A što ako je arbitraža sa Slovenijom nešto poput onog stiha iz pjesme Hotel California: nešto iz čega se “možeš odjaviti kad god želiš, ali ne možeš nikad otići”? Što ako zaista, bez obzira na odluku Sabora, Hrvatska zapravo ne može izaći iz arbitraže kao da arbitražni sporazum nikad nije potpisala?
Dosad najobrazloženiji argumenti o tom pitanju izloženi su u intervjuu koji je za Novi List dao Drago Kraljević, bivši SDP-ov saborski zastupnik, veleposlanik RH u Italiji (2000.-2005.) i član Ekspertne skupine RH za granice. “Sporazum o arbitraži spada u kategoriju međunarodnih ugovora i ne može se mijenjati ili suspendirati jednostranim odlukama državnih tijela, Sabora ili Vlade”, kaže Drago Kraljević.
Dobro je da u hrvatskom medijskom prostoru netko dovoljno stručan daje i tu argumentaciju, koju, ruku na srce, većina hrvatskih građana ili ne bi željela čuti ili se s njome ne bi složila, ali koja je važna jer je svaka promišljena nacionalna politika (a hrvatska nacionalna politika je da smo iz arbitražnog sporazuma izašli zbog toga što ga je kompromitirala slovenska strana) toliko snažnija koliko je propitana i suprotnim argumentima. Ako je arbitraža kao Hotel California, pa se iz nje možeš odjaviti ali ne možeš nikad izaći, onda će snaga hrvatskih argumenata s vremenom kopnjeti do trenutka kad će slovenski argument, da Hrvatska nepriznavanjem arbitražne presude krši međunarodno pravo, vjerojatno pobijediti.
Da se to ne bi dogodilo, Hrvatska mora biti svjesna i ove argumentacije koju u intervjuu obrazlaže Drago Kraljević. Svjesna i aktivna u jačanju svojih argumenata.
Zasad se, barem mjereno prema jednom detalju, čini da Hrvatska gubi tu diplomatsku bitku argumentima. Taj detalj je pitanje koliko je slovensko-hrvatski spor oko granice uopće bitan za Europu. Hrvatska želi, naravno, riješiti to otvoreno pitanje bilateralnim dogovorom, ali tvrdi da uopće nije problem nastaviti živjeti s ovako neriješenim razgraničenjem jer postoje i druge države članice EU među kojima manji dijelovi granice nisu točno utvrđeni, pa to ne prerasta u prvorazredni problem za čitavu Europu. Slovenska argumentacija je suprotna: Ljubljana tvrdi da ovo granično pitanje ne može ostati neriješeno jer bi se time poslala negativna poruka drugim državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije, kandidatkinjama koje se danas kreću prema članstvu u EU, a koje također imaju neriješena granična pitanja sa susjedima.
Europska komisija, a kako sada stvari stoje i sve države članice EU, planira objavom nove strategije za zapadni Balkan prihvatiti taj slovenski argument da je rješavanje bilateralnih graničnih sporova posebno važno za europsku perspektivu država na jugoistoku Europe. Odnosno, da ti sporovi nisu bezazleni ako ostanu neriješeni poput sitnih graničnih sporova između, primjerice, Njemačke i Nizozemske.
Nitko u EU ne govori da je spor između Slovenije i Hrvatska samo još jedan u nizu sličnih graničnih sporova za koje nitko ne mari, nego svi sada zauzimaju poziciju da je slovensko-hrvatski spor važan kao primjer za druge balkanske zemlje. Nitko, dakle, u tom detalju čitave priče ne ponavlja hrvatske argumente, nego ponavljaju slovenske.
Nakon što ta strategija, koju Komisija planira objaviti 6. veljače, bude usvojena u Vijeću EU, bit će već kasno za promjenu tog stava. Zato je vrijeme za djelovanje sada. Jer taj stav, da je slovensko-hrvatska arbitraža svijetla točka koju naši susjedi trebaju slijediti, i nije baš najpametniji.
Kakav je to pozitivan primjer za stabilnost zapadnog Balkana ako znamo da je Slovenija besramno iskoristila svoje članstvo u EU da bi ucijenila Hrvatsku da se, umjesto pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu ili Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu, odluka o granici donosi pred ad-hoc arbitražnim sudištem kojemu je po slovenskim posebnim željama skrojen projektni zadatak, odnosno kako treba suditi? I kakav je to pozitivan primjer ako se, nakon tako izvedene ucjene, predstavnici Slovenije u ad-hoc arbitražnom procesu ponašaju nečasno i prevarantski?
To je dvostruko negativni, a ne pozitivan primjer za rješavanje bilateralnih graničnih sporova.
Na premijeru Andreju Plenkoviću je da to objasni tijekom svoja dva iznimno važna posjeta Strasbourgu, gdje 6. veljače govori na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta, i Bruxellesu, gdje ga 14. veljače prima predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Veljača je Plenkovićevo “sad il’ nikad”: na njemu je da se pobrine da hrvatski argumenti oko arbitraže počnu pobjeđivati. Ili to, ili Hotel California.
Treba prihvatiti argumentaciju da je spor bitan za proširenje na susjedne zemlje i da proširenja neće biti ukoliko EU i dalje bude podržavala ovu lakrdiju. Treba objasniti da smo i mi u stanju blokirati svoje susjede sve dok nam se arbitražom, po principu pravednosti, ne vrate Zemun, Boka i pola BiH ( Banovina Hrvatska iz ne tako davne 1939-te). Treba objasniti da u tom slučaju pristajemo pokloniti taj lavor slane vode. Treba to objasniti pristojnim diplomatskim jezikom ali jasno glasno i nedvosmisleno. Pitanje je samo, ima li u Hrvatskoj politici neki junak koji bi to znao.