prema istoj priči, Milanović je bio zavidan Ostojićevoj unutarstranačkoj popularnosti pa ga se na najjednostavniji način riješio kandidiranjem za zagrebačkoga gradonačelnika. Ako je tako, onda Rajko Ostojić s Mirelom Holy i Davorom Bernardićem može osnovati unutar SDP-a frakciju stranačkih gubitnika. Sa te strane, donedavno mu prijeteće, Milan Bandić može biti miran. Od sada mu vladavinu Zagrebom neće nitko remetiti pa je utoliko i njegova odgovornost za vođenje grada veća. Ako se, kako je prije izbora najavljivano, otrese laskavaca i sumnjivih savjetnika, Bandićeva bi vlast trebala biti još probitačnija i racionalnija.
Da je Bandić izgubio izbore, bio bi politički mrtvac čijem bi se opijelu radovali mnogi zagrebački esdepeovci. Kada je svojedobno izguran iz SDP-a, koji je u Zagrebu godinama držao, bio je na rubu političke propasti. Kako je u Gradskoj skupštini prevlast imao SDP, na svaki ga se način ometalo, onemogućavalo i podmetalo mu se. Oni koji su mu to godinama radili očito nisu shvaćali da je Bandić upravo najnezgodniji, najotporniji i najjači kada je u klinču.
Već je prvi izborni krug pokazao njegovu sposobnost okupljanja poznatih i sposobnih Zagrepčana. Njegovi su politički protivnici to posprdno zvali demagogijom i populizmom ne želeći tu osobinu zvati pravim imenom, tj. socijalnom inteligencijom. Rezultat te njegove sposobnosti i marketinške umješnosti njegova izbornog stožera nesumnjivo je i 66% glasova Zagrepčana. Za njega su valjda jednako zdušno glasovali i oni koji su u Zagreb došli i oni koji su u njemu rođeni, pa i oni koji svoje “purgerstvo” smatraju (kako je ovih dana lucidno napisao akademik Pavao Pavličić) nekom vrstom plemstva. Bandić je imao usta za sve uši. Možda je i to ona “sinergija” o kojoj je u pobjedničkoj noći govorio. Zbog toga njegova izborna pobjeda i nije samo najveća pobjeda proteklih izbora nego politički trijumf.